KADA je ruski predsjednik Vladimir Putin stavio ruske nuklearne snage u "poseban režim pripravnosti" na početku rata u Ukrajini, uzbuđenje u Europi je bilo veliko. Nakon upozorenja Zapadu stigao je drugi korak: početkom ožujka predsjednik je kao manevar pokrenuo ruske podmornice s nuklearnim oružjem i pokretne raketne jedinice, piše Deutsche Welle.

S više od 6300 bojevih glava, Rusija posjeduje najveći nuklearni arsenal na svijetu. Među članicama NATO-a, SAD imaju najveću nuklearnu snagu s oko 5800 nuklearnih bojevih glava. Francuska navodno ima gotovo 300 bojevih glava, Velika Britanija oko 215. Točnih podataka nema - u kontekstu nuklearnih programa države informacije drže u tajnosti.

Kako se Europa štiti od napada nuklearnim oružjem?

Čak i ako se govori o "nuklearnom zaštitnom štitu" SAD-a, nuklearni napad na Europu ne može se spriječiti vojnim putem. Dapače, "zaštitni štit" temelji se na pretpostavci da se protivnik ne bi usudio napasti zemlje NATO-a nuklearnim oružjem jer bi morao računati na protunapad.

Takav vojni odgovor mogla bi narediti i izvršiti bilo koja nuklearna sila NATO-a: SAD, Britanija i Francuska. Sve tri države posjeduju strateško nuklearno naoružanje koje se, između ostalog, može lansirati s nuklearnih podmornica i tako omogućiti protunapad u svakom zamislivom scenariju.

Psihologija odvraćanja

Nuklearne sile NATO-a slijede različite koncepte prema teoriji odvraćanja. Francuska i Velika Britanija oslanjaju se na takozvano minimalno odvraćanje. One tako ne polaze od toga da bi nuklearni sukob mogao trajati više dana. Njima je dovoljna sposobnost da se osvete ili da zaustave neprijatelja "posljednjim udarcem upozorenja" kao što je riječ u slučaju Francuske.

SAD se, s druge strane, oslanja na šire odvraćanje, koje uključuje i nuklearno oružje smanjene eksplozivne snage. Ideja iza ovoga je da američki vojni planeri razmatraju, barem u teoriji, mogućnost "ograničenog nuklearnog rata".

S pravnog stajališta je važno da bi gotovo svaka uporaba nuklearnog oružja s njegovim ogromnim učinkom na civile prekršila međunarodno humanitarno pravo. S druge strane, jedna od teoretski zamislivih iznimaka mogla bi biti ograničeni nuklearni napad na ratni brod na otvorenom moru.

Kako Njemačka sudjeluje u odvraćanju?

Njemačka sudjeluje u nuklearnom odvraćanju u Europi borbenim avionima Tornado iz sastava njemačkih zračnih snaga koji su stacionirani u Büchelu u Porajnju-Falačkoj. U slučaju nužde mlažnjaci s njemačkom posadom prebacili bi nuklearno oružje SAD-a do cilja. Najmanje jednom godišnje piloti Bundeswehra vježbaju prebacivanje američkih atomskih bombi s lažnim objektima.

Osim Njemačke, Nizozemska, Belgija i Italija također sudjeluju u tzv. nuklearnom odvraćanju NATO-a. U međuvremenu je između 100 i 150 gravitacijskih bombi pogodnih za ove zrakoplove i relativno nepreciznih trenutno stacionirano u Europi. "Bombe su relikt prošlih vremena čija je vojna važnost danas mala", kaže Peter Rudolf, politolog pri Zakladi znanost i politika (SWP) u Berlinu, koji istražuje temu nuklearnog odvraćanja. Međutim, da bi ih mogli koristiti, prvo bi se, kako kaže, morala eliminirati neprijateljska protuzračna obrana, što se u svakom slučaju čini zamislivim u velikom ratu.

Opredijeljenost za nuklearno sudjelovanje

Iako postoje mnogi kritičari nuklearnog sudjelovanja u vladajućoj koaliciji, kancelar Olaf Scholz ne smatra da je njemački doprinos nuklearnom sudjelovanju pod znakom pitanja. Neposredno nakon što su ruski vojnici napali Ukrajinu, Scholz je obećao kupiti američke borbene zrakoplove F35 kako bi zamijenili stare zrakoplove tipa Tornado, koji će uskoro morati biti povučeni.

Prošle godine Sjedinjene Američke Države počele su proizvoditi revidiranu verziju gravitacijske bombe za koju se, između ostalog, kaže da ima bolju preciznost.

