U suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1982. koji opisuje kako se rješavao problem nestašice kave, najpopularnijeg napitka u Jugoslaviji.

Travanj 1982: Ako kave ne bude dovoljno, šverceri će se nastaviti bogatiti kao što sada čine: domišljati bečki šverceri prešanjem pakuju kilogram kave u vrećice od pola kilograma, a jedan je čak otvorio jedinstvenu agenciju na svijetu "za slanje kave ugroženim Jugoslavenima"...

Crna kava je naš poveći crno-bijeli problem. Da deviza nema i da kave nema, to je jasno. Sve ostalo što se događa s kavom mnogo je manje ili nikako nije jasno. S kava-problemom hrvaju se republičke i savezna vlada, političari, ekonomisti, trgovci, carinici, poštari i policajci. Kava doživljava tužnu sudbinu svih traženo-deficitarnih proizvoda.

Zato nije nimalo čudno što su sredinom prošlog mjeseca novine na prvim stranicama, a televizija u udarnom terminu, oglasile da je poslije dugog usuglašavanja i s tromjesečnim zakašnjenjem potpisan Društveni dogovor o opskrbi jugoslavenskog tržišta proizvodima od posebnog interesa. Na toj listi, kako se naziva i "prioritetnom listom", uz brašno, meso, limun, stočnu hranu i neke druge proizvode, našla se i - kava.

Kava i budžet

Hoće li Dogovor eliminirati nestašicu kave ili će se nestašica samo ravnomjerno rasporediti po glavi stanovnika svake republike i pokrajine? U Saveznom sekretarijatu za tržište i cijene su nam na ovo pitanje dali sljedeći odgovor:

"Društveni dogovor ne može djelovati kao čarobni štapić na opskrbu tržišta. On treba ublažiti dosadašnju situaciju i onemogućiti praksu da kave ima u jednoj, a nema u drugoj republici. Dogovor znači da će ubuduće opskrbljenost biti podjednaka - kave će biti u cijeloj zemlji ili je neće biti nigdje. Znači i nestašice će biti ravnomjerno raspoređene."

"Hoće li biti dovoljno deviza za uvoz kave?"

"O tome brinu republički i pokrajinski SIZ-ovi za ekonomske odnose s inozemstvom, koji imaju i točne podatke o potrebama tržišta za kavom. Potpisivanjem Dogovora oni su se obavezali osigurati devize i to onako kako im najbolje odgovara. Jugoslavenske potrebe iznose oko 60 tisuća tona kave godišnje, a realno je očekivati da se osiguraju devize za uvoz 50 do 54 tisuće tona, što, ipak, znači dobru opskrbljenost tržišta."

U Saveznom sekretarijatu za tržište i cijene dodaju i to da se osiguravanje deviza za kavu ne može promatrati odvojeno od cjelokupnog jugoslavenskog izvoza, a preduvjet je izvor deviza, za uvoz i drugih deficitarnih proizvoda. Na pitanje hoće li Dogovor smanjiti šverc kavom dobili smo ovaj odgovor:

"Logično bi bilo pretpostaviti da ravnomjernije i bolje opskrbljivanje utječe i na smanjenje "švercerske aktivnosti". Ako kave bude u prodavaonicama, zašto bi je netko "na crno" plaćao dvostruko skuplje."

Kako trgovci tumače ovaj društveni dogovor? Milorad Rađenović, generalni direktor "Centroproizvoda", našeg najvećeg prerađivača kave, kaže:

"Za nas Dogovor u svakom slučaju znači: ravnomjernost opskrbe i ravnomjernost nestašica. Ne znam hoće li biti dovoljno deviza za kavu, ali jedno znam: za uvoz 60 tisuća tona kave, potrebno je 180 milijuna dolara. To nije ni jedan posto cjelokupnog jugoslavenskog uvoza, a društvu kroz poreze donosi 2.200 milijardi starih dinara, što nisu zanemariva sredstva, pa ako se ta sredstva ne osiguraju od kave, morat će iz nekih drugih izvora. Zato se i nadam da će deviza biti."

Na isti način Rađenović tumači i šverc kavom. Na neki način to je udar na budžet, društvenu kasu, jer od svakog kilograma kave društvo ubire 308 dinara porez. Pošto kave nema, ta sredstva odlaze u švercerske džepove, i to mnogo veća, jer se na crno kava prodaje i po 1200 dinara!

Vakuum šverc

Šverc ili podzemna trgovina kavom postao je zaista veliki biznis. U njemu ne sudjeluju samo naši građani. Trgovina kavom i osiguravanje jugoslavenskih građana postali su predmetom interesa talijanskog i austrijskog trgovačkog podzemlja.

U bečkoj Dresdner Straße postoji prodavaonica kave specijalizirana za Jugoslavene. Čim je stupio na snagu carinski propis da građanin SFRJ ne može uvesti više od 750 grama kave, domišljati trgovci su se dosjetili. Počeli su kilogram kave pakirati u vrećice s oznakom od pola kilograma! To se postiže vakuum-pakiranjem i prešanjem mljevene kave. Naravno, carinici ne mjere svaki paket posebno, pogotovo kad na njemu vide propisno naznačenu težinu. Ta ista kava šalje se i poštom i vlak prolazi kao i onaj iz Trsta, Graza, Soluna...

