U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Danas odlazimo u povijest dublje nego ikad pričom o jednom od najpoznatijih boksačkih mečeva u povijesti, iz daleke 1927., kada je Gene Tunney u kontroverznoj borbi poznatoj kao Long Count (Dugo odbrojavanje) pobijedio Jacka Dempseya i postao prvi sportaš u povijesti koji je u jednom danu zaradio milijun dolara.

BILO je to zlatno doba sporta. Razuzdane dvadesete godine, razdoblje gospodarskog blagostanja te kulturološkog, društvenog i umjetničkog prosperiteta, koje će završiti Velikom depresijom dvije godine kasnije, bile su na vrhuncu u Sjedinjenim Američkim Državama i zapadnoj Europi.

Legendarni Babe Ruth bio je na vrhuncu bejzbolske karijere, a njegov kolega Lou Gehrig uspinjao se prema slavi, Johnny Weissmuller osvajao je olimpijske medalje u plivanju, Glenna Collett i Bobby Jones ispisivali su povijest golfa, dok se Bill Tilden borio za tenisku dominaciju s francuskim zvijezdama kao što su Rene Lacoste, Jean Borotra i ostali.

Babe Ruth je zarađivao 50.000 dolara godišnje. Tunney je uzeo milijun za pola sata

Ali pravi kraljevski status u to vrijeme uživali su boksači. Dvadesetih godina Ruth je u New York Yankeesima mogao zaraditi oko 50.000 dolara po sezoni, Tilden i Lacoste igrali su samo za slavu i prestiž, a jedan je boksač 22. rujna 1927. godine zaradio milijun dolara za samo 30 minuta akcije.

Takvo što moglo se dogoditi samo u posebnim okolnostima. Dva vrhunska i iznimno popularna boksača, entuzijastična i znatiželjna američka publika, iznenađenje u njihovu prvom susretu u ringu, sposoban promotor i ponešto kontroverze stvorili su idealnu mješavinu i pripremili teren za povijesni boksački dvoboj. 

Uzvratna borba za svjetski naslov u teškoj kategoriji između Amerikanaca Genea Tunneya i Jacka Dempseya na Soldier Fieldu u Chicagu bila je upravo takva. Boksački zaljubljenici i analitičari danas je svrstavaju među tri najveća meča u povijesti; zajedno s uzvratnom borbom Joea Louisa i Maxa Schmelinga 1938. te legendarnim susretom Muhammada Alija i Georgea Foremana u Kinshasi.

Tunney je još početkom 20-ih godina, boksajući kao poluteškaš, postao opsjednut Dempseyem, smatrajući da ima recept za pobjedu svjetskog prvaka u najtežoj boksačkoj diviziji. Kao i mnogi vrhunski poluteškaši prije njega, poput Boba Fitzsimmonsa i Georgesa Carpentiera, u međuvremenu je prešao u tešku kategoriju. Prije suočavanja s Dempseyem pretrpio je samo jedan poraz, odlukom bodovnih sudaca u svibnju 1922. protiv Harryja Greba. Ali tada je još bio poluteškaš.

"Tata nam je cijelog života govorio da je sve bilo pitanje boksačkog stila, da je cijelo vrijeme znao kako će njegov način boksa biti poguban po Dempseya. Trebala mu je samo prilika da se nađu u ringu", rekao je godinama kasnije Geneov sin John Tunney, losanđeleški odvjetnik i senator iz Kalifornije.

Nisu mogli biti različitiji

Do sredine 20-ih godina Dempsey je djelovao kao da mu je pomalo dosta boksa. Bavio se svime i svačime, snimao filmove, reklamirao razne proizvode, putovao, trošio i partijao. Tako je upoznao i svoju drugu suprugu, holivudsku glumicu Estelle Taylor, kojom se oženio 1925. godine. Tri godine nakon što ga je Argentinac Luis Angel Firpo u prvoj rundi izbacio iz ringa, da bi ga onda svjetski prvak nokautirao u drugoj, 31-godišnji Dempsey se odlučio vratiti boksu i u rujnu 1926. braniti naslov protiv dvije godine mlađeg Tunneya.

