RUSIJA je danas napala Ukrajinu.

>>Rusi su zauzeli Černobil i zračnu luku kod Kijeva. Borbe po cijeloj Ukrajini

Od ranog jutra traju žestoke borbe. Ruske snage napadaju iz više smjerova, a podržavaju ih separatisti i Bjelorusija. Na ukrajinske gradove padaju projektili, čuju se sirene, velik broj ljudi napušta gradove.

Rusija i Ukrajina su dvije od 15 bivših republika nekadašnjeg Sovjetskog Saveza, vodećoj svjetskoj komunističkoj sili, koji je i sam vojno intervenirao tijekom svojeg postojanja od 1922. godine.

Tri značajne intervencije

Radi se o državi koja je dala nemjerljiv doprinos u borbi protiv nacističke Njemačke i sila Osovine. Uostalom, s 27 milijuna mrtvih, uključujući 14 milijuna civila, Sovjetski Savez je pretrpio najviše žrtava u Drugom svjetskom ratu.

No, njegove kasnije vojne intervencije, kao i djelovanje u Hladnom ratu, također su obilježile europsku i svjetsku povijest, ali na negativan način.

Posebno se ističu tri intervencije. To su one u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Afganistanu. 

Mađarska revolucija 

Sovjetski Savez je u Mađarskoj intervenirao 1956. godine. Razlog?

Mađari su željeli veću autonomiju. Na tisuće radnika i studenata okupilo se 23. listopada na ulicama Budimpešte kako bi prosvjedovali protiv staljinizma. Ljudi su to koji su tražili prije svega slobodu govora i slobodne izbore.

Oni su se uputili prema središtu grada i zgradi parlamenta, a u jednom trenutku studentska delegacija ušla je u zgradu mađarskog radija, pokušavajući iznijeti svoje stavove i zahtjeve putem medija.

U jednom trenutku, komunistička tajna policija ÁVH odgovorila je pucanjem po njima, a pri čemu je smrtno stradao jedan od studenata. Prosvjednici su njegovo tijelo umotali u mađarsku zastavu i nosili kroz mnoštvo. Danas se kaže da je tako počela revolucija.

Općenito, idućih dana u gradu su se uništavali simboli komunizma, palila se sovjetska literatura, rastavljen je Staljinov kip, ukratko, nova mađarska vlada najavila je izlazak iz Varšavskog pakta i proglašenje neutralnosti. Također, 24. listopada premijer je postao vođa ustanka Imre Nagy.

Uskoro, partijski sekretar János Kádár napustio je Budimpeštu i na istoku zemlje osnovao tzv. radničku revolucionarnu vladu te pozvao sovjetske trupe da pruže pomoć. Taj poziv, kao ujedno i cijeli antisovjetski sentiment u Mađarskoj, izazvao je snažnu reakciju SSSR-a.

Ponovo uspostavljen diktatorski režim

Sovjeti su, stoga, s tenkovima 4. studenoga ušli u Budimpeštu. Počele su neravnopravne borbe budući da su Mađari bili naoružani samo lakim oružjem.

Procjena je da je poginulo oko 2500-3000 ustanika. Vođa ustanka Nagy je osuđen na smrt i pogubljen. Oko 250 tisuća disidenata prebjeglo je preko najbliže granice u Austriju ili Jugoslaviju. Premijer je postao János Kádár. U svakom slučaju, ponovo je uspostavljen diktatorski režim, kao što su zatvorene i granice. 

Radi se o sukobu koji je u tom trenutku šokirao svijet, u kojemu je tadašnji sovjetski lider Nikita Hruščov djelovao kao netko tko neće zastupati represiju Staljina, no sukobi u Budimpešti sugerirali su drugačije. Moćan sovjetski stroj jednostavno je pregazio mađarski otpor.

Povrh svega, Zapad nije stigao reagirati budući da su sva ova događanja bila i za vrijeme Sueske krize. I to, testiranje granica i u onom drugom, psihološkom smislu od strane SSSR-a tako je bilo iznimno uspješno, štoviše udarilo je temelj za hladnoratovske godine koje će uslijediti.

U prosincu 1991. Mihail Gorbačov se službeno ispričao za sovjetska djelovanja u Mađarskoj. Ispričao se i predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin 1992. godine.

Praško proljeće

Točno 12 godina poslije događanja u Mađarskoj, Sovjeti su ponovo vojno intervenirali. Ovoga puta revolucionarne 1968. godine u Čehoslovačkoj.

Radi se o zemlji u kojoj je Komunistička partija pod patronatom Sovjetskog Saveza bila na vlasti od 1948. godine. Promjene su se počele osjećati 5. siječnja 1968. godine nakon što je Alexander Dubček izabran za vođu čehoslovačke Komunističke partije, što je započelo procese koji su imali zadatak ublažili totalitarni stisak.

Odnosilo se to na političke i gospodarske liberalizacije, kao i ukidanje cenzure. Sam Dubček govorio je kako želi uvesti "socijalizam s ljudskim licem", dakle, nije se išlo na potpuni odmak od onog tvrđeg komunističkog režima.

Ipak, ni takva vrsta socijalizma nije se svidjela Sovjetskom Savezu, pogotovo jer se Čehoslovačka nalazila u sredini obrambene linije Varšavskog pakta i njen mogući prelazak na stranu neprijatelja je bio neprihvatljiv u vrijeme Hladnog rata.

