OLIVERU BALAŠEVIĆ većina ljudi zna kao samozatajnu suprugu nedavno preminulog kantautora Đorđa Balaševića, no manje je poznato da je Olivera svojevremeno imala i uspješnu sportsku karijeru.

Bila je dio gimnastičarske reprezentacije Jugoslavije, a izborila je i normu za Olimpijske igre na koje ipak nije otišla, zamijenivši sportsku karijeru obiteljskim životom.

Olivera je danas napunila 62 godine, a tim povodom vam, u suradnji s Yugopapirom, donosimo intervju koji su Olja i Đorđe dali za Tempo 1987., a u kojem govore upravo o sportu.

Veljača 1987: Kada ulazite u predvorje kuće Đorđa i Olje Balašević zadivit će vas suvremeno preuređen enterijer idilične seoske zgrade. To preplitanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prožima sve koji sa "najsportskijom" obitelji među glazbenicima provedu večer u ćaskanju. Ovdje se brižno čuvaju uspomene i  neprekidno stvara.

- Da, da... Odavno me nema na nižerazrednim utakmicama, ne gledam ni moju Vojvodinu, a od prije četiri godine, poslije kraha reprezentacije na SP u Španjolskoj, ne promatram ni televizijske prijenose. Nekada do fanatizma poklonik nogometa, standardni igrač klape "Blok", sada je rezigniran izbjeglica iz najpopularnijeg sporta! - kaže za sebe Đorđe Balašević.

- Nešto tako se moglo naslutiti i u vašim pjesmama?

- Samo pažljiviji slušatelji su primijetili na mom prvom albumu pjesmu "Drago mi je zbog mog starog". Jedan stih te kompozicije (koju današnji klinci obožavaju na koncertima) glasi: "U ime sporta ja sam glavi rekao zbogom, da bih slavu stekao nogom". Nešto ružno, neke sjenke bolnih i učestalih poraza, ja - tadašnji glazbeni i nogometni poeta - sam predosjećao. Klubovi, reprezentacija, omladinske selekcije (čak i one), svi su ponirali sve dublje u prosječnost...

- Našli ste pribježište u tenisu?

- Došlo je to s godinama. Društvo se razišlo, obiteljske obaveze nas opteretile... Iskreno, tenis je bio i ostao privilegiran sport, jedini koji sam, uz nogomet, pokušao trenirati kao dječak. Nisam uspio, sada sam skinuo više "skalpova" aktivnijim igračima. Možda je to kompenzacija za neveselo dječaštvo i mladalačko doba.

- Poslije nogometa, uslijedio je tenis, potom će golf?

- Tako je u naših skorojevića, ali ja bih prednost dao bilijaru, mojoj prikrivenoj ljubavi.

- Sport je rijetko tema umjetničke nadgradnje?

- Sport režira drame vještije nego veliki dramatičari. Ipak, uspjeh je kratkotrajan, događaji se munjevito smjenjuju... To ne dozvoljava umjetnicima da dublje sagledaju i na svoj način prikažu radost pobjede i tugu poraza. Ipak, ima izuzetaka. Nedavno sam dovršio pjesmicu o Moniki Seleš! To TEMPO prvi objavljuje. Možda bi bilo i više "sportskih sonata" da sam promatrao nokautiranog boksera ili tuširanog hrvača.

- Pomogli ste svojevremeno Moniki u pripremama?

- Nije to neka pomoć, jednostavno sam dozvolio (sa zadovoljstvom) da trenira na mom betonskom terenu, jer u Novom Sadu nema terena s takvom podlogom. O tenisu Olja može više reći. Počela je u kasnijim godinama i od "naturščika" stigla do registrirane igračice koja se često nađe u finalu nekog manjeg vikend-turnira - hvali Đorđe svoju suprugu.

- Olja, vi ste sada tenisačica?

- Samo povremeno. Studiram Fakultet fizičke kulture, za dvije godine dala sam gotovo sve ispite iz prvih šest semestara. Poslije dužeg lutanja našla sam sebe tamo gdje sam i počela. Toga ima i u Borgesovim pripovijetkama: da bi se shvatile vrijednosti u okolini, moraš otputovati dalje! Bila sam sportska novinarka, glumica, manekenka...

- I sada ste najbolji "reklamni pano" za sport?

- Hvala. Svakoj ženi savjetujem da se bavi sportom radi zdravlja i gracioznosti.

- Bili ste nekad reprezentativna gimnastičarka?

- Jednom druga u Jugoslaviji, dvije sezone reprezentativka. Gimnastika je i danas moja sjeta i radost istovremeno. Žao mi je što ovaj sport postaje toliko surov, sve nehumaniji. Sreća je što ritmička gimnastika sve više osvaja mlade djevojke.

