DOK SU BOMBE raketirale lučki grad Mariupolj pretvarajući ga u ruševine, stotine civila, uglavnom žena i djece, sakrilo se u kazalište blizu obale, veliku zgradu iz sovjetskog doba. Prošle srijede ruska bomba pala je na kazalište, i u roku od nekoliko sekundi i dio te zgrade bio je gotovo sravnjen s tlom. Ispred zgrade na ruskom je bila napisana riječ djeca.

BBC je pričao s preživjelima.

Marija Rodionova, 27-godišnja učiteljica, živjela je u kazalištu 10 dana nakon što je pobjegla iz stana na devetom katu sa svoja dva psa. Kampirali su pored pozornice u gledalištu blizu stražnjeg dijela zgrade.

Tog jutra je iz vanjske poljske kuhinje uzela je neku hranu kako bi nahranila svoje pse, ali je onda shvatila da nisu pili vodu. Tako je oko 10 sati privezala pse za svoju prtljagu i krenula prema glavnom ulazu gdje se stvarao red za toplu vodu.

A onda je pala bomba.

"Krici posvuda"

Začuo se strašan prasak. Zatim zvuk razbijenog stakla. Muškarac je došao s leđa i gurnuo je na zid, štiteći je vlastitim tijelom. Eksplozija je bila toliko jaka da je osjetila jaku bol u jednom uhu, toliko intenzivnu da je mislila da joj je bubnjić vjerojatno puknuo. Shvatila je da nije samo zato što je mogla čuti vriskove ljudi. Krici su bili posvuda.

Jačina eksplozije bacila je drugog čovjeka na prozor. Pao je na tlo, lica prekrivenog razbijenim staklom. Žena, koja je također imala ranu na glavi, pokušavala mu je pomoći. Marija, koja je volontirala u Ukrajinskom Crvenom križu u Mariupolju, pribrala je dovoljno razuma da vikne, govoreći joj da prestane.

"Rekla sam - Čekaj, ne diraj ga. Donijet ću svoj komplet prve pomoći i pomoći ću vam oboma", opisala je, ali njezin je pribor bio unutar kazališta, a taj dio zgrade se srušio.

"Bio je samo ruševina. Bilo je nemoguće ući. Dva sata nisam mogla ništa učiniti. Samo sam stajala tamo. Bila sam u šoku", dodaje.

"Dijete je vikalo da ne želi umrijeti"

Tog jutra u zgradu je zalutao i Vladislav, 27-godišnji bravar. Imao je tamo neke prijatelje i otišao ih je potražiti. Bio je blizu glavnog ulaza kada je odjeknula eksplozija. Utrčao je s ostalima u podrum i 10 minuta kasnije čuo je da zgrada gori. Kad je izašao van, vidio je mnogo ljudi kako krvare. Neki su imali otvorene rane.

"Jedna majka je pokušavala pronaći svoju djecu pod ruševinama. Petogodišnje dijete je vrištalo: Ne želim umrijeti. Bilo je srceparajuće", opisao je.

"Cijelo jutro ruski avioni kružili su nebom iznad grada"

Marija se prisjeća kako su vojni avioni tog jutra kružili" u blizini kazališta i bacali bombe negdje drugdje. No za nju nije bilo neobično uočiti vojne zrakoplove kako lete tim područjem. Navikla se na njihov zvuk.

Još uvijek ima mnogo detalja koji su ostali nejasni o napadu. Smatra se da se u kazalištu sklonilo do 1000 ljudi. Iako se vjeruje da su ljudi bili u podrumu, Marija kaže da je vidjela mnogo njih u pretrpanim hodnicima u nadzemnim etažama.

Jedna stvar koja je jasna iz izvještaja ljudi s kojima je BBC razgovarao je da su ljudi lutali kompleksom, njegovim hodnicima i terenima, da su  dolazili i odlazili.

Spašeno je 130 ljudi, već danima nema vijesti o ostalima

Gradonačelnik je dan nakon napada rekao da je spašeno 130 ljudi. Daljnje ažuriranje govori da je moguće da su mnogi preživjeli. Ali od tada nema nikakvih vijesti. Grad je u toliko očajnom stanju da možda nikada neće biti jasno koliko ih je bilo i koliko ih je preživjelo.

Marija misli da su poginuli svi koji su bili u dovran u kojoj je ona bila

Marijin dom unutar kazališta 10 dana koliko je tamo bila bio je u dvorani za gledalište, bila je tik uz pozornicu jer nisu svi bili sretni što je sa sobom dovela i pse.

Ona je rekla da je u toj dvorani bilo 30-ak ljudi i vjeruje da su svi poginuli kada je bomba udarila. Bila je čista sreća što je u tom trenutku izašla van, kaže.

Nakon eksplozija nije uspjela pronaći svoje pse i bio je to trenutak očaja: "Za mene su moji psi važniji od svega".

Vladislav je rekao da je vidio mnogo ljudi kako izlaze iz zgrade, što je vidjela i Marija.

"Neki su bili sa svojom prtljagom", rekla je. "Nitko nije znao što učiniti, a područje je još uvijek bilo granatirano."

Uspjela je napustiti grad

Nakon nekoliko sati odlučila je otići. Pokušala je zaustaviti svaki automobil koji je napuštao grad. Nitko joj nije htio stati i otišla je pješice. Uspjela je otići.

No, sad čeka vijesti iz grada. Naime, kada je Marija otišla iz svog stana u kazalište, njezina baka, koja je živjela s njom, odbila je ići. "Samo je rekla: To je moj stan, moj dom. Ovdje ću umrijeti".  

Marija još uvijek čeka vijesti o svojoj baki, ne zna je li živa.