U ZADNJIH deset sekundi borbe za olimpijsko zlato stalo je desetak godina koje je Matea Jelić provela pripremajući se za cilj koji je zacrtala.

Kada je Iz rodnog Knina preselila u Split, u tvornicu medalja Marjan Taekwondo klub, imala je 18 godina i bila je svjetska juniorska prvakinja, s već ozbiljnim seniorskim rezultatima. Osvojila je devet medalja na G1 turnirima, a ove godine dočekala je i naslov prvakinje Europe.

Galerija

Dobro se sjećam presice kad je stigla u novi klub i pozvala se na riječi Dražena Petrovića koje je neprežaljeni Šibenčanin izgovorio nakon transfera s Baldekina u Cibonu. 

"Nadam se, ipak, da će razumjeti da za ono što želim moram ići dalje. Moram zatvoriti jedan da bih otvorio drugi krug."

Kada to čujete od jedne tinejdžerice, koja pritom tvrdi da će postati najbolja na svijetu, jasno vam je da iza nje stoji posebna priča. 

Pet godina kasnije Matea Jelić dokazala je da zna što govori i postigla je najveći uspjeh u povijesti hrvatskog taekwondoa, kada je u dramatičnoj borbi u Tokiju pobijedila Britanku Lauren Williams i osvojila zlato u kategoriji do 67 kilograma.

Dva mjeseca isključila je mobitel i trenirala četiri puta dnevno.

"Ma spartanski je to, zna biti i jako naporno, ali htjela sam uživati u svakom trenutku priprema za Olimpijske igre. Nema svatko privilegiju doći tamo i željela sam to iskustvo doživjeti potpuno, baš do kraja. Slobodne dane koristila sam za posjet obitelji u Kninu i za opuštanje na slapu Krčić. To mi je najveći gušt. Spremna sam maksimalno i uzet ću zlato. A onda čekam doček, u Zagrebu, Splitu i posebno u mom Kninu", mirno nam je kazala prije mjesec dana, na zadnjem otvorenom treningu prije karantene koju prije velikih natjecanja bez iznimke prakticira trener Toni Tomas.

Većina sportaša prije puta na Olimpijske igre hrabri se i nabrijava izjavama o medalji, no Matea je jedna od onih kojoj na prvu, iz nekog razloga, potpuno vjerujete.

Gubila je finalni meč, ali je serijom brutalnih udaraca u finišu napete borbe naplatila sve što je prošla proteklog desetljeća. Oduševila je svijet taekwondoa i sve koji su u Hrvatskoj bili uz ekrane. BBC je borbu nazvao najboljom promocijom za ovaj sport. Većina njih do danas nije znala njezino ime ni put koji je prošla. To je znala samo njezina obitelj, majka Ljiljana, koja danas ne želi u medije jer smatra da je ovo samo Matein dan, potom otac Mato, po struci pirotehničar, te prvi trener olimpijske pobjednice Dragan Pinjuh s kojiim smo dugo razgovarali.

Janica Kostelić ušla je u njezinu bolničku sobu i preokrenula joj karijeru 

Uz trenera kninskog kluba DIV napravila je prve korake.

"Počela je s osam godina, a ja sam bio uz nju do 18. godine. Već dok je bila dijete, vidjeli smo kakav je talent. Nakon što je uzela prvu državnu medalju s 13 godina, krenuli smo s intenzivnim treninzima, dva puta dnevno. U drugoj juniorskoj godini doživjela je tešku ozljedu, bio je to udarac ispod pojasa", priča za Index Matein prvi trener.

Borila se na juniorskom prvenstvu u Rijeci 2013. godine i završila u bolnici s unutarnjim krvarenjem. Prošla je dvije teške operacije, a od tada datira i priča u kojoj je veliku ulogu odigrala Janica Kostelić, koja joj je u bolničkoj sobi dala podršku. Bio je to jedan od prijelomnih trenutaka u karijeri mlade borkinje koja je htjela odustati od sporta. Njezina majka vidjela je Janicu na ulazu u bolnicu i prišla joj. 

"Pitala je Janicu da dođe do moje sobe, nakon što joj je objasnila situaciju i opisala u kakvom sam stanju. Prišla je silnoj veličini i rekla joj da me nagovori da ne odustanem od sporta, a ja sam baš to namjeravala. Onda mi je u sobu ušla Janica Kostelić i što se tu još može reći ili dodati. Plakala sam nakon razgovora koji mi je nekako  preokrenuo sve u životu. Ja ne vjerujem da je to slučajnost, velike stvari nisu slučajnost", rekla nam je Matea.

Uporan je bio i njezin trener.