Suparnici teško da su mogli biti različitiji, podrijetlom, karakterno i boksačkim stilovima. Dempsey je rođen 24. lipnja 1895. u Manassi u Coloradu kao deveto od 13 djece u siromašnoj mormonskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo potucajući se s roditeljima po rudarskim gradićima Colorada i Ute, a sa 16 godina otišao je od kuće. Boksom se počeo baviti da bi preživio, tražeći kavgu za pet ili 10 centi po saloonima američkog zapada. Nije bio boksač strategije ili istančane vještine, ali imao je snažan ubilački instinkt. Njegov je napad bio toliko razoran da je kod suparnika u pravilu izazivao strah i povlačenje.

Tunney je rođen 25. svibnja 1897. u njujorškom Greenwich Villageu u obitelji irskih imigranata. Boksati je naučio u gradskim dvoranama od kvalificiranih trenera. Brzo je shvatio da je izbjeći udarac najvažnija boksačka vještina. Dok se Dempseya, vjerojatno nepravedno, optuživalo zbog izbjegavanja regrutacije, Tunney je služio kao marinac u Prvom svjetskom ratu. Međutim, frontovske borbe nije iskusio, nego je kao vrhunski amaterski boksač postao prvak savezničkih ekspedicijskih snaga u Europi u poluteškoj kategoriji.

Dempseyeva jedina mana bila je što nije previše razmišljao

Kao profesionalac bio je pronicljiv, elegantan i uglađen, kako u ringu tako i izvan njega. Nije bio školovan, ali je govorio glasom i manirima profesora. Izgledao je poput filmske zvijezde. Čitao je Platona, recitirao Shakespearea i dobro se snalazio u visokim društvenim krugovima. Dempsey je, pak, bio zapadnjački grub i neotesan, mrgodan i nepovjerljiv prema strancima.

"Dempseyeva jedina mana zapravo je bila njegova vruća glava. Nije bio borac koji rezonira i previše razmišlja", rekao je Tunney godinama kasnije.

Malotko se nadao da će izazivač pobijediti u meču održanom pred 120.000 gledatelja u Philadelphiji. I to još na bodove. Kladionice su za dolar uložen na Tunneya nudile koeficijent 4. Iako se radilo o svjetskom naslovu, boksalo se 10 rundi umjesto uobičajenih 15, što je vjerojatno trebalo pogodovati već pomalo usporenom i potrošenom Dempseyu.

Po kiši i uz zaglušujući huk s tribina u međuvremenu srušenog Sesquicentennial Stadiuma, Tunney se poigravao sa svjetskim prvakom. Već od prve runde bilo je jasno da će Dempsey izgubiti titulu koju je držao od 1919. godine i pobjede nad Jessom Willardom.

Kad se nakon neočekivanog poraza vratio u svoju svlačionicu, Dempsey je ovako objasnio neuspjeh svojoj supruzi Estelle: "Draga, zaboravio sam se sagnuti." Istu rečenicu 55 godina kasnije izgovorio je tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan kad ga je supruga Nancy posjetila u bolnici nakon atentata.

Podijelili milijun i pol dolara

U prvom meču branitelj naslova zaradio je tada rekordnih 718.868 dolara, a Tunney 200.000. Dobro je zaradio i promotor Tex Rickard, prijatelj Wyatta Earpa i organizator brojnih važnih mečeva i drugih sportskih događaja tog doba. Publiku je zanimalo je li Dempseyevo vrijeme zaista prošlo i scena za veliki uzvrat time je bila postavljena. Rickardu, inače graditelju Boston Gardena, bivšem vlasniku Madison Square Gardena i osnivaču NHL momčadi New York Rangersa, nije trebalo puno da Tunneya i Dempseya nagovori na uzvrat. I nije ni čudo, jer trebali su podijeliti tada fantastičnih milijun i pol dolara. Ovaj put kladionice su im davale podjednake šanse.

U iščekivanju drugog meča s Tunneyem, Dempsey je nokautirao budućeg svjetskog teškaškog prvaka Jacka Sharkeyja i tako ponovno pokazao šampionsku ambiciju i formu. Rickard je uzvrat odlučio organizirati u Chicagu, što je odmah privuklo pažnju tamošnjeg mafijaškog bossa Ala Caponea. Kasnije je Capone novinarima ispričao kako se odlučio uplesti u meč nakon što je shvatio da se brat ringovnog suca Davyja Millera samouvjereno kladi na Dempseya. Onda je i Capone stavio novac na pobjedu bivšeg prvaka, ali to se odmah pročulo, pa je neposredno prije borbe Miller zamijenjen Daveom Barryjem.

