HRVATSKI vaterpolo od osvajanja svjetskog zlata u Budimpešti prije četiri godine je u dramatičnom padu, a katastrofalni nastup u Tokiju i blamaža protiv Mađarske u četvrtfinalu kulminacija su totalnog nereda koji je napravio Ivica Tucak.

Tucak nije loš trener. Nitko ne može reći da Šibenčanin ne poznaje vaterpolo i da mu je prijateljstvo s Pericom Bukićem jedina vrlina zbog koje je zaslužio biti nasljednik legendarnog Ratka Rudića. Kad pogledamo popis trofeja i medalja koje je Tucak osvojio s reprezentacijom, a na klupi je od 2013., vidjet ćemo da je upravo on uz Rudića i Červara najtrofejniji hrvatski trener u nekom momčadskom sportu.

Tucak je u svojoj prvoj trenerskoj sezoni 2007. mali Šibenik odveo do finala Kupa LENA. Bila je to prava senzacija u svijetu vaterpola i odlični rezultati s klubom iz rodnog grada odveli su ga stepenicu više. Dobio je klupu slavnog Jadrana iz Herceg Novog s kojim je dva puta osvojio najjaču ligu svijeta, Jadransku ligu.

Kad je Ratko Rudić osvojio u Londonu 2012. olimpijsko zlato i tako u razmaku od pet godina kompletirao sva tri najveća zlata, nekako je logično bilo da će najvećeg ikad naslijediti na klupi reprezentacije u to vrijeme najtalentiraniji hrvatski trener. Upravo se to dogodilo. Tucak je s reprezentacijom debitirao na SP-u u Barceloni 2013. i odmah je uzeo medalju, brončanu. Na svjetskim prvenstvima osvojio je četiri medalje u nizu, što nitko nikad nije napravio. Kruna je bila Budimpešta prije četiri godine, kad je kapetan Sandro Sukno podigao pokal prvaka svijeta. Nažalost, bilo je to jedino veliko zlato u eri Ivice Tucka. Problem je da ih je moglo, ma, moralo ih je biti puno više, a glavni krivac zbog čega se to nije dogodilo je upravo Ivica Tucak. 

Ivano Balić će do kraja svog života papagajski ponavljati da je njegova generacija s obzirom na talent morala osvojiti puno više zlata. Ivica Tucak nešto slično nikad neće reći, premda je generacija koju je imao jedna od najboljih u povijesti ovoga sporta. Nedostatak samokritike, ljubav prema kalkulacijama, tvrdoglavost i prgavi istupi Tuckove su mane zbog kojih je najveća žrtva bila reprezentacija.

Tragikomičan poraz od Francuza da bi pobjegao od Srba

Prije pet godina, na Igrama u Riju, Ivica Tucak pokazao se puno boljim kalkulatorom i matematičarem nego trenerom. Uvjerio je svoje igrače da su Srbi nepobjedivi i na sve je moguće načine tražio način da Prlainovića, Filipovića i Mandića ne susretne do finala. U tome je uspio, premda je na putu prema tom cilju morao izgubiti od amatera iz Francuske. Ta tragikomična utakmica, u kojoj se moćna Hrvatska trudila izgubiti od ljudi koji su praktički jedva znali plivati samo da do finala izbjegne Srbiju, možda najbolje priča priču o tome kakav je Ivica Tucak trener. Pragmatik, ali ne i pedagog i upravo zbog toga Hrvatska u finalu u Riju protiv Srbije nije imala ni grama šanse.

Godinu dana kasnije na SP-u u Budimpešti, kad nije mogao kalkulirati i baviti se igricama sa strane, nego se morao fokusirati jedino na svoje igrače i igru, Hrvatska je odigrala fantastičan turnir. Najprije je u polufinalu u jednoj od najboljih utakmica ikad pobijedila "nepobjedivu" Srbiju, da bi u hramu mađarskog vaterpola deklasirala domaćina za veliko zlato. Taj turnir je pokazao da je Hrvatska, samo da je Tucak bio malo hrabriji, mogla osvojiti puno više toga jer je za to klasu imala. A imala je i najboljeg igrača svijeta. Sandro Sukno je tih godina bio bez konkurencije najkompletniji vaterpolist na svijetu. Sukno je bio dodana vrijednost koja je svaku momčad činila ozbiljnim kandidatom za najviše domete. Bio je mozak reprezentacije, filozof njene igre, taktičar u bazenu i genijalni realizator. Sandro Sukno je bio valjda jedini igrač koji je podjednako dobro mogao igrati u napadu i u obrani i šteta je da Tucak jednog takvog genijalca nije puno bolje iskoristio. A Tucak je uz Sukna sve ove godine imao ponajbolje igrače na svojim pozicijama, Pavića ili Bijača na vratima, Bušlju, Dobuda, Jokovića, Obradovića...

