JEAN-PAUL BELMONDO, jedna od najvećih francuskih zvijezda, preminuo je s 88 godina, a tim povodom vam u suradnji s Yugopapirom donosimo njegov intervju iz 1985. godine.

Studeni 1985: Francuzi rado prepričavaju anegdotu o Jean-Paulu Belmondu koja kaže: "Ako scenarijem nije predviđeno da makar visi na helikopteru, on neće snimiti film!" I u njegovu najnovijem filmu Prepad, čija je premijera nedavno održana u Parizu, opet je mnogo skokova i akcije, s nepredviđenih "samo" dvanaest šavova na glumčevoj glavi!

Susret i razgovor s poznatim francuskim glumcem i komičarem Jean-Paulom Belmondom, popularnim i u nas, bio je upriličen uoči pariške premijere njegova novog filma, pa vam predstavljamo tog poklonika vratolomije dvadeset i sedam godina poslije prve uloge.

Posljednji smo vas put vidjeli 1980., uoči premijere filma Profesionalac. Da napravite pregled poslova proteklih pet godina, kada ste potukli vlastite rekorde, ali "inkasirali" i poneki neuspjeh - što biste rekli?

- Ljudi su navikli da moji filmovi pune kino dvorane. Ako se to ne dogodi, svi se čude i govore da nešto ne ide kako treba. A zapravo je to kompliment: ljudi još vjeruju da mogu napuniti kino dvoranu! Ne mogu se požaliti! Od stotinu i dvadeset velikih uspjeha francuskog filma, ja sam glumio u - trinaest. Čak je i film Les morfatous (Proždrljivci), za koji se tvrdi da nije uspio jer je prodano "samo" 750.000 ulaznica, na listi tih stotinu i dvadeset uspjeha. Ja analiziram stvari. Ne postignu li moji posljednji filmovi uspjehe poput Asa asova, Profesionalca i Pajkana ili protuhe - tada za to mora postojati određen razlog.    

Kako ga vi objašnjavate? 

- Ne vjerujem da je publika umorna ili zasićena. To će se, uostalom, potvrditi premijernim prikazivanjem mog novog filma Prepad u Francuskoj... (Smijeh) Vjerujem da ljudi, točnije - mlada publika, dolaze u kina da me vide s revolverom u ruci, očekujući da s vremena na vrijeme izvedem ili kažem nešto smiješno, kao npr. u Profesionalcu. Znate, veoma volim komediju i oduvijek sam je volio. Gotovo deset godina igrao sam u kazalištu, i to isključivo komične uloge, uključujući i klasičan repertoar. Zato bih se opet rado vratio kazalištu.

Čini se da mijenjate strategiju. Vaš najnoviji film Prepad drukčiji je, a i snimali ste, prvi put nakon deset godina, s redateljem s kojim nikada prije niste radili. To je Alexandre Arcady.

- Da, to je točno! I drago mi je da ste to rekli. Naime, čini mi se da mnogi misle kako neću ili ne želim raditi s nekim redateljem, a i uopće - da ne želim raditi ovo ili ono... Primijetio sam da mnogi vole govoriti u ime glumaca. Oni će reći: "Oh, nemoj ga ni tražiti! Ne, on to neće napraviti!" Mislim da me se neki redatelji zapravo ne bi ni usudili potražiti da zajedno radimo film baš zbog takvih govorkanja. A ja sam bio oduševljen kad me nazvao Gerard Lebovici i pitao želim li raditi s Arcadyjem. 

Vidio sam njihov film Veliki oprost i još neke druge. Rekao sam: "Dakako, sve je u redu!" S Arcadyjem je bilo ugodno raditi. On je ozbiljan čovjek, izvrsno poznaje svoj posao. Kad sam god imao primjedbe, rekao sam mu ih. To mu se svidjelo, vodio je o njima računa, a ako se nije složio s nekim prijedlogom, objašnjavao je zašto. Divno smo surađivali! Mislim da je tom filmu znao dati poseban ton, nešto što je rijetko u francuskom filmu, a da pri tome nije kopirao američki film. Osim toga, imao je i izvanredne glumce Jean-Pierrea Mariellea, Guyja Marchanda, Jacquesa Villereta. 

