NIMALO ne čudi da je pitka i pametna crna komedija Don't Look Up ovih dana jedan od najvećih hitova Netflixa. Još kad tome dodate DiCaprija u ulozi seksi znanstvenika, otkačenu Meryl Streep kao američku predsjednicu (nešto kao Hillary Trump) i standardno sjajnog Marka Rylancea – čiji bi se lik komotno mogao zvati Elon Jobs – zabava je zajamčena.

Par vrlo jasnih poruka

A filmu bi svakako odgovarao i naslov Idiocracy 2: Final Showdown. Samo što se ovaj put idiokracija ne stavlja u budućnost udaljenu od nas par stoljeća, nego praktički u sadašnji trenutak. Ne treba vam puno da shvatite onu bazičnu poruku o nespremnosti naše civilizacije da se jedinstveno pozabavi s pogibeljnim problemom. Inspiraciju za ovakav zaključak autori (McKay i Sirota) očito su crpili iz svega onoga što nam se događa posljednjih godina, a osobito tijekom ove pandemije. 

Narod je prikazan kao nespreman za shvaćanje ozbiljnosti situacije, mediji se bave samo temama koje upravo taj narod želi – a na društvenim mrežama dominiraju stupidni memovi i komentari mržnje. Na vrhu svega toga je nesposobna (američka, ali ne samo američka) administracija, čija je glavna preokupacija kako dobiti glasove na izborima.  

Stoga i NASA (srećom, samo u ovom filmu) na svom čelu ima anesteziologinju, a znanstvenici do javnosti mogu doprijeti jedino ako su zgodni kao Leonardo DiCaprio. Administracija kreće u rješavanje krize isključivo iz PR-ovskih razloga, prave jedan posvemašnji domoljubni spektakl, a onda odustaju jer misle da su našli bolje rješenje. 

Glavna poruka obara s nogu 

A to "bolje rješenje" nas i vodi iznenađujućoj glavnoj poruci koja je gotovo pa marksistička – ovoj civilizaciji neće doći glave nesposobna američka administracija, komercijalni mediji, društvene mreže, neobrazovani narod, pa čak ni komet veličine Mount Everesta. 

Neće nam, kao u Idiokraciji, glave doći ni činjenica da se idioti bolje razmnožavaju od intelektualaca.

Nama će, kažu autori, presuditi kapitalizam.

I definitivno nemaju u vidu samo neke hiperbogate beskrupulozne biznismene, koji mogu zapovijedati čak i američkoj predsjednici, nego cijelu onu kapitalističku logiku u kojoj je profit doslovce važniji od sudbine cijelog čovječanstva. Mene je osobno oborila s nogu spoznaja da se takva poruka, koju uopće nije teško uvidjeti, nalazi u jednom srednjestrujaškom i komercijalnom američkom filmu. Da su živi, Marx, Engels i Lenjin vjerojatno bi nakon gledanja pobjedonosno izjavili: "Nismo li vam to već rekli?"

Sudbina naroda i sudbina elite

A da je tomu tako, autori samo još više naglašavaju usporedbom sudbine običnih ljudi i društvene elite. Onim prvima na raspolaganju ostaje samo molitva za hrabro prihvaćanje sudbine. Jest da se može učiniti kako je ta scena molitve neki pokušaj autora da se dopadnu onoj američkoj religijskoj većini, ali je satira očita. Molitvu vodi mladić koji decidirano veli da mu se nije dopalo evangeličko kršćanstvo što vlada (i hara) Amerikom, nego je našao svoj put k Bogu. U molitvi mu se pridružuju i potpuni nevjernici, a satira postaje još očitija kad se uvidi kontrast s elitom koja se nikome ne moli jer je dovoljno bogata da plati sebi spas. 

A tu elitu autori na kraju bespoštedno prikazuju kao gomilu gologuzih glupana s trbušinama te je konačna sudbina (također gologuze) američke predsjednice ujedno i presuda cijelom jednom sustavu. 

Val filmskog antikapitalizma

Ovaj film zapravo nije izuzetak, nego očito imamo trend koji se u zadnje vrijeme sve više zahuktava. Pogledajte indijski Bijeli tigar, prepoznat ćete vrlo radikalnu poruku kako riješiti problem kapitalizma – toliko radikalnu da bi se i osnivači marksizma pomalo snebivali. Tu je svakako i superpopularna (i superkvalitetna) serija Squid Game, u kojoj na piku nisu samo neki izopačeni američki bogataši. Isto tako ćete i u fenomenalnoj animiranoj seriji Arcane lako prepoznati jaki antielitistički naboj i kritiku društva baziranog na žudnji za profitom. 

Sad je taj trend došao i do obala Amerike, a nama ostaje vidjeti hoće li gledatelji na kraju sve to shvatiti kao puku zabavu.