U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Na prijelazu milenija jedan od takvih klubova bio je Leeds United, čija je mlada i dinamična momčad oduševljavala neustrašivim nogometom i dogurala do polufinala Lige prvaka.

"SLIJEDITE svoj san." "Možete biti sve što poželite." "Nikad nećete uspjeti ako ne pokušate." "Kladite se na sebe." Takve i slične rečenice uobičajene su u motivacijskim govorima, kakvima roditelji hrabre svoju djecu, treneri svoje sportaše... I takvi savjeti zaista često završavaju prekrasnim, inspirativnim pričama o velikim uspjesima.

A što ako ne završe tako? Što ako se kladite na sebe i izgubite? Što ako glavni junak, slijedeći svoj san, postane zaluđen i napravi niz pogrešnih poteza koji će rezultirati katastrofičnim posljