"OVO JE priča o jednoj granati koja je pogodila jedan stan i uništila jednu obitelj, ali gotovo tri tjedna nakon ruske invazije postoji bezbroj ovakvih priča diljem Ukrajine. Marina (54) želi ispričati ovu priču zbog svog supruga Mihajla i sina Sergeja koji su poginuli u napadu na Irpin, njoj pred očima", uvod je BBC-ja, koji je razgovarao s Marinom, koja im je dala i obiteljske fotografije.

BBC upozorava da bi neki detalji u tekstu mogli biti uznemirujući pa i mi upozoravamo čitatelje na isto

Marina se sada skriva kod daljih rođaka u zapadnoj Ukrajini sa svojom kćeri Janom i unukom. Trogodišnjak se zove Mihajlo, po djedu kojeg je obožavao. Marina izgleda vrlo iscrpljeno, odjevena je u crno, a u njezinim se riječima osjećaju bol, tuga i ljutnja.

"Kada negdje ubiju osobu, policija traži ubojicu. Postoji sudski postupak. Osoba je kažnjena. Sada nije ubijena samo jedna osoba već mnogo njih. Ubija se narod. Želim da svijet vidi tko to radi kako bi Putin i njegov režim bili optuženi za ubojstvo mojih najmilijih", priča Marina.

Kada su Rusi počeli gađati Irpin, ona, njezin suprug i sin napustili su stan i preselili se u obližnji dom njezine kćeri. Na dan napada zbog konstantnog granatiranja otišli su do podzemnog parkirališta. Navečer je bilo tiše pa su se popeli u stan na 15. katu po hranu i kako bi okupali unuka.

"Cijeli betonski zid je pao na mog supruga"

"Sve smo činili brzo, onda smo začuli grmljavinu. Mihajlo i Sergej su nas odgurnuli - mene, moju kćer i mog unuka. Uspjeli smo izaći, ali oni nisu. Osjetila sam zviždanje u ušima i nešto vruće na mojoj koži. Nisam znala što se dogodilo, ali znala sam da sam živa", opisuje dodajući da je granata pogodila spavaću sobu stana i raznijela je u potpunosti.

Vani u hodniku počela je dozivati ​​svoju obitelj i našla kćer i unuka. Bili su uplašeni, ali neozlijeđeni - spasio ih je madrac koji je pao na njih. "Počela sam zvati muža i sina. Zvala sam 'Sergej, Miša!' Moj sin mi je odgovorio. Pratila sam njegov glas i našla stan. Moj muž je bio na posljednjoj stepenici. Da je stigao još samo nekoliko centimetara iz stana, to bi mu spasilo život. Ali odjednom, cijeli betonski zid je pao na njega. Sergej je bio živ, ali... On je vrištao - 'Mama, ne dolazi ovamo. Bježi! Bježi odavde i povedi Janu i bebu sa sobom.' Shvatila sam da se ne može pomaknuti. Rekla sam: 'Molim te, čekaj, vratit ću se po tebe.'"

Marina, Jana i Mihajlo uspjeli su uz opipavanje kroz dim i prašinu sigurno izaći iz zgrade. Vani je Marina molila susjede da pomognu. "Muškarci su otišli prvi, u tren oka. Sišli su i rekli da je netko živ, ali ništa ne mogu učiniti. Tražila sam plahte i zavoje i rekla da ću sama otići tamo", opisuje dalje Marina.

"Sin mi je umro na rukama"

"Na kraju je sa mnom po sina krenula jedna doktorica, pronašli smo ga, još uvijek je bio pri svijesti. Trbuh mu je bio otvoren, a noge slomljene. Rekao je - 'Mama, ne mogu to podnijeti. Ubij me sada.' Sin mi je umro na rukama, ne tražeći ništa, samo psujući Putina", prepričava Marina.

"S njim su umrli i njegovi planovi, nada da će se skrasiti i imati obitelj. Nikada neću moći vidjeti djecu svog sina. Putin nije ubio samo mog sina i muža. On je ubio moju obitelj", kaže Marina.

"Ovo nije specijalna vojna operacija ruskog čelnika, kako je on naziva. To je specijalna operacija granatiranja. Jedna granatirana kuća mogla bi biti slučajnost, ali ne i stotine kuća diljem Ukrajine. Rusi su namjerno gađali kuće u Irpinu. Tenkovi su se kretali s jednog mjesta na drugo kako bi imali najbolji pogled", priča Marina.

"Nema osobe koja te uvijek zagrlila kad je bilo teško"

Prepričava dalje da je sada svaki dan teži. "Probudiš se ujutro i nema te osobe koja ti je najbliža, ona koja je uvijek rekla 'dobro jutro' i skuhala ti kavu. Ne postoji nitko tko može doći i zagrliti te ako nisi u dobrom raspoloženju", kaže Marina.

"Mihajlo je bio inženjer strojarstva i obožavao je svoju obitelj. Bio je otac, za razliku od mnogih, možda zato što je sve vrijeme provodio sa svojom djecom. Kad se unuk rodio, bio je isti s njim. Toliko ga je stvari naučio. On i ja smo bili veliki sanjari, uvijek planirajući budućnost. Sada umjesto snova dolaze brige. Moj unuk ne zna da su mu djed i ujak preminuli. Boji se buke. Kad čuje zvuk, pita pucaju li zli momci. Moram spasiti kćer i unuka i maknuti ih odavde", priča Marina, koja apelira na zapadne zemlje da nametnu zonu zabranjenog leta.

"Molim vas da zaštitite nebo nad Ukrajinom. Nemojte dopustiti da pucaju na nas. Ukrajina štiti cijelu Europu, a mi to nećemo sami", kaže.

Deset dana kasnije Irpin je i dalje pod napadom, a većina od 60.000 stanovnika grada je pobjegla. Mihajlo i Sergej još uvijek leže nepokopani u ruševinama stana: "Moj muž i sin su još uvijek u toj sobi. Ne znam kako ćemo ih pokopati i hoćemo li. Nadam se da postoji način da ih pokopamo, s njihovim imenima na grobovima. Želim da postoji križ da im mogu otići na grob."