VOJSKA Srbije uskoro će imati tako šarenu paletu naoružanja sa svih strana svijeta da se kritičari pitaju ima li u nabavci plana ili se kupuje ono što je politički oportuno, piše Deutsche Welle u svojoj analizi.

"Najveće", "najmodernije", "najmoćnije" – predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije štedio na superlativima u najavi vojne vježbe koja je održana u subotu (10. listopad) na Pešteru.

"Sve što puca, avioni, bespilotne letjelice, bombarderi, lovci i bojeva municija. Spektakl", zadovoljno je opisao Vučić sve što se moglo vidjeti.

Prema mišljenju kritičara, srpska politika nabavke i prodaje oružja upravo je takva - "spektakl", ali bez jasnog plana i cilja. I uz to previše košta porezne obveznike.

Početkom tjedna je Vučić hvalio turske bespilotne letjelice Barjaktar koje bi Srbija željela nabaviti kako bi "sama branila i čuvala svoje nebo". Ako tako bude, dron turske proizvodnje pridružio bi se ruskoj protuzračnoj bateriji Pancir S1, polovnim – neki kažu rashodovanim – ruskim i bjeloruskim MiG-ovima, francuskim raketama Mistral, Airbusovim helikopterima H145M, kineskim dronovima, a možda i izraelskim bespilotnim letjelicama Hermes 900 ili Heron.

Sve su to ugovoreni ili najavljeni poslovi teški stotine milijuna eura, iako još nije dovršen Strategijski plan obrane i Plan opremanja Vojske za razdoblje do 2030. godine.

Vučić kao "trgovački putnik"

Pojedini vojni analitičari su postavili pitanje koliko to sve ima smisla još kada je u Srbiju stigao Pancir S1. Kako je tada za N1 rekao analitičar Aleksandar Radić, taj sustav za obranu iz zraka ima domet od dvadeset kilometara. Radić se zapitao što zemlja veličine Srbije može s jednom jedinom baterijom zaštititi, ako bude trebalo?

"Predsjednik Vučić liči na trgovačkog putnika koji po svijetu ugovara poslove poput izvoza i nabavke naoružanja, i to u tajnosti i bez jasne predstave što su dobili, a što su posljedice po građane Srbije, odnosno koliko koštaju te vanjskopolitičke avanture", navodi za DW Maja Bjeloš iz Beogradskog centra za sigurnosnu politiku.

Ona tumači da se predsjednik Srbije u poslovima oko oružja – premda nema takva ustavna ovlaštenja – brzo i lako sporazumijeva s autoritarnim liderima, ali da državne novce troši i onda kada je pod pritiskom.

Podsjeća tako na tihu američku prijetnju sankcijama Srbiji krajem prošle godine – zbog obimne nabavke ruskog naoružanja – nakon čega je došlo do vidnog zaokreta. "Kritizirate nas zbog kupovine ruskog naoružanja i svega ostalog", rekao je Vučić ovog ožujka u intervjuu za američki časopis Foreign Policy. "Ok, kupit ću vaše oružje… Želite li ga prodati ili ne? Želite li naš novac?", nudio je Vučić tijekom razgovora, prije nego je najavio da želi i izraelsko i britansko i američko oružje.

Izdvajanja Srbije za obranu su prošle godine, prema procjenama štokholmskog instituta SIPRI, premašila milijardu američkih dolara, sumu gotovo nadrealnu za regiju. Istovremeno su izdaci tako misteriozni da je srpsko savjetodavno tijelo koje se bavi pitanjima proračuna i opravdanosti izdataka, Fiskalni savjet, kritiziralo Ministarstvo obrane.

Pri svakoj nabavci novinari pokušavaju doznati cijenu, jer Ministarstvo takve dilove – recimo onaj o "donaciji" naoružanja iz Rusije i Bjelorusije – proglašava tajnim i ne dostavlja podatke čak ni kada nadležni Povjerenik ocjeni da su u pitanju informacije od javnog značaja.

"Mi smo još u posljednjem desetljeću 20. stoljeća"

Bivši ministar obrane Dragan Šutanovac, koji je svojevremeno inzistirao na ustrojavanju vojske prema standardima NATO-a, kaže da bi logično da zemlja koja je dio programa "Partnerstvo za mir" nabavlja oružje upravo iz zemalja koje rade po tom standardu. "Međutim, očigledno je Moskva shvatila da kroz formu bratske pomoći, darivanjem recimo polovnih letjelica čiji smo remont skupo platili, pravi određeni hibridni utjecaj, što je očito i glavni cilj", navodi Šutanovac za DW.