Sovjeti su prvo promjene pokušali zaustaviti pregovorima, no kad su vidjeli da tako stvari ne idu, počeli su pripremati vojnu intervenciju.

Ulice okupiralo između preko pet tisuća tenkova

Napad na Čehoslovačku izvršen je u noći između 20. i 21. kolovoza 1968. godine od strane vojske Varšavskog pakta. Sovjetske, poljske, mađarske i bugarske snage umarširale su u glavni grad tadašnje Čehoslovačke, Prag, kako bi brutalno, uz tenkove na ulicama, slomili ono što su smatrali opasnim političkim razvojem događaja koji se zbiva u sferi utjecaja Moskve.

Moskva i njezini komunistički saveznici prvi dan invazije u Čehoslovačku su poslali 200 tisuća vojnika, a broj je kasnije narastao na 600 tisuća. Nakon vojne intervencije posljednje sovjetske snage napustile su zemlju tek u lipnju 1991. godine.

Dubček je pozvao narod da ne pruža otpor pa su veće žrtve spriječene. Prema povijesnim podacima, 137 civila ubijeno je u slamanju Praškog proljeća u razdoblju između kolovoza i prosinca 1968.

No, kako smo naveli, bio je to početak sovjetske okupacije koja je trajala dva desetljeća.

Zavladalo je razdoblje koje se smatra jednim od najtraumatičnijim u povijesti Češke i Slovačke, prije svega u smislu potrebe da se iskazuje vjernost novom režimu, koja se u pojedinim slučajevima trebala i potpisivati.

Sam Dubček je uhićen i odveden u Moskvu, zajedno s još nekoliko suradnika. Ipak, za razliku od mađarskog kolege, nije pogubljen, već je preuzeo mjesto predsjednika Savezne skupštine. U siječnju 1970. bio je imenovan veleposlanikom u Turskoj, ali je ubrzo uklonjen sa svih funkcija i isključen iz Komunističke partije.

Smatra se da je iz Čehoslovačke nakon ovih zbivanja odmah emigriralo oko 70.000, a ukupno 300.000 stanovnika.

Rat u Afganistanu

Iduća veća intervencija Sovjetskog Saveza bila je u Afganistanu 1979. godine. Rat je trajao devet godina. Sovjetski Savez okupirao je Afganistan kako bi održao na vlasti marksističku vladu, koju je podržavala Moskva. Nakon invazije izbio je rat, koji je dakle završio 1989. povlačenjem sovjetske vojske, koju su pobijedili afganistanski ratnici koje je podržavao SAD.

Gotovo 15.000 sovjetskih vojnika i približno 1.2 milijuna Afganistanaca poginulo je u ratu. Ovaj rat naziva se i "ruskim Vijetnamom".

Što se tiče pozadine sukoba, recimo da je stvar zapravo počela 1973. godine kad je vlast vojnim udarom preuzeo Mohamed Daud iz marksističke Narodne demokratske stranke Afganistana.

Nakon što je kralja Mohameda Zahira uspio svrgnuti, njegovi pokušaji društvenih i ekonomskih promjena nisu naišli na plodno tlo među stanovništvom.

Ubrzo je i Daud zbačen s vlasti, a istu je preuzeo dotadašnji glavni tajnik stranke Nur Muhamed Taraki, koji je postao premijer novouspostavljene Demokratske Republike Afganistan. On je pokušao uvesti marksističke promjene, koje su bile loše prihvaćene.

Nisu bili obučeni za antigerilsku borbu

Uskoro je počeo građanski rat, Taraki je ubijen, a vlast preuzeo Hafizula Amin. U sukob se uključila i američka tajna služba, što je SSSR-u bio povod za intervenciju. Osim toga, Moskva je bila zabrinuta zbog rastućeg islamizma u Afganistanu, kao i nesposobnosti režima da situaciju u ovoj zemlji stavi pod kontrolu. 

Sovjeti su u Afganistan ušli 27. prosinca sa sjevera te ubrzo pod kontrolu stavili glavni grad Kabul. Međutim, nisu bili u stanju uspostaviti vlast izvan Kabula budući da je više od 80 posto države još uvijek bilo van efikasne vladine kontrole. Početna misija da se brane gradovi je proširena na borbu s antikomunističkim mudžahedinima, uz korištenje uglavnom sovjetskih rezervista.

Sovjetski rezervisti nisu bili obučeni za antigerilsku borbu, dok su njihove protivnike pomagali Amerikanci, koji su mudžahedine opremali s protuavionskim sustavom Stinger, kojim su lako mogli obarati sovjetske avione. Upravo naoružavanje Stingerima smatra se jednom od prekretnica u ovom ratu. Sovjetima su velike probleme stvarali i planinski tereni, gdje su oklopni transporteri i tenkovi uglavnom bili neefikasni.

U svakom slučaju, gubici za SSSR bili su sve veći, a već od 1982. počele su priče oko povlačenja do kojeg je došlo ipak tek 1989. godine.

U svakom slučaju, ovaj rat značio je neuspjeh Sovjetskog Saveza, kako u vojnom tako i vanjskopolitičkom smislu. Uskoro se raspao i sam Sovjetski Savez, a jedna od posljedica invazije jest stvaranje radikalnih islamističkih grupa, među kojima su bili i talibani.