- Pisali ste o Nadiji Comăneci?

- Baš prilikom njenog oproštaja od gimnastičke arene. Bila je to elegija o jednoj blještavoj karijeri.

- Što se u vašoj glazbeno-sportskoj obitelji vrednuje od sportskih rezultata?

- Prije svega vrhunski dometi. Pratim sve sportove. Oduševljava me Rok Petrovič i uopće uspjesi naših skijaša. Poštujem studiozan rad, mislim da ne treba bježati od sportske nauke već upravo uz njenu pomoć postići što više. Tek kada je izrađena kompjuterska analiza kinograma više skokova Nenada Stekića, pronađen je bitan razlog njegovih neuspjeha na nekoliko najznačajnijih nadmetanja: pri prohladnom vremenu trup mu je za 4 stupnja više nagnut i zato sporije trči, ne odrazi se svom snagom.

- Đorđe, što u sportu više cijenite - agresivnost ili lucidnost?

- Mislim da je vrhunsko umijeće uskladiti agresiju i vragoliju. Tu leži ključ uspjeha.

- Očekivali smo vedriji, nonšalantniji odgovor.

- Estrada je čudna stvar. Mene je i prije estrade počeo biti glas neozbiljnog momka, poprilično neodgovornog i vjetropirastog. Nitko da u mojim, priznajem neuobičajenim, postupcima uoči bolnu ironiju s kojom sam se već u ranoj mladosti združio. Događali su se u mojoj okolini neugodniji i tragičniji događaji, ti to dobro znaš, s dubokim ožiljcima.

- Poznati ste najviše po svojim originalnim šansonama?

- Svoje najveće hitove - naprimjer, Petla i U razdeljak te ljubim, ja smatram klišejiziranim. Dosadili su mi epiteti "panonski mornar", "vojvođanski šansonijer"... U mojoj glazbenoj poeziji ima snage i bunta Vladimira Visockog, mudrosti Bulata Okudžave i ekspresije Jacquesa Brela. Svoju budućnost vidim u komponiranju filmske i kazališne glazbe. Naravno, neću zapostaviti kantautora u sebi.

- Već je bilo takvih pokušaja?

- Napisao sam glazbu (i dobio nagradu) za kratki film Dobrija Janevskog Portret na pijesku, za kazališni komad Kako voli druga strana u režiji Branka Pleše. Žao mi je što se dogodilo da se baš na filmu Majstor i šampita, za koji sam napisao glazbu, počnu primjenjivati stroži estetski kriteriji koje podržavam. Dosta je što imamo novokomponiranu glazbu, film i krimiće, pa sportašima poručujem da teže samo vrhunskim rezultatima. Umjetnost i sport ne trpe ni površnost ni osrednjost.

- Imate li među sportašima obožavatelje?

- Ćosić mi je pričao da je "zlatna generacija" na pripremama preslušavala kasete s mojim pjesmama. Dražen Petrović, Vujović i Isaković su bili česti gosti na mojim koncertima. Vaterpolisti u šali kažu da su se raspitivali postoje li podvodni walkmani i kasete kako bi trenirali uz glazbu!

- Hoćete li nastaviti zajedničku glumačku karijeru?

- Samo u paru i pod uvjetom da nam se ponudi scenarij pun duha, šarma i ironije. Naprimjer, želja nam je igrati u filmu poput Striženo-košeno Jiříja Menzela. Ta češka tanana ironija, diskretna igrarija zaista nam je bliska.

- Što misli Olja raditi poslije studija?

- Otvorila bih pionirsku školu za ritmičku gimnastiku ili tenis, ako to bude moguće u okviru male privrede!

- Za koga navija Đorđe?

- Srcem za nogometaše Vojvodine, uspomene ipak treba njegovati. Poštujem rukometaše Metaloplastike i mlade košarkaše Partizana... Ne sviđa mi se ovo navijanje nekad uzorne košarkaške publike (gledali smo zajedno finiš utakmice Partizan - C. zvezda - 97:84), to je odraz sportske nekulture. 

Ne želim se nikome dodvoravati, možda zato rjeđe nastupam na koncertima. U Novom Sadu sam prošle godine održao koncert poslije deset godina u sali koja može primiti tek 400 gledatelja! Kamerni prostori su mjesta gdje se u potpunosti ispoljavam.

- Za koga navija Olja?

- Za vrhunske rezultate! Izdvajam Martinu Navratilovu, unaprijedila je tenis više nego bilo koja igračica prije nje.

Razgovarao: Živan Lazić (Tempo, 1987.)