BLAGDAN je Svih svetih, dan kojim Katolička crkva slavi kanonizirane svece te one koji su ostvarili ideal kršćanskoga života, a nisu kanonizirani.

Svi sveti slave se 1. studenoga, a taj dan je i državni blagdan u Republici Hrvatskoj. 

Crkvena liturgija ističe kako u središtu svetkovine Svih svetih nije smrt nego život. 

U židovstvu je bilo poznato štovanje grobova svetih, a tada su bila važna dva groba: proroka Izaije pokraj ribnjaka Siloe i Zaharijin grob u dolini Cedrona. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom nebeskoga rođenja, što se osobito odnosilo na datum smrti kršćanskih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću. 

Slavljenje mučenika

Kršćani su najprije posebno slavili mučenike, a s vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi. O pojmu svetaca i kanonizaciji, kako se danas podrazumijeva, može se govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik. 

Prema Drugome vatikanskom saboru štovanje svetih proistječe iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve - pripadnici jedne i druge, iako na različit stupanj i način, sudjeluju u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevaju istu pjesmu slave svojem Bogu. 

Dušni dan slavi se svake godine 2. studenoga, kada se katolici prisjećaju svih svojih pokojnika, a na taj dan ljudi se mole za duše dragih pokojnika i za njih pale svijeće na grobovima.

Dušni dan posvećen je pokojnicima, a nastao je na poticaj sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Krajem I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Svih svetih slavio i Dušni dan. 

Taj spomendan godine 998. sveti Odilon službeno je uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana. Preko benediktinaca blagdan se proširio po Europi, a Vatikan ga je službeno potvrdio 1311.