Arcady voli glumce i surađuje s njima, upozoravajući ih na greške, ali ih i hvali ako izvedu nešto dobro. Zadovoljan sam što sam snimio Prepad. Kad gledam taj film, vrlo sam radostan. Mislim da će i publika tako reagirati... (Smijeh) Uloga koju tumačim lijepa je jer je bogata i slojevita, jer sam mogao mnogo dati i pokazati. U jednom sam trenutku klaun, u drugom se pretvaram u posve drugi lik...

Kad već spominjete klauna, čudno je - u tako kratkom vremenskom razmaku - vidjeti Delona i vas maskirane u klaunove, i to obojicu u kriminalističkim filmovima...

- U romanu po kojem je snimljen taj film, lik je prerušen u klauna...

Ali, neposredno prije početka snimanja Prepada, vidjeli ste fotografije iz Delonova filma. Niste li osjetili želju da, ipak, nešto promijenite u svojoj ulozi?

- To je bilo nemoguće! U obrnutom slučaju, mislim da bi Alain izbacio ili promijenio tu scenu, a on to nije učinio jer je njegov film tada već bio gotovo završen. No, mi nismo mogli ništa promijeniti: da smo izbacili klauna, ne bi bilo ni filma!

Kad vam je Arcady donio scenarij na čitanje, mnogo ste toga promijenili...

- Nisam radio nikakve zahvate na scenariju, ali sam upozorio na dijelove i detalje koji su mi se činili lošima. Kad je Francis Veber ušao u posao s Danielom Saint-Hamondom (Arcadyjevim scenaristom - op. a.), rekli su: "On želi izmijeniti scenarij..." To nije točno! No, neki su zahvati potrebni, jer to zahtijeva mehanizam filma...

To je film u kojemu opet ima mnogo skokova, padova i vratolomija, a u novinama je čak pisalo da ste se i unesrećili snimajući ga.

- Nije to bilo ništa strašno. Nešto je puklo, a ja sam glavom udario u koloturu. Srećom, imam jake ruke, mogao sam se održati. Prošao sam sa "samo" dvanaest šavova. Da se nisam uspio održati, snimanje bi bilo prekinuto, i to na duže vrijeme... (Smijeh) Volim snimati te skokove. Prošlo je više od dvadeset godina otkad sam snimio Čovjeka iz Rija, a cijelo to vrijeme slušao sam isto pitanje: "Zašto on to radi?" Danas to mnogi glumci rade.

Da, ali vratolomije su postale vaš image do te mjere da se u filmu Sretan Uskrs prikazuju usporeno, kao slow-motion, kako bi se dobro vidjelo da to uistinu vi izvodite.

- Da, to je istina, i to je pogreška! Mnogo sam razmišljao o tome da ta scena ostane ili ne. Glupo je pokazivati ljudima da je "to uistinu ON". Ipak, i dalje ću snimati vratolomije... dok god ih budem mogao izvoditi!

Čini se da je to dio vas.

- Ja sam stari sportaš! Vi biste mi mogli reći: "Treba se znati zaustaviti!" To je točno, ali ako sutra budem visio na helikopteru, a ne budem se mogao održati - prestat ću! Osim toga, obožavam glumiti u komedijama, pa - kad god mogu ubaciti u njih kakvu vratolomiju, to i napravim! Nekada sam želio biti nogometaš ili boksač. Dakle, i tu bih mogao nešto pokazati. 

No, sve to ne znači da ne mogu snimiti film bez vratolomije i tučnjave. Znam da već postoji anegdota koja kaže: "Ako scenarijem nije predviđeno da visi na helikopteru, on neće snimiti film!" To, dakako, nije istina!

Čini se da se o vašim posljednjim filmovima ne govori kao o filmskim ostvarenjima, nego kao o - proizvodima! Ne govori se o glumačkim kreacijama, već o broju kino dvorana, o plakatima koji najavljuju filmove, o broju kopija... Sve je to u suprotnosti sa suštinom posla jednoga glumca.

- Istina je! Baš sam nedavno zabranio da se moje ime i moj lik pojave na školskim bilježnicama. Takvo me što užasno smeta i nervira. Ako ikada budem prodavao svoje ime, bit će to za neku uistinu posebnu stvar. To danas zovu "marketing na američki način". U početku karijere, takve pojave gode, ali se s vremenom treba znati zaustaviti - da ne odu predaleko!

