EU I SAD su sve zabrinutiji zbog inflacije. Najnoviji podaci pokazuju ubrzavanje na godišnjoj razini i probijaju se rekordi: u SAD-u je inflacija najviša u gotovo 40 godina, u Njemačkoj je najviša od 1992., u Velikoj Britaniji u zadnjih 10 godina, u Italiji od 2008. Ali te razine inflacije, od 3 do 7%, minorne su u usporedbi s onim što se događa u Turskoj.

Godišnja inflacija u studenom je iznosila 21.31%, bar prema službenim podacima Turskog statističkog instituta (TurkStat). Situacija je vjerojatno još i gora jer se monetarne vlasti u Turskoj optužuje da prikazuju manju inflaciju nego što ona zaista jest.

Grupa za istraživanje inflacije (ENAG), koja se sastoji od nezavisnih stručnjaka, u svojim procjenama navodi da je inflacija u studenome 2021. iznosila čak 9.91% u odnosu na prethodni mjesec i čak 58.65% u odnosu na studeni 2020.

Prema tim podacima, najviše su na mjesečnoj razini rasle cijene u područjima rekreacija i kultura (21%), zdravlje (17%) i odjeća i obuća (16%). Izvršni direktor ENAGA-a je preko društvenih mreža ustvrdio da se inflacija približava razinama koje se neće moći kontrolirati.

Erdogan preuzeo svu vlast

Po svemu sudeći, krivac je Erdogan, koji godinama kadrovira u Centralnoj banci Republike Turske i prisiljava je da vodi neobičnu, čudnu i ultimativno glupu monetarnu politiku. Kako je Erdogan preuzeo kontrolu nad većinom institucija u Turskoj tako je i uništio pravilo odvojenosti fiskalnih i monetarnih vlasti.

Zašto fiskalna i monetarna vlast moraju biti odvojene?

Pojednostavljeno, fiskalna vlast su političari koji upravljaju trošenjem državnog novca, a monetarna vlast su ekonomisti (ne samo oni) koji upravljaju količinom novca u državi. Temeljno pravilo modernih država je da se jedna od druge vlasti odvajaju. Naravno, razloga za to je više, ali najvažniji je taj što političari žele trošiti sve više novca pa bi kontrolom monetarne vlasti "stvorili" previše novca, što bi im kratkoročno pomoglo, ali bi vrlo brzo stvorilo problem gubitka vrijednosti novca, tj. inflaciju, i slabljenja nacionalne valute, tj. deprecijaciju.

Uloga monetarnih vlasti je da održavaju stabilnost cijena u gospodarstvu (inflacija 2-3% godišnje se smatra dopustivom, dapače pozitivnom), a to čine tako što različitim mehanizmima upravljaju količinom i optjecajem novca u gospodarstvu. Kada se ukine nezavisnost monetarne vlasti, tj. kad političari preuzmu i nju, vrlo brzo dođe do velike inflacije zbog toga što političari inzistiraju na "stvaranju" prevelike količine novca, a centralna banka gubi zadaću održavanja stabilnosti cijena (niske inflacije).

Naravno, stvari su puno kompleksnije i monetarna politika je posebno područje unutar ekonomije kao znanosti, ali ovo se mnogo puta pokazalo istinitim u praksi. Turska je posljednji primjer.

Kako je Erdogan preuzeo kontrolu

Da bismo shvatili kako je Turska došla do ove točke, trebamo se vratiti u 2017. i referendum o ustavnim promjenama. Predloženo je nekoliko izmjena Ustava Republike Turske kojima je cilj bio ukidanje parlamentarnog sustava vlasti i uvođenje predsjedničkog sustava. Referendum je prošao, a Erdogan je dobio odriješene ruke da preuzima sve institucije vlasti. Sam referendum je obilježila kontroverzna odluka glavnog izbornog povjerenstva da prizna 1.5 milijuna glasačkih listića bez pečata.

Odlučeno je da predsjednik ima ovlast vladanja dekretom, da može uvoditi izvanredno stanje i raspustiti parlament, imenovati više suce, ministre, potpredsjednika i druge visoke dužnosnike, među kojima je guverner centralne banke, i čelnika državne statističke agencije.

2018. Erdogan postavlja svog zeta Berata Albayraka za ministra financija, a ograničava utjecaj ljudi ključnih za veliki gospodarski rast Turske prijašnjih godina te protržišne reforme i modernizaciju gospodarstva Turske, poput Mehmeta Şimşeka. To je već bio alarm za uzbunu i međunarodna tržišta nisu dobro reagirala. Cijene dionica turskih kompanija su pale, a lira je izgubila vrijednost.

Erdoganove bizarne ekonomske politike osiromašuju Turke

Erdoganov stav o monetarnoj politici je da treba smanjivati referentne kamatne stope centralne banke, a to će djelovati tako da će smanjivati inflaciju, što je suprotno zakonitostima monetarne politike. Upravo je podizanje referentnih kamatnih stopa jedan od načina na koje se centralne banke bore protiv rasta inflacije. Ali Erdoganov stav je suprotan, iako je i sam studirao ekonomiju i trebao bi znati elementarne stvari.

U trenutku kada je Erdogan postao predsjednik, jedan euro je vrijedio oko 2.80 turskih lira. Do 2018. vrijednost turske lire pada na 7 lira za euro i polako pada na 10 lira za euro do sredine 2021. Inflacija 2018. je iznosila 16.33% i, premda pada, ne silazi ispod 12% do kraja 2020., da bi 2021. skočila na trenutnih 21.31% prema službenim podacima. Ali kako je Erdogan 2017. referendumom dobio moć kadroviranja u državnom statističkom institutu Turske, koju je i koristio, nitko ne vjeruje u službene stope inflacije.

2017. i 2018. inflacija u Turskoj ubrzava (16.33% 2018.), a središnja banka podiže referentne kamatne stope, što inflaciju snižava na 12.28% 2020. Središnja banka Turske smanjila je kamatnu stopu u studenom, nakon smanjenja u listopadu i smanjenja u rujnu. Ti suludi potezi u situaciji kada se zemlja suočava sa sve većom inflacijom su isključivo rezultat Erdoganova uplitanja u odluke središnje banke.

Erdogan svoje politike niskih referentnih kamatnih stopa u situaciji kada inflacija u zemlji divlja opisuje kao "ekonomski rat za nezavisnost". O tome da ustvari on kontrolira monetarnu politiku Turske svjedoči činjenica da je od sredine 2019. smijenio tri guvernera središnje banke.

Gubitak vrijednosti lire je drastično smanjio kupovnu moć Turaka, koji su zbog sve težih životnih uvjeta prosvjedovali u Istanbulu. Neto minimalna mjesečna plaća u Turskoj od 2.825,90 lira bila je ekvivalent 337 eura u siječnju 2021., ali je od srijede prošlog tjedna ekvivalentna 197 eura.

Turska je do prije nekoliko godina bila u velikom gospodarskom usponu, ali je 2018. ostvarila tek mršavih 3% rasta BDP-a, a 2019. samo 0.9%.

Pad utjecaja Turske

Inflacija neće poljuljati Erdoganovu poziciju apsolutne vlasti u Turskoj. Izmjenom ustava on je praktički srušio Ataturkovu republiku i od Turske sada pokušava napraviti karikaturu nekadašnjeg Osmanlijskog Carstva. Ali kako je ekonomija neraskidivo povezana s političkom moći, može se očekivati slabljenje utjecaja Turske u svijetu i regiji. Zemlja koja ne može osigurati unutrašnju ekonomsku stabilnost ne može projicirati ekonomsku snagu u inozemstvu.