IGOR TUDOR je nakon gostujućeg remija njegove Verone protiv lidera Serie A Napolija (1:1) izjavio da njegova momčad igra "pomalo bolesno" te da takvu igru "igračima poput Cristiana Ronalda ne biste mogli objasniti".

Njegove riječi možda izgledaju nadobudno i čudno, ali nitko ih ne smije zanemariti, jer Tudor je od dolaska u Veronu srušio Josea Mourinha, Maurizija Sarrija i Massimiliana Allegrija, odnosno Romu, Lazio i Juventus, a uspio je osvojiti i veliki bod u gostima protiv Luciana Spallettija i njegovog neporaženog Napolija.

Za Tudora je pozitivno što statistički podaci s navedenih utakmica otkrivaju da bodove nije osvajao srećom, nego uz kvalitetnu igru. U svakoj utakmici imao je približan posjed lopte kao i protivnik, skoro jednak broj udaraca prema golu, a svaki put je stvorio više velikih prilika.

Tudor kaže da je njegova igra bolesna. U pravu je

Takav učinak natjerao nas je da detaljno pogledamo njegovu utakmicu protiv Napolija i pokušamo otkriti koja je tajna njegove igre, za koju govori da je "pomalo bolesna".

Prije nego što krenemo u detalje, odmah na početku možemo dati odgovor na pitanje je li igra doista "bolesna". Odgovor je - da! Tudorova Verona igra izrazito rizično i mnoge periode utakmice sasvim svjesno pretvara u čisti kaos. No za Tudora i njegove igrače to uglavnom bude kontrolirani kaos, a za protivnike baš i ne.

Verona je protiv Napolija obranu skoro od početka do kraja igrala u igri čovjek na čovjeka, dok je u posjedu lopte konstantno težila formiranju rombova, što je od bekova nekada tražilo da se istovremeno nađu u protivničkom kaznenom prostoru kao dva napadača, a dešavalo se da takvu ulogu preuzme i - stoper.

Da, djeluje ludo i bolesno, ali Tudor je tako i opisao svoju igru. Evo kako je to izgledalo protiv Napolija, zašto Tudor napominje da je teško s velikim momčadima igrati ovako i zašto takvu igru ne biste mogli objasniti Cristianu Ronaldu.

Kako Verona igra u posjedu i što znači formiranje rombova?

Verona nominalno igra u sustavu 3-4-3 na papiru, ali nemoguće je reći kako to točno izgleda u praksi. 

U posjedu lopte ekipa stalno teži formiranju rombova. To znači da se ispred igrača u posjedu lopte s obje strane pozicionira po jedan igrač te da se još jedan pojavi ravno od njega nudeći dubinu. Poanta je da se takav oblik mora konstantno stvarati posebno na strani, a Verona je Napoliju upravo kroz takvu igru zabila gol.

Momčad je krenula u tranziciju po osvojenoj lopti i kad je došla u zadnju trećinu, ispred Tamezea, koji je vodio loptu, na lijevu stranu su se odvojili lijevi bek Casale i lijevo krilo Caprari, dok je Simeone nudio dubinu. Pošto je Casale primijetio da nedostaje jedan igrač s desne strane ispred Tamezea, on je utrčao unutra i pozicionirao se tako da formira romb.

U tom trenutku izgledalo je da Caprari igra beka, da je Simeone krilo, a Casale napadač.

Potom je težište igre prebačeno na desnu stranu, gdje je do lopte došao Barak, koji je na papiru bio desno krilo. Pošto je s loptom krenuo prema aut-liniji, desni bek Faroni je krenuo unutra preuzeti ulogu krila. 

Barak je odličnim prodorom ušao u kazneni prostor i pronašao Simeonea koji je zabio gol, a u tom trenutku i Casale i Faroni, oba beka, bila su u srcu kaznenog prostora, što je izuzetno rijetka pojava u nogometu. No Tudorova Verona je nešto drugo.

Kako se Verona brani?

Iako bi papir rekao da se Verona brani u sustavu 5-2-3, to je daleko od toga. Tudor je naredio svakom igraču da igra jedan na jedan kada protivnik ima loptu. Jasno, to ne znači da svaki put isti igrači čuvaju iste igrače niti da je zabranjeno nekad čuvati prostor ako je to u datom trenutku najpametnije.

