ITALIJA je pobijedila Englesku na Wembleyu i uzela naslov prvaka Europe. Bilo je to epsko finale koje će zauvijek biti upisano u nogometne knjige ne toliko po kvaliteti utakmice, koliko po nevjerojatnoj priči oko nje.

Bilo je to prvo finale Eura u ovom desetljeću i ima nešto poetično u tome da su ga izgubili baš Englezi na Wembleyu i to nakon što su se navijači diljem svijeta žalili na neregularne uvjeta turnira, na kojem se oni praktično nisu maknuli iz Londona. 

Bilo je to finale u kojem su Englezi pokušali pobijediti Talijane na talijanski način, ali im to nije pošlo za rukom jer, jednostavno, nisu Talijani.

Bilo je to finale turnira na kojem Talijani nisu igrali na talijanski način zbog čega su pobrali simpatije cijelog svijeta, a pobjednički pehar prvi je podigao dobri stari Chiellini, posljednji Mohikanac tradicionalnog talijanskog poimanja nogometa.

Konačno, bilo je to finale u kojem se obistinila ona "It's coming home", ali ne na način koji se podrazumijeva kao jedini ispravan.

Englezi ne mogu shvatiti ostatak svijeta. Zato ih malo tko voli

Engleska je igrala Europsko prvenstvo na domaćem terenu 1996. godine. Tada su Three Lions napravili pjesmu "It's coming home", glazbeni broj koji je utjelovio englesku težnju za time da se jedan veliki trofej, a time i nogomet, vrati u zemlju koja ga je podarila svijetu u ovom obliku kakvog danas poznajemo. Englezi su na tom turniru ispali u polufinalu nakon penala i nisu igrali finale sve do sinoć, iako su na svaki turnir odlazili s velikim željama i planovima. Svako novo razočaranje učvršćivalo je uvjerenje da se nogomet kad-tad mora vratiti kući sve dok nije postalo nacionalni mit, suština i svrha postojanja njihove reprezentacije.

Koliko god Englezi nekome bili mrski, taj moto itekako ima uporište u stvarnosti. Nogometna kultura Engleza teško se može usporediti s ijednom drugom državom na svijetu. Mnoge države, koliko god ta fraza bila izlizana, žive za nogomet, ali samo Englezi imaju baze navijača četvrtoligaških ili petoligaških klubova koje se broje u tisućama. Nogomet kakav je nekad bio, pomalo ironično, u Engleskoj ima i najveće i najmanje uporište. Nijedna liga nije tako globalna, glamurozna i skupa kao Premiership, ali ni u jednoj drugoj državi ne vrijedi nepisano pravilo nogometne tradicije da se smije podržavati samo lokalni nogomet kao tamo.

Porazom od Talijana u finalu moglo bi se posljedično zaključiti da nogomet ostaje u nekim stranim zemljama koje su od Engleza prepisale najbitniju sporednu stvar na svijetu. To ne može biti dalje od istine. Nogomet se itekako vratio kući jer on nema samo jedan dom. Englezi to ne mogu shvatiti, što dobrim dijelom objašnjava zašto ih ostatak svijeta ne voli.

Talijanska reprezentacija je prozor u neka stara vremena

Calcio. Riječ koja u prijevodu s talijanskog doslovno znači nogomet nema adekvatni prijevod na hrvatskom jer ona ima mnogo dublje značenje. Najtočniji prijevod bila bi strast, ona istinska i nepatvorena emocija zbog koje nogomet volimo onoliko koliko ga volimo. Naravno da nogomet obožavaju i Englezi i Španjolci i Hrvati i Brazilci, ali samo Italija i danas predstavlja Calcio.

Moderni nogomet sve više djeluje kao da je proizveden industrijski na traci, u potpunosti emancipiran od navijača. Sve je teže naći igrače i ekipe s kojima se možemo poistovjetiti i sve je teže naći heroje koji će ispisati povijest ove igre na način koji će se pamtiti dugo nakon što nas ne bude. Talijanska reprezentacija je zadnja brana pred tim novim i emocionalno impotentnim proizvodom, ona je prozor u nogomet kakav je nekad bio. Pardon, Calcio. 

Calcio je ono kada Talijani urlaju himnu i poželiš im da pobijede čak i tvoju reprezentaciju. Calcio je činjenica da su mnogi navijali za Azzurre i kada su igrali nogomet od kojih su krvarile oči. Calcio je ona visoko stisnuta pesnica Chiellinija i urlik kada njegovi suigrači realiziraju penal. Tako se slave golovi u pravom Calciju, a ne imitiranjem likova iz igrica i drugim novovjekovnim pizdarijama. Calcio je ono kada Immobile pokuša prevariti suca i iznuditi faul, pa dobro poznatom gestikulacijom sa skupljenim prstima izražava nevjericu što u tome nije uspio.

Nogomet se vratio kući pod drugim imenom, a trofej je podigao posljednji Mohikanac

U tih nekoliko sekundi stane sva esencija Calcija. Nijedna druga nogometna filozofija nije tako precizno preslikala život. Koji čine i ono najbolje poput virtuoznih poteza pred golom, ali i ono najgore, kada patološka želja za pobjedom ne bira sredstva kako bi ostvarila cilj. Calcio je, jednostavno, iskreniji od nogometa kakav znamo i simbolično ga je pobijedio na ovom Euru.

Vrhunac je bio trenutak podizanja trofeja. Ta čast pripala je Giorgiju Chielliniju, posljednjem Mohikancu starog talijanskog ideala nogometaša. Moderni stoperi moraju biti tehnički savršeni i njihove kvalitete na lopti su jednako na cijeni kao i njihove sposobnosti u obrani. Chiellinija ne zanima hoće li dodati točnu loptu, razmišlja samo o tome kako će zaustaviti i faulirati suparnika, a da sudac to ne primijeti. Nije opterećen tim što ne zna iznositi loptu jer zna da se njegova momčad uvijek može uzdati u to da će zaustaviti suparnika.

Situacija u kojoj radi pomalo seljački prekršaj na Saki kako bi zaustavio kontru možda na najbolji način opisuje kako je on jedini preživjeli nogometni dinosaur iz nekih drugih vremena, onaj koji protiv brzine igra lukavstvom i mozgom. Ako je talijanska reprezentacija posljednje utočište Calcija, onda je njen kapetan čovjek koji je taj duh najbolje utjelovio. Nemoguće je pogledati tog dobroćudnog diva koji izgleda kao da radi na pretovaru kakve sirovine u napuljskim lukama i ne zaželjeti mu da na kraju balade podigne veliki trofej.

Nikad nismo gledali ovakav turnir i ovakvo finale. Englezi su igrali kao Talijani i izgubili od Talijana, a Talijani nisu igrali kao Talijani nego su stilom igre osvojili čitav svijet. I vratili Calcio kući.