Čak i ako političari još uvijek smatraju nuklearno sudjelovanje važnim političkim simbolom, ono je za Njemačku tijekom Hladnog rata bilo od mnogo veće važnosti nego danas. Za vrijeme blokovske podjele Europe vrijeme Njemačka bi postala središnje ratište u oružanom sukobu s NATO-om. Nuklearno sudjelovanje dalo je saveznoj vladi u Bonnu priliku da izvrši barem ograničen utjecaj na nuklearnu strategiju Atlantskog saveza.

Tko planira upotrijebiti nuklearno oružje?

Grupa za nuklearno planiranje (NPG), u kojoj se raspravlja o scenarijima za korištenje nuklearnog oružja, sastavni je dio NATO-a od 1966. godine. Sve zemlje NATO-a sada su zastupljene u NPG-u - s izuzetkom Francuske, koja ide svojim putem po pitanjima politike nuklearnog odvraćanja. Ovo tijelo se sastaje najmanje jednom godišnje na razini ministara obrane i, po potrebi, na razini veleposlanika.

Nedavne političke smjernice NATO-a o korištenju nuklearnog oružja nisu javno poznate. Posljednji dokument datira iz 1980-ih godina. "NATO uvijek govori da je nuklearni savez, ali koliko se može vidjeti, nema nuklearne doktrine. Ono o čemu se raspravlja u skupini za nuklearno planiranje nije prepoznatljivo onima izvana", analizira politolog Rudolf. Temeljna odluka o tome do danas postoji: čak i ako se ponavljaju rasprave o tome u SAD-u, NATO još nije odustao od mogućnosti prve upotrebe nuklearnog oružja.

Tko odlučuje o upotrebi nuklearnog oružja?

O upotrebi nuklearnog oružja u Njemačkoj, Italiji, Belgiji i Nizozemskoj odlučuje prije svega američki predsjednik. On bi donio odluku, a država u kojoj su bombe stacionirane (npr. Njemačka) morala bi pristati na bacanje bombi vlastitim borbenim zrakoplovima. Prije takvog raspoređivanja vjerojatno bi bilo konzultacija s ostalim NATO-ovim saveznicima u Sjevernoatlantskom vijeću.

Francuski predsjednik sam odlučuje o upotrebi francuske nuklearne sile - u Velikoj Britaniji moć odlučivanja ima britanski premijer. Tri centra za donošenje odluka o nuklearnom oružju smatraju se elementom odvraćanja jer otežavaju protivniku da izračuna kako bi NATO reagirao u slučaju napada.

Korištenje u ukrajinskom ratu?

Ruskoj vojnoj doktrini nije posve strana primjena taktičkog nuklearnog oružja na bojnom polju. Rusija ima takvo oružje, baš kao i SAD. O mogućoj upotrebi takvog taktičkog nuklearnog oružja iznad Crnog mora se u medijima raspravljalo nakon ruske invazije na Ukrajinu, ali zasad zapadni vojni promatrači nemaju naznaka da ruska vojska razmišlja o upotrebi taktičkog ili tzv. supstrateškog nuklearnog oružja ili čak da bi tako nešto moglo biti u pripremi.

"Ruske prijetnje prvenstveno imaju političku funkciju", kaže politolog Rudolf. "To je poruka SAD-u da se ne miješa preko određene granice u Ukrajini." Bilo je sličnih prijetnji nuklearnim oružjem u vezi s aneksijom Krima prije osam godina.

Nuklearno protiv kemijskog oružja

Kemijsko oružje je međunarodno zabranjeno Konvencijom o kemijskom naoružanju. Rusija je službeno uništila svoju posljednju kemijsku bojevu glavu prije gotovo pet godina. SAD bi to trebao učiniti sljedeće godine. Za razliku od kemijskog oružja, koje je također korišteno nakon Drugog svjetskog rata (posljednji put u građanskom ratu u Siriji), nuklearno oružje do sada nije bilo korišteno nakon što su atomske bombe bačene na japanske Hirošimu i Nagasaki.

Peter Rudolf: "Očito je postojao normativni prag od 1945., unatoč svim razmatranjima u SAD-u 1950-ih i 1960-ih o korištenju nuklearnog oružja u sukobima. Donositelji političkih odluka razvili su veliku suzdržanost. To bi moglo biti popraćeno moralnim preprekama, ali i strahom od posljedica jer bi upotreba nuklearnog oružja mogla pokrenuti lanac koji završava međusobnim uništenjem."