"Oporavak je bio težak, četiri-pet mjeseci krvnički smo se borili. Tražio sam da nam daju šansu za novi meč, jer ipak je bilo pitanje o teškoj ozljedi, a ne o porazu. Vjerovao sam da možemo do Europskog prvenstva, ali nisu nam izašli u susret. Matea je bila strašno razočarana, bila je dijete koje je potonulo. Govorio sam da bude uporna i da će uskoro vidjeti gdje će biti ona, a gdje ostale djevojke", prisjeća se Pinjuh. 

I tako su 2014. godine krenuli ispočetka, od kvalifikacija za juniorsko svjetsko prvenstvo koje se održavalo u Tajvanu.

"Imala je stravično težak ždrijeb. Meksiko, Koreja, Rusija... No Matea je bila dominantna. Vidio sam na njoj da će pobijediti bilo koju protivnicu koja stane pred nju. Tako je i bilo, postala je prvakinja svijeta i proglasili su je najboljom juniorkom svijeta. Bila je svjetski MVP", ponosan je Matejin trener. 

No uslijedila je nova drama. U dramatičnoj borbi ostala je bez medalje na Olimpijskim igrama mladih i opet potonula. 

"Rekao sam joj tada da u Rio de Janeiro ne stignemo, ali Tokio je sigurno naš. Odnosno - njezin. Nije mi bilo lako nakon deset godina koje smo proveli zajedno. No, tako mora biti. Ponosan sam na nju i na sve što smo prošli. U to vrijeme bilo nam je jako teško, puno smo putovali i nismo imali dovoljno novca. Snalazili smo se kako smo znali, malo smo bili u olimpijskom programu, malo nismo. Jednom nisam imao izbora, ušao sam u kladionicu i uplatio listić. I dobijem ja to, pa je Matea je mogla putovati u Ukrajinu. To je jedna od naših anegdota", priča Pinjuh.

Ne skriva da je tužan što nije u Tokiju s najboljom sportašicom koju je stvorio.

"Onda je odletjela od mene u seniorsku reprezentaciju, pa sam ja malo potonuo. Kad nekog stvaraš deset godina i zbog toga zapostaviš čak i vlastito dijete, nije lako. Teške su to odluke."

Rekli su joj da će ostati invalid do kraja života 

Prisjeća se Pinjuh i ozljede koljena zbog koje je skoro prekinula karijeru.

"Bila je to rutinska operacija, krenuli smo trenirati, a onda nam je doktor, kojeg ne bih imenovao, rekao da nismo normalni i da će Matea ostati invalid do kraja života. Otišli smo u Lovran po drugo mišljenje, gdje su nam kazali da to nema veze s mozgom. Sve je bilo u redu, pravilno smo vježbali i Matea se vratila bolja nego ikada", kaže kninski trener.

Posebno je ponosan što olimpijska pobjednica dolazi iz grada koji danas broji 6-7 tisuća stanovnika.

"Mi smo pola jednog manjeg zagrebačkog kvarta, a po uspjesima smo peti klub u Hrvatskoj. Imamo ukupno 11 medalja sa svjetskih i europskih prvenstava. Usudio bih se reći da smo najbolji iza Zagreba i Splita", tvrdi Pinjuh.

Knin sprema doček 

Bivša vlast, koju je predstavljala HDZ-ova kninska kraljica Josipa Rimac, klubu DIV davala je potporu od 12 tisuća kuna godišnje. Danas je njihov proračun veći od 100 tisuća kuna.

"Sad mi je puno lakše raditi. Ja i moja obitelj sve smo podredili ovom sportu, supruga je trenerica i sutkinja. Knin je mali grad, ali je u taekwondou ostavio svjetski trag. Žao mi je što nisam uz Mateu u najvećim trenucima njezine karijere, ali na jedan način ja sam bio tamo. To je velika satisfakcija", priča Pinjuh, koji će sigurno biti jedan od najponosnijih na dočeku olimpijske prvakinje.

Gradonačelnik Knina Marijo Ćaćić kazao nam je da će detalji fešte biti poznati kroz nekoliko dana. 

> Sprema se doček kninskoj kraljici: "Danas cijeli svijet zna tko je Matea Jelić"

"Napravit ćemo najbolje što možemo u skladu s epidemiološkim mjerama. Me mogu ni opisati kako se osjećam, ovo je nešto prekrasno, iako moram reći da smo na Matejine uspjehe već naviknuti. Razveselila nas je prije osam godina kada je postala juniorska prvakinja svijeta. Ona je naša kninska kraljica. Pokušao sam dobiti njezine roditelje, ali majka Ljiljana ne želi u medije, kazala mi je da je ovo samo Matejin dan", rekao je za Index gradonačelnik Knina.