Pad hrvatskog vaterpola počeo kad se Sukno oprostio, Tucak se više nije mogao skrivati iza najboljeg na svijetu

Pad hrvatskog vaterpola počeo je prije dvije godine, kad je Suknu otkrivena srčana mana i zbog koje je u naponu snage morao prekinuti igračku karijeru. Odlazak Sukna razotkrio je puno toga. Zadnje odličje bila je svjetska bronca osvojena u Kini baš te 2019., a nakon toga u i oko reprezentacije događale su se brojne čudne stvari. Igrač koji je davao tempo u napadu i koji je znao kamuflirati brojne Tuckove nelogičnosti u obrani odjednom više nije bio tu i problemi su postajali sve veći.

Na EP-u u Budimpešti prošle godine Hrvatsku je u polufinalu dobila Španjolska (s kojom Hrvatska na zadnja četiri velika natjecanja ima četiri poraza), a onda se dogodio bizaran poraz u utakmici za broncu. Hrvatska je u nevjerojatnoj završnici protiv Crne Gore prokockala ogromnih pet golova razlike i izgubila medalju. 

Ova Hrvatska nije ni trebala biti u Tokiju, Rus joj je poklonio Igre

Kako se reprezentacija nije uspjela kvalificirati ni na račun plasmana na SP, EP i Svjetskoj ligi, ostala je zadnja prilika da mjesto u Tokiju izbori na kvalifikacijskoj turniru u Rotterdamu. Hrvatska je trebala izboriti jedno od tri prva mjesta u konkurenciji koja nije bila pretjerano ozbiljna. Grčka, Crna Gora i Hrvatska bili su apsolutni favoriti za tri prva mjesta i vizu za Japan. Međutim, od početka je bilo jasno da momčad nije prava, da nešto ozbiljno ne štima u igri i da Tucak ne drži ekipu pod kontrolom. Mučenje protiv Njemačke i poraz od slabašne Rusije u skupini nagovijestio je da bi do kraja turnira mogli svjedočiti mučenju, pa čak i skandalu, jer neodlazak na Igre to bi svakako bio. A to se upravo skoro dogodilo. Poraz Crne Gore u polufinalu Hrvatsku je poslao u utakmicu za treće mjesto protiv Rusije. Nakon 11:11 otišlo se u peterce, a u četvrtoj seriji promašio je Luka Bukić. Šepelev je imao peterac za Igre, meč-loptu, nevjerojatnu šansu da slomi velikog protivnika. Ali, promašio je i nakon maratonske serije peteraca Hrvatska se nekako ugurala u avion za Japan, ali svima koji vole vaterpolo jasno je bilo da nešto ozbiljno ne funkcionira.

Radije Mađarska nego Amerika. Čudna logika Ivice Tucka

Hrvatska je igrala čudno u Japanu, a izjave Ivice Tucka odavale su dojam da zaista ne zna što radi, odnosno, da ne shvaća da više ništa nema pod svojom kontrolom. Nakon poraza od Španjolske u zadnjem kolu po skupinama, Tucak je u kratkoj izjavi nakon susreta više puta ponovio kako je taj poraz nebitan, kako je utakmica bila nevažna i kako za njih turnir tek počinje. Možda Tucak doista nije namjerno izgubio utakmicu protiv moćne Furije, Španjolska je ionako bolja ekipa, ali nije se pretjerano trudio ni dobiti je. Čuvši te izjave o nebitnosti poraza nismo se mogli ne prisjetiti Rija i onog poraza od Francuske. Tucak se vratio svom omiljenom hobiju – kalkulacijama. Samo, za razliku od Rija gdje je barem došao do srebra, ovaj put je ostao bez svega.