Nedavno je na televiziji prikazan vaš stari film Leon Morin, svećenik. Jeste li ga gledali?

- Gledao sam ga s majkom, jer ona obožava taj film, ja sam ga posljednji put vidio 1961. godine.

Zašto ste ga ponovo gledali?

- Možda zato što mislim da sam dao vrlo dobru ulogu! (Smijeh) Gledanje starih filmova uvijek budi nostalgiju, i to ne toliko prema sebi samome koliko prema razdoblju kad se snimao pojedini film i prema svemu što se tada doživjelo. Bila je to divna uloga!

Nostalgično je i vidjeti vas u tako ozbiljnoj ulozi.

- Postoji jedna druga uloga koju smatram posebnom, u filmu Uh singe en hiver. Izvanredni dijalozi, odličan Blondinov tekst... Sjećam se intervjua s Michelom Simonom koji je za mene bio bog i kojemu sam se, kao i Jeanu Gabinu i Brasseuru, uvijek divio. Pitali su ga je li zadovoljan svojom karijerom, a on je odgovorio: "Ne, jer sam tumarao i besposličario." 

Time je htio reći da nije odigrao dovoljno dobrih uloga. Cijela karijera jednoga glumca samo je nekoliko izvanrednih filmova. Velika karijera - to je nekoliko velikih uloga! Lagao bih kad bih rekao da više ne bih želio odigrati ulogu poput one iz Leona Morina. Ali, takvu mi ulogu treba ponuditi! Ljudi misle da ja po svaku cijenu želim odigrati Zorroa. Nipošto! Ja sam, ipak, imao sreću raditi s velikim redateljima poput Godarda, Mallea... Danas je to teže.

Ne razumijemo... Zašto?

- Zato što nema dobrih scenarija.

Svojim novim filmom Prepad kao da ste napravili lagani zaokret u karijeri?

- Da, iako bih mogao reći da se takvi zaokreti zbivaju gotovo neprekidno u tom poslu. Mislim da ću opet snimati s Arcadyjem, jer to je čovjek koji voli film, pun je ideja. Uvijek bih ponovno snimao s Verneuilom, koji je također mnogo dao francuskom filmu, ili s Lautnerom s kojim sam radio Pajkana ili protuhu. Hoću reći, ako bi mi sutra ponudili slične uloge, odmah bih ih prihvatio.

Poznato je da mnogi tzv. "teški" filmovi imaju više publike i bolje idu od nekih "lakih". Naprimjer, Amadeus ili Paris, Teksas prošli su bolje od Morfalousa, iako je dojam u početku njihova prikazivanja bio drukčiji.

- Dakako... Ali, znate, obožavam Paris, Teksas. A Amadeus! Koja je to priča! I Salieri, koja je to ličnost!

Da vam je Forman ponudio ulogu Salierija, biste li je prihvatili?

- Ah, da! I to ne kažem danas, kada je Amadeus doživio takav uspjeh, nego zato što je to uistinu velika uloga za jednoga glumca.

Još idete često u kino?

- Da, da pogledam sve što se prikazuje! Obožavam kino! Gledam čak i loše filmove, jer i u njima uvijek nešto pronađem: makar samo jednu finu scenu s odličnim glumcem.

Što mislite o ljudima poput Bliera, Techinea, Pialata? To je današnji francuski film. Biste li voljeli raditi s njima?

- Techine, Pialat, Blier... poznajem njihove filmove! Oni su ovdje, vjerojatno, s razlogom. Nadareni su, i prisutni u svojim filmovima. Ali, postoje i drugi. Dobro, kad bi mi Pialat sutra došao i izrazio želju da snima sa mnom...

Vi biste pristali?

- Vidio bih! Razgovarao bih s njime i vidio što mi nudi i predlaže. Glupo je reći: "Fino, svakako moram snimiti film s Techineom ili Pialatom!" Uvijek se čudim kad pročitam: "S Bergmanom bih snimao zatvorenih očiju!" Ja obožavam Bergmana ili Fellinija, ali kad bi mi rekli: "Dođi da snimimo film, ali ti sada neću reći o kakvom je filmu riječ" - ja ne bih pristao. Radije sjedim kod kuće i gledam Fellinijev film iz udobnog naslonjača, negoli da s njime snimam film u kojemu ću igrati lik koji će me nervirati i daviti. 