Kako se bližio 22. rujna, interes javnosti je eksplodirao. Poznati proizvođač luksuznih željezničkih vagona Pullman objavio je da su prvi put u povijesti sva njegova kola na putu prema Chicagu, a tog četvrtka svih 30.000 hotelskih soba u gradu bilo je zauzeto. Radijski prijenosi još su bili u začecima, ali procjenjuje se da je najmanje 50 milijuna ljudi diljem svijeta iščekivalo meč uz svoje prijemnike.

Postoje svjedočenja da se prijenos slušao u pariškim restoranima, barovima Buenos Airesa, među američkim vojnicima na Pacifiku i na znanstvenoj postaji na Grenlandu. Njujorčani su iznosili aparate na prozore kako bi njihovi sugrađani mogli čuti prijenos, diljem Sjeverne Amerike obitelji su se okupljale uz glas radijskog reportera Grahama McNameea.

Na stadionu su, prema službenim izvorima, dvojicu šampiona dočekala 104.943 gledatelja. No, nijedan reporter s lica mjesta nije išao ispod procjene od 140.000 navijača. Uz zaglušujuće ovacije s tribina, prvi je u ring ušao 32-godišnji Dempsey (87.3 kg), a potom i Tunney (86 kg), uz očito slabiju reakciju navijača. Sudac je boksače pozvao na sredinu ringa točno u 22:07.

O sedmoj rundi pričalo se desetljećima

Aktualni prvak boksao je suvereno i bio uvjerljivo bolji u prvih šest rundi. Iako je bio agresivniji, činilo se da je Dempsey prespor i neprecizan. A onda se u sedmoj rundi dogodio kontroverzni incident o kojem se pričalo još desetljećima i koji je bivšeg prvaka možda koštao povratka na tron.

Tunney se povlačio na lijevu stranu kad ga je Dempsey pogodio prvo desnim, pa onda i lijevim direktom. Bili su to dobro odmjereni, iako ne i posebno razorni udarci, ali Tunney je izgubio ravnotežu i počeo teturati unatrag na užad. U tom trenutku suparnik ga je pogodio lijevim krošeom u vrh brade, potom je prvak svijeta primio još dva udarca i našao se na podu, držeći se lijevom rukom za srednji konopac.

U ovom trenutku ringovni sudac Barry trebao je početi s brojanjem, ali, umjesto da se povuče u udaljeniji neutralni kut, kako je nalagalo novo pravilo, Dempsey je manevrirao iza Barryja i stao u kut najbliži uzdrmanom Tunneyu.

"Dempsey me pokušao zaobići i doći iza Tunneya. Gurnuo sam lijevu ruku ispred njega i naredio mu: 'Jack, idi u neutralni kut.' Dempsey je ustrajao i pokušao me zaobići s druge strane. Zatim se, očito shvativši da sam sebi čini štetu, okrenuo i brzo krenuo prema jugoistočnom kutu. Odmah sam započeo s odbrojavanjem", objasnio je kasnije Barry.

Tunney se brzo pribrao i ustao kad je sudac nabrojio do devet. Međutim, snimka meča pokazuje da je zbog izazivačeve pogreške šampion na podu ostao punih 14 sekundi. Unatoč tome, smatrao je da mu zapravo nije prijetio poraz i da nije bio posebno uzdrman.

"Glupo je reći kako sam bio u opasnosti da budem nokautiran. Odlučio sam pričekati do devet. Sve vrijeme dok sam bio na podu bio sam potpuno svjestan svega i spreman nastaviti borbu. Znao sam što se događa i pažljivo sam pratio brojanje", rekao je Tunney.

Kao da se ništa nije dogodilo

I zaista, branitelj naslova sedmu je rundu izdržao bježeći po ringu. A zatim je, kao da se ništa nije dogodilo, glatko pobijedio u posljednje tri runde i obranio naslov. Štoviše, u osmoj rundi srušio je nakratko Dempseya udarcem desnicom u uho.