Pobjeda protiv Španjolske vodila je na slabašnu Ameriku u četvrtfinalu, ali i na Srbiju u polufinalu. Poraz je pak nosio Mađare u četvrtfinalu, a Grke u polufinalu. Bezvoljna igra Hrvatske protiv Granadosa i Perronea i čudna izjava Tucka nakon susreta odavale su dojam da je Tucak odlučio riskirati s Mađarima misleći da mu je taj dio ždrijeba puno lakši za doći do finala. Možda i je bio, ali Tucak se gadno prevario misleći da mu je reprezentacija bolja nego što objektivno jest. 

Neshvatljive odluke protiv Mađara

Mađarska je pobijedila 15:11, a dojam je da je razlika mogla biti puno veća da su Mađari to htjeli. Tucak je donio toliko loših, totalno nelogičnih i krivih odluka da nikome tko je gledao utakmicu nije bilo jasno zašto to radi i želi li on zapravo uopće dobiti ovaj susret. Nakon solidne prve četvrtine, igra Hrvatske se raspala, a posebno je žalosno bilo gledati poteze Ivice Tucka u obrani, koja je izgledala kao da se u bazenu nalazi da bi pomogla Mađarima sparirajući im u pucačkom treningu.

Manhercz je zabio nestvarnih 7 golova, a jedini promašaj je imao čistu kontru 1 na 0 koju mu je Bijač obranio, ali je u nastavku akcije ipak nekako ugurao loptu u gol. Nije Mađar odigrao ništa posebno senzacionalno, radio je samo ono što radi čitavu svoju karijeru – sa sedam, osam metara se diže i šutira. Samo ovaj put ga nitko nije ni pokušao blokirati. U obrani je Tucak pokušavao zatvoriti desnu stranu mađarskog napada, a to je koristio Manhercz koji je bušio nesretnog Bijača kojeg je Tucak jednostavno žrtvovao. Nejasno je da Tucak nije shvatio da se na šut Manhercza mora izaći dublje i ne puštati Mađare da s vanjskim pozicijama uništavaju vjerojatno najboljeg golmana svijeta. Bijač je i u ovoj utakmici, gdje je primio 15 golova, pokazao da je na vrhunskoj razini i da je daleko najbolji igrač Hrvatske u Tokiju. U prvoj četvrtini koju je Hrvatska dobila 3:2 dubrovački vratar imao je pet nevjerojatnih obrana.

A onda je Tucak odlučio pustiti vanjski šut Mađarima i uništiti sve dobro što je Bijač napravio u prvih osam minuta. Kako je obrana sve više tonula, tako je i napad postajao sve nesigurniji. Strah i panika okovali su ruke hrvatskih igrača, pa jedino tako možemo objasniti promašenu kontru 1 na 0 i Nagyjevo skidanje zicera Vrliću. Mađarska obrana je radila sve ono što hrvatska nije – pomagala je svom vrataru i napravila je sve da ga razbrani. Samo do poluvremena Mađari su imali pet blokova, Hrvatska nije imala niti jedan.

Greške koje su Hrvati konstantno radili neshvatljive su u svijetu vrhunskog vaterpola. Spore i trome reakcije u obrani, gubljenje rasporeda, strah i bezidejnost u napadu, posebice u situacijama kod igrača više i besmislene reakcije Ivice Tucka, koji je s klupe tupo i nemoćno zurio u bazen, obilježili su igru Hrvatske.

Nije sramota izgubiti od puno bolje momčadi, a Mađarska, aktualni europski prvak i najtrofejnija vaterpolo nacija na svijetu u ovom je trenutku svemirski brod za Hrvatsku, ali tužno je bilo gledati hrvatske reprezentativce koji su u zadnjim minutama jedva čekali da se susret završi i da se agonija okonča.

Hrvatska je u Tokio stigla sasvim nespremna, taktički, fizički i mentalno te debakl protiv Mađara samo je realna i logična posljedica svega onog lošeg što se u hrvatskom vaterpolu događa od odlaska Sandra Sukna. Ivica Tucak to očito više ne može kontrolirati i vrijeme je da ode s klupe jer bi nam se ubrzo moglo dogoditi da u skoroj budućnosti ne slavimo medalje i naslove, već plasmane na velika natjecanja u sportu u kojem se volimo dičiti da je naš i da smo velesila.

Nažalost, više nismo.