"KAD spavate, zaboravljate na dramatične trenutke u svom životu. Zaboravljate na komplikacije i opsesije, pa svako jutro možete započeti novi život s novom nadom." Ove riječi napisao je rumunjski filozof Emil Cioran, ali su jednako tako mogle pripadati i treneru kijevskog Dinama Mircei Lucescuu. Kada su prve ruske bombe pale u blizini Kijeva i drugih ukrajinskih gradova u ranim satima 24. veljače, Lucescu je spavao.

"Probudio sam se usred noći i pomislio: Što je s tim vremenom? Oluja s grmljavinom u veljači? Čuo sam ogromnu buku i zvuk je bio zastrašujući. Ujutro me ponovo probudio alarm. Tada sam doznao što se dogodilo. Posvuda je vladala panika", rekao je Lucescu za The Guardian.

Tog jutra nije bilo vremena da ljudi povrate nadu. Život je bila samo utrka za preživljavanjem. Rusija je napala Ukrajinu i umjesto da se smiju, milijuni ljudi počeli su bježati tražeći spas od užasa rata.

Ima 76 godina i drugi je najtrofejniji nogometni trener na svijetu

Sa 76 godina, Lucescu je jedan od najstarijih trenera koji još uvijek rade na najvišoj razini. Rumunjski stručnjak ispisao je povijest u susjednoj Ukrajini, proveo je 12 godina u Šahtaru iz Donjecka između 2004. i 2016., a zatim je 2020. prihvatio ponudu velikog konkurenta Dinama iz Kijeva. Njegova karijera započela je davne 1979. godine, a trenirao je klubove kao što su Inter, Galatasaray i Bešiktaš te rumunjsku i tursku reprezentaciju.

S 36 titula, Lucescu je drugi najtrofejniji trener u svjetskom nogometu, iza 49 naslova Alexa Fergusona i još uvijek ispred Pepa Guardiole za pet trofeja. Ali ovo nije vrijeme za zadržavanje na titulama. Lucescuov um i srce također su u ratu, dok razmišlja o onima koje je ostavio kada se u Rumunjsku vratio nekoliko dana nakon invazije.

"Nisam htio otići. Učinio sam to samo zato što sam shvatio da mogu više pomoći iz Bukurešta nego da sam sa svojim igračima u Kijevu", kaže Lucescu.

Zajedno s UEFA-om te rumunjskim i moldavskim nogometnim savezom Lucescu je pomogao stranim nogometašima Dinama i Šahtara da se vrate kući preko Bukurešta. "Rumunjska ambasada je inzistirala da odem, a moj klub je također mislio da bih trebao otići. Ali prvo sam želio znati što će se dogoditi s mojim dečkima iz momčadi", kaže Lucescu.

Dinamovi igrači znali su da neće igrati za vikend, unatoč tome što su se tog jutra javili na trening. Nogomet i svi ostali sportski događaji stavljeni su na čekanje nakon što je uvedeno izvanredno stanje u cijeloj zemlji.

Pomogao obiteljima svojih igrača da napuste zemlju

"Mislili smo da će igrači biti sigurniji u Dinamovom trening-kampu, koji se nalazi nekoliko kilometara izvan Kijeva", objašnjava Lucescu. Kada je stigao u Bukurešt, počeo je planirati kako odvesti obitelji svojih igrača na sigurno. Supruge, roditelji i djeca igrača, ukupno više od 80 ljudi, izašli su iz Ukrajine u dva autobusa.

"Bio sam sabran i koncentriran. Netko je trebao odraditi stvari. Pomogao sam koliko sam mogao, dao sam sve od sebe u asistiranju. Njihove obitelji su na sigurnom i igračima je zbog toga laknulo", ističe rumunjski stručnjak.

Dvojica igrača Šahtara, Serhij Krivcov i Taras Stepanenko, zajedno s Dinamovim kapetanom Serhijem Sidorčukom mogli bi napustiti Ukrajinu jer su očevi barem troje djece. Lucescu im je pronašao domove blizu svoje kuće.

"Sidorčuk je četvrti put postao otac tijekom svog boravka u Bukureštu, tako da sada ima posebnu vezu s gradom", smiješi se Lucescu. To je jedini trenutak tijekom intervjua kada se čini da njegove oči i um ostavljaju rat iza sebe. Ali ne zadugo.

Dinamova U-19 momčad još je u Ligi prvaka

"Ono što mi je bilo teško podnijeti su scene kojima sam svjedočio na putu za Rumunjsku. Ljudi s djecom ostavljali bi automobile kilometrima dalje od granice, a zatim hodali s prtljagom u jednoj i djecom u drugoj ruci, nadajući se da će brže doći do granice. Redovi automobila na granici su bili ogromni. Pokušavam biti informiran, ali ne gledam previše vijesti. Boli me duša kad vidim što se događa u Ukrajini", govori Lucescu.