No, najveći dio utakmice svaki igrač Verone je imao svog igrača kojeg je neprestano pratio. Tako se dešavalo da desni stoper Dawidowicz prati lijevo krilo Napolija Insignea (označeni kružićima na fotografiji iznad) duboko u polovici Napolija i da desno krilo Barak odlazi skroz na suprotnu stranu prateći zadnjeg veznog Napolija Ruiza (označeni zvjezdicama na fotografiji iznad).

Što su potencijalni problemi ove igre?

Problemi ovakvog načina igre, pored činjenice da momčad može imati ozbiljne posljedice ako jedan igrač ispadne iz igre, najbolje se vide u situaciji kada protivnik ciljano razdvoji vezni red i obranu Verone.

U jednoj situaciji šest igrača Verone je izašlo visoko prateći svoje igrače, čime su ostavili veliki prostor ispred svoje obrane, a upravo je tu golman Napolija Ospina poslao loptu. Do nje je stigao Osimhen koji ju je odlično obradio i krenuo prema naprijed s ostalim suigračima, stvarajući odjednom situaciju za ozbiljan napad. 

U tim trenucima igrači Verone su malo izgubili kompas jer većina je izgubila svoje čuvare pa su morali preuzimati tuđe. U nedostatku komunikacije na kraju je Zielinski skoro usamljen dobio loptu na 10 metara od gola, ali loše je zahvatio volej i nije bilo velike prijetnje po Montipa.

Što je najveća ludost Tudorove Verone?

Dvije stvari najviše fasciniraju kod Verone. Jednu smo već naveli, a to je da bekovi, zbog formiranja rombova, istovremeno znaju doći u srce kaznenog prostora protivnika i pretvoriti se u napadače, a dešavalo se da to čini i jedan od stopera.

No, možda je još luđe to što Tudor istu igru forsira od početka do kraja. Barem je tako bilo protiv Napolija. Jedina promjena drugog u odnosu na prvo poluvrijeme bila je što su odbili graditi napade od golmana. Iako to nisu stalno činili ni u prvom dijelu, u drugom su potpuno odustali od toga, što se odrazilo na znatno manji posjed lopte i broj točnih pasova.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Međutim, nisu odustali od formiranja rombova kada imaju loptu na sredini terena niti su prestajali igrati visoki presing forsirajući igru jedan na jedan.

To se najbolje vidjelo nakon 68. minute kada je Dawidowicz dobio žuti karton. Ovaj desni stoper je čuvao Insignea, a trener Napolija Spalletti je svakako tražio njihove duele jedan na jedan, jer je vjerovao da njegov kapetan može prolaziti korpulentnog braniča. U određenim napadima bilo je očigledno da lijevi bek Napolija Rui namjerno ulazi u sredinu kako bi za sobom povukao desnog beka Verone Faronija i tako na strani ostavio Insignea samog protiv Dawidowicza.

Istina, igrači Napolija nisu najbolje koristili te situacije i na vrijeme upošljavali Insignea, ali je činjenica da ni Tudor nije želio praviti bilo kakve korekcije i mijenjati svoj sustav.

Zašto je teško Ronalda i velike momčadi trenirati na ovaj način?

Verona je uz takvu igru osvojila veliki bod protiv Napolija, a Tudor je nakon susreta izjavio da je teško velike momčadi trenirati na ovakav način.

To je već posebna tema, ali naziru se dva ključna razloga zbog kojih je hrvatski trener dao takvu izjavu.

Prvo, ovakav način igre zahtijeva izuzetno naporne treninge, uz mnogo tempa i čvrstih duela. Velike momčadi imaju mnogo veći broj utakmica od Verone i bio bi veliki rizik da i na treninzima treniraju toliko jako.

Drugi razlog je što ekipama protiv Verone nije velika razlika sezonu završiti na šestom ili 10. mjestu. Zato igraju s mnogo manje pritiska i nemaju potrebe mnogo strahovati zbog tako rizične igre. Velike momčadi su svjesne da u svaku utakmicu idu na pobjedu i da ih svaka greška može skupo koštati, a obrana koju forsira Verona provocira greške.

U ovim razlozima se krije i dio odgovora na pitanje zašto je teško trenirati Ronalda na ovakav način.

Igra li netko slično kao Tudor?

No ovo nikako ne smije umanjiti kvalitetu Tudorovog rada niti igru njegove momčadi. Nije nimalo lako igrati kao Verona i usput biti efikasan.

Rijetke su momčadi koje igraju poput Verone, a ekipa koja je postala prepoznatljiva po formiranju rombova je Atalanta. No momčad Giana Piera Gasperinija ne igra toliko rizičnu obranu.