On kaže da je "jasna politička poruka" to što neke članice NATO-a ne žele prodati Srbiji obrambene sustave. "Umjesto da se spremamo za izazove 21. stoljeća, mi smo još u posljednjem desetljeću 20. stoljeća", kaže nekadašnji ministar iz redova Demokratske stranke.

Maja Bjeloš primjećuje da ta "neonesvrstana" politika – plivanje između raznih strana – može po Srbiju završiti "tragično". "Tako što bi Srbija umjesto subjekta bila objekt u međunarodnim odnosima, moneta za potkusurivanje ili poligon za demonstraciju utjecaja. Ili bila ucijenjena da kupuje različite vrste naoružanja od različitih partnera."

Kad naoružavaš dvije zaraćene strane

Afera "Krušik" je prošle godine pokazala da s izvozom naoružanja stvari nisu ništa jednostavnije nego s uvozom. Pisanje medija poput BIRN-a i NIN-a ponudilo je dokaze da ljudi bliski vlastima na uštrb državnih firmi izvoze oružje gdje stignu.

Kakvim neprilikama to može voditi vidjelo se sredinom srpnja kada su azerbajdžanski mediji javili da je armenska strana granatirala sela municijom srpske proizvodnje. Nakon toga je predsjednik Vučić rekao da Srbija daleko više oružja izvozi u Azerbajdžan. Ali da izvozi i u Armeniju.

"Bez obzira na to što je trgovina oružjem ili municijom gotovo uvijek obavijena dozom nepotrebne tajnosti, suština je pitanje da li Srbija krši sankcije koje uvodi UN i da li izvozi u zemlje koje su na crnoj listi", navodi Šutanovac, predsjednik Savjeta za strateške politike. "To je crvena linija koju Srbija nije prešla."

U teoriji, ni jedan metak se ne može izvesti bez odobrenja četiri ministarstva i Sigurnosno-informativne agencije. Tako praktično svaki komad oružja odlazi u bijeli svijet s pečatom države.

Međutim, kako ističe Šutanovac, ništa od onoga što Srbija proizvodi ne može biti game changer na nekom ratištu – jer nije u pitanju sofisticirano naoružanje koje bi nekoj od strana dalo nenadoknadivu prednost. Ipak, upozorava sugovornik DW-a, bez pažljivog političkog odvagivanja i prodajom oružja se mogu narušiti odnosi s ovom ili onom zemljom.

Premala za moralne dileme?

I bivša vlast kojoj je pripadao Šutanovac, a pogotovo današnja, uvijek je izvoz oružja opravdavala potrebom da se zaposli namjenska industrija i očuvaju radna mjesta. Taj argument gubi na snazi, smatra Bjeloš, jer se upravo "namjenska industrija uništava kroz davanje prednosti privatnim kompanijama koje posreduju u izvozu naoružanja i ilegalnoj trgovini".

Ona dodaje da se dilovi oko oružja često izvode na štetu novca poreznih obveznika, ali i ljudskih prava, života i vladavine prava negdje u svijetu. Oružje iz pogona u Srbiji, kako pišu mediji, završava ne samo na Kavkazu, već i u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a mnoge su indicije da onda sistematski odatle dospijeva u ruke paravojski ili terorista na bojištima od Jemena do Sirije.

S druge strane, u javnosti se često čuje argument da je Srbija premala da bi razmišljala o tome je li moralno izvoziti oružje. Jer, listu najvećih izvoznika predvode najveće sile poput SAD-a, Rusije i Kine, a u vrhu su i članice EU Njemačka i Francuska.

"Mogu samo izraziti žaljenje što Srbija nije u prošlosti razvila, recimo, proizvodnju cvijeća kao Nizozemska, pa da se nikad ne potegne pitanje morala pri izvozu", sarkastično primjećuje Šutanovac. "Ako znam da obrambena industrija hrani više od 10.000 porodica i da Srbija poštuje regulative UN-a, onda neka se moralom bave oni koji u UN-u mogu donijeti odluke o sankcijama."

Ako sve bude po planu, uskoro bi u arsenal vojske u Srbiji trebao biti uveden moderni domaći dron Pegaz, sposoban za izviđanje, nošenje oružja, a vjerojatno pogodan i za vojne vježbe koje se uživo prenose na televizijama.