Ili sljedeći primjer.

Na bečkom Mexikoplatzu jedan naš dovitljivi i trgovački obdareni zemljak otvorio je agenciju, valjda jedinstvenu u svijetu, za slanje kave "ugroženim Jugoslavenima". Biznis cvijeta i ovdje se čeka red. Uplatite recimo 12 kilograma kafe, date adrese vaših rođaka i kava stiže poštom bez teškoća! Naravno, plaćate pune poštanske troškove, pakiranje i trud agencije da vam na kućni prag pošalje dragocjenu kavu. Ova poštanska transakcija odlično funkcionira, a tko ne vjeruje može se uvjeriti na beogradskoj Pošti br. 2, kod Željezničke stanice. Poštari su jednostavno zatrpani kavom...

I tko to plaća?

Plaća građanin, iz svog deviznog džepa, koji čak i ljetuje u Grčkoj da bi poslije ljetovanja donio kući nekoliko kilograma kave!

Kavu možete naručiti u Grazu, Beču, Klagenfurtu, Villachu, možete je naručiti u Udinama, Trstu pa čak i u Milanu! Tu je i Solun koji se tek sad orijentirao na opskrbu kavom južnih dijelova naše zemlje.

To se događalo i s kavom u Mađarskoj, ali su mađarski privrednici osjetili opasnost po svoje tržište, pa je kavu zabranjeno izvoziti iz Mađarske premda i u najmanjim količinama. Mađarska carinska kontrola prtljage jugoslavenskih građana veoma je rigorozna i stroga baš zbog šverca kave. Stvar je jasna. I Mađari plaćaju kavu teško stečenim dolarima da bi je lako prepustili jugoslavenskim turistima.

Ljetovanje za kilogram i pol kave

Ljetos su zabilježene pojave krijumčarenja kave i morskim putem. Iz talijanskih luka motornim jahtama su prebacivane izvjesne količine kave uglavnom privatnim ugostiteljima na jadranskoj obali. Zauzvrat, oni su ove talijanske "turiste" opskrbljivali dinarima potrebnim za namirnice i naftu.

Poznate su i mnoge druge pojave u vezi sa švercom kave. Poznato je da su ljetos mnogi austrijski i njemački turisti ljetovali za - kavu! Nisu promijenili ni jedan šiling, ni jednu marku. U svojim prostranim automobilima i kamp-prikolicama švercali su kavu, pretvarali je po idealnom tečaju u dinare i tako doslovno ljetovali za dvadesetak kilograma kave. I ovoga proljeća oni koji izdaju sobe na Makarskoj rivijeri pišu svojim stalnim gostima da ponesu što više kave.

Prije dvadesetak dana u Beču se pojavio oglas kojim se pozivaju Austrijanci da u ožujku provedu sedam dana u Rovinju, šest punih pansiona, s noćenjem naravno, samo 650 šilinga! Turist koji se odluči za ovo kratko zimovanje treba ponijeti još samo kilogram kave i može od novca za kavu troškariti svih sedam dana!

Ili jedna druga računica: kad bi se taj aranžman uplaćivao u dinarima, u Rovinju, to jest na licu mjesta, austrijskom turistu bi bilo potrebno 1765 dinara ili 1.5 kilograma kave!

Dakle, sedam dana zimovanja u Rovinju, hotel, doručak, ručak, večera, šetnja – 1.5 kilograma kave!

Ovo se svakako može nazvati domaćim privrednim čudom kojem nema ravnog nigdje na svijetu.

Jedan austrijski novinar rekao je našem reporteru:

"Pa što se to kod vas događa? Vaši problemi s kavom podsjećaju me na prohibiciju u Americi. Zabranjen alkohol - a svi pijani. Kod vas nema kave, a svi je piju od jutra do mraka?!"

Da bi se spriječila ova podzemna trgovina, bilo je prijedloga da se kava u Jugoslaviji prodaje za - devize. Ovu ideju brani i Zdravko Mrvić, zamjenik direktora bečke firme "Copex", inače ekspoziture beogradskog "Centrocoopa". Umjesto putovanja ili naručivanja kave u inozemstvu, naš građanin bi mogao za deset dolara kupiti kilogram kave u Jugoslaviji. Tako bi samo Srbija ubrala oko 70 milijuna dolara godišnje, a time osigurala devize za uvoz lijekova i drugih deficitarnih proizvoda.

Računica možda ima svoju ekonomsku logiku, ali previđa društveno-ekonomsku. Kava nije slučajno na prioritetnoj listi proizvoda. Na izvjestan način ona je sastavni dio našeg života, našeg jelovnika, hrana našeg čovjeka, i onoga s dubljim i onoga s plićim džepom.

A kada su u pitanju takvi proizvodi još je u svježem sjećanju prošlogodišnji juriš Jugoslavena na ulje nakon objavljivanja vijesti o njegovom poskupljenju. Zbog čega prodajom kave za devize još više pojačati razlike i dijeliti građane na devizne i dinarske?

Ako ništa drugo, Društveni dogovor bar te opasnosti eliminira.    

Tekst: D. S. i L. O. (Svet, 1982.)