Sidorčuk, Krivcov i Stepanenko osnovali su fond za slanje kamiona s hranom i zalihama u Ukrajinu. "Jako cijenim to što rade. Zatražili su sastanke sa supermarketima i kupili su mnogo stvari za stradalnike u Ukrajini. Pokazali su veliku solidarnost", kaže Lucescu.

Kakva je uloga nogometa u Ukrajini zahvaćenoj ratom? Unutar zemlje trenutačno se ne igra, ali 6. travnja Dinamova U-19 momčad igrat će protiv Sportinga u UEFA Youth League u Bukureštu. Bit će to prva službena utakmica koju će ukrajinska momčad odigrati na bilo kojoj razini od početka rata. Lucescu se potrudio da se utakmica održi nakon što je odgođena početkom mjeseca. Želi ukrajinskom narodu dati razlog za sreću.

"Znam da će mnogi reći da je moralno pogrešno da se neki ljudi bore u ratu dok drugi igraju nogomet. Ali svaka se osoba može boriti na osobni način, može dati sve od sebe da pomogne ili podrži one kod kuće. Nastup na terenu može potaknuti i inspirirati mnoge", objašnjava Lucescu.

Nada se pomoći i reprezentaciji: "Govorio sam ukrajinskom nogometnom savezu o svojim razmišljanjima. Mislim da bi bila dobra ideja imati zajedničku momčad stvorenu od igrača Šahtara i Dinama koji treniraju i igraju u Bukureštu, prije utakmice doigravanja za Svjetsko prvenstvo između Ukrajine i Škotske u lipnju."

Nema mjesta za podjele, igrači Dinama i Šahtara zajedno

"Želim da igrači formiraju momčad koja će trenirati i igrati prijateljske utakmice protiv klubova koji nisu uključeni u europska natjecanja. Dinamovi igrači sada su blizu Lavova, ondje treniraju. Svaki dan mi ljudi otamo šalju videosnimke treninga. Samo sam ih zamolio da zadrže kondiciju, da malo trče i da idu u teretanu", kaže Lucescu.

Bilo je razgovora o završetku ukrajinske sezone u inozemstvu, s Rumunjskom, Poljskom ili Italijom kao zemljama domaćinima. "Volio bih da se sezona završi na terenu, ali trenutačno je to jako teško. Šahtar je ostao bez više od 10 igrača, Južnoamerikanci su se vratili svojim kućama.

Trenutačno nema mjesta za suparništvo, mi smo jedno. Držimo se zajedno i trudimo se pomoći koliko je moguće. To je moj jedini cilj. Prošao sam kroz nešto slično dok sam radio u Šahtaru 2014. godine". 

Lucescu je u Donjecku ostavio uspomene i radne datoteke

Prije osam godina Šahtar je morao napustiti svoj stadion kada je počeo sukob u regiji Donbas. Sam Lucescu ostavio je osjećaje i uspomene u Donjecku: "Kad sam otišao, nisam ni pomišljao da se neću vratiti. Ne govorim o objektima, ali ostavio sam uspomene, igre, svoje radne datoteke i večeri u Donjecku.

Volio sam večeri na novom stadionu Šahtara, mislim da je bio najljepši u Europi. Grad se također mijenjao, nogometni klub cijelom je mjestu dao zapadnoeuropski ugođaj. U Donjecku se dobro živjelo, imali smo sve što smo poželjeli."

Lucescu je u Šahtaru osvojio osam naslova prvaka i šest domaćih kupova, kao i Kup UEFA 2009. godine, a s Dinamom je osvojio dvostruku krunu prošle sezone. Voli igru i vidi je prije svega kao autocestu prema miru.

"Vjerujem da one koji su podržali invaziju treba suspendirati jer sport nema nikakve veze s tim. Sport bi trebao biti vezan za fair play i strast. Nije u strukturi sportaša podržavati rat. Oni koji govore o tome pozitivno, žrtve su propagande, to jednostavno ne možete raditi", objašnjava Lucescu i dodaje:

"Rekao sam da ruski sportaši ne bi trebali platiti cijenu za ono što se događa u Ukrajini i mnogi su me zbog toga napali. Ali vjerujem da sport može pridonijeti mirovnim naporima. Možda ne može nametnuti, ali može utrti put nečemu što svi želimo. Što ćemo učiniti nakon završetka sukoba? Kako ćemo doći do mira među nama?"

Rumunjski trener ne razmišlja o mirovini, čak ni u ovom strašnom kontekstu. Još uvijek sanja o povratku u Ukrajinu kako bi vodio Dinamo: "Nedostaje mi dnevna rutina, nedostaju mi treninzi, moji dečki ondje. Imam sreću što je moj sin, Razvan Lucescu, trener PAOK-a u Grčkoj i stalno pratim njegove utakmice. Moj san je ponovo vidjeti Ukrajinu i njezine ljude kako se smiju. Sve dok imam energije i zdrav sam, nikad neću stati."