"Što god da se dogodilo, Tunney je ustao kad je trebalo. A to bi svaki pametan borac učinio. U boksu moraš uzeti ono što ti daju", zaključio je Dempsey.

Dvoboj je ostao poznat pod nazivom Long Count (Dugo odbrojavanje), a kontroverze i rasprave oko toga što bi se dogodilo da je Dempsey na vrijeme pošao u svoj kut potrajale su još desetljećima, i to iz prilično bizarnog razloga. Naime, snimka meča postala je dostupna široj javnosti tek 15-ak godina kasnije.

Federalni zakon iz 1912. godine zabranjivao je transport boksačkih filmova i snimki preko granica saveznih država jer su projekcije pobjede nokautom crnačkog svjetskog prvaka Jacka Johnsona protiv bjelačkog izazivača Jima Jeffriesa 1910. godine izazvale rasne nerede širom SAD-a. Ovaj zakon ukinut je tek 1940. godine i, kako je sve više ljudi gledalo meč tako su rasprave uglavnom utihnule. Većina navijača prihvatila je da bi Tunney pobijedio u svakom slučaju.

"Da su se borili 10 puta, Tunney bi pobijedio svih 10 puta. U njihova dva meča Tunney je bio bolji u 19 od 20 rundi. Bio je to klasičan slučaj kad veliki boksač potpuno ponizi velikog udarača. Danas je teško vjerovati kako je itko mogao pomisliti da će Dempsey nakon tri godine pauze moći konkurirati Tunneyu", rekao je boksački povjesničar Jimmy Jacobs, inače menadžer Mikea Tysona sredinom 80-ih. 

Rekord u prihodu od ulaznica stajao je pola stoljeća

Nakon meč Tex Rickard je napravio konačni obračun. Brojke su za ono vrijeme bile fantastične, a impresivne su i danas. Prihod od prodaje ulaznica iznosio je čak 2.658.660 dolara. Trebalo je proći više od pola stoljeća da taj rekord bude srušen. Tek 1978. godine zabilježen je veći prihod od ulaznica za jedan boksački event - 4.806.675 dolara. U ringu u Superdomeu u New Orleansu našli su se tom prilikom Muhammad Ali i Leon Spinks.

Kad je Rickard nazvao Tunneya i rekao mu da je u Chicagu zaradio 990.445 dolara, svjetski prvak mu je poslao ček na 10.000 dolara i zamolio ga da mu isplati milijun. Tako je postao prvi sportaš u povijesti koji je u jednoj večeri zaradio sedmeroznamenkasti iznos. U današnjem novcu bilo bi to 16 puta više. I taj rekord održao se desetljećima, ni Joe Louis, ni Rocky Marciano, ni Floyd Patterson nikad nisu bili ni blizu takvoj zaradi. Boksačke gaže porasle su na višemilijunske iznose tek pojavom Alija, Foremana i Joea Fraziera.

Ni Dempsey nije loše prošao, zaradio je 447.500 dolara, čime se njegova ukupna zarada u karijeri popela na gotovo 3.2 milijuna dolara. Međutim, kraj meča na Soldier Fieldu označio je i kraj njegove karijere. Njegove su najbolje godine odavno prošle i više se nije mogao motivirati za natjecateljske mečeve.

Tijekom Velike depresije ostao je bez većeg dijela svoga bogatstva, ali je zadržao svoj popularni restoran u New Yorku koji je, kako je rekao, bio njegov "zlatni rudnik" tijekom sljedećih 40 godina. Umro je u New Yorku 1983. u dobi od 87 godina.

I Tunneyeva karijera potrajala je još samo 10 mjeseci. U srpnju 1928. godine u borbi za svjetski naslov nokautirao je Novozelanđanina Toma Henneya, a onda održao obećanje svojoj zaručnici i bogatoj nasljednici Polly Lauder i ostavio se boksa neporažen u teškoj kategoriji. Iste godine su se vjenčali i pošli na medeni mjesec u Europu. Među ostalim mondenim destinacijama posjetili su i Brijune. Bio je mudriji u investicijama od svog slavnog suparnika, pa je sačuvao zarađene milijune i potom se desetljećima bavio investicijama i poduzetništvom. Umro je 1978. u 80. godini. Do smrti je ostao u kontaktu i u dobrim odnosima s Dempseyem.