Mislim da je neko vrijeme vladao terorizam koji je nalagao: "Treba voljeti tai žanr!" ili "Ovaj je film remek-djelo!" Ako ste negdje rekli da je neki film izvanredan, a opće je mišljenje bilo da je on samo dobar - razočarali ste. Isto je i s komedijama. Ako kažete: "Nikad se nisam toliko nasmijao, smijao sam se svake dvije minute", a vaš sugovornik poslije tog razgovora ode u kino i nasmije se svake pete minute - izaći će iz kina razočaran. Ne volim te ratove oko filmskih žanrova. Volim snimati filmove, ali nikada nisam imao potrebu pravdati svoj uspjeh. 

Kad vam uspjeh zavrti glavom, treba reći hvala, i to je sve! Kada čujem mlade glumce kako ponekad izjavljuju "Nikad ne bih htio biti zvijezda" - dobijem volju da im kažem: "Pogrešno! Treba težiti tomu da postanete zvijezda!" Jer biti zvijezda, to vam ipak, kao glumcu, pruža mnogo radosti. 

Mogu reći da sam u ovih dvadeset i sedam godina, koliko sam zvijezda, doživio mnogo više radosti nego nezadovoljstva! Sjećam se, kad sam snimio Leona Morina, rekao sam sebi: "Do vraga, nisam se trebao upuštati u to! Što mi je sve to trebalo?" Ali danas, nakon toliko godina, vidi se da je to bio dobar potez, a ne greška.

Često govorite o svojim omiljenim glumcima. To su Jules Berry, Michel Simon, Pierre Brasseur, Jean Gabin... Ima li među mladom generacijom glumaca, netko tko vas zadivljuje?

- (Smije se.) Slušajte, reći ću vam iskreno: budući da još nisam čuo da je neki mladi glumac rekao za mene da sam dobar, ne bih se ni ja izjašnjavao! Ipak, mogu reći da mi se sviđa npr. onaj mali (Christopher) Lambert. Mislim da on u svojoj generaciji zauzima posebno mjesto. Složit ćete se sa mnom da on ima "ono nešto" što zrači s ekrana. A to je rijetkost! 

Dakle, to je tip koji će napraviti karijeru. Dakako, to opet ovisi o mnogim pojedinostima... No, on ima mnogo aduta u rukavu. A tu je i Isabelle Adjani. O njoj i nije potrebno govoriti, jer - ona je uvijek odlična!

Delon je jednom rekao da ste i vi i on osjetili stanovitu agresivnost mlade glumačke generacije prema vašoj.

- Zapravo, prigovaram mladim glumcima koji misle, a i ponašaju se kao da su sve oni izmislili. Inače, dobro je što su se pojavili novi glumci, nova krv. Bilo bi užasno da cijeli život morate gledati ista lica! Istina je da je oduvijek bilo suparništva, ali nekad ipak nismo jedni drugima pokazivali zube. Sjećam se Michela Piccollja, Samija Freya, Laurenta Terzieffa ... Uistinu smo se dobro slagali i voljeli!

I za kraj - jeste li zadovoljni svojom karijerom?

- Mislim da sam napravio prilično uspješnu karijeru, ali isto tako mislim da mogu i bolje! (Smijeh) Idealno bi bilo kad bih za svaki svoj film mogao reći da je izvanredan. No, takvog bi se čovjeka moglo strpati u muzej - jer ne postoji! 

Ili bi trebalo da čovjek umre mlad, poput Jamesa Deana. No, ipak mi je draže što sam doživio ove godine, što razgovaram tu s vama, nego da sam na njegovu mjestu. Često čujem kako mladi govore: "Neću raditi ovo, neću raditi ono!" Divno je imati čvrste principe, ali ih se, nažalost, ne možemo uvijek pridržavati. U svakom slučaju, u životu nisam napravio ništa čega bih se danas morao stidjeti.

Priredila: Dunja Gaj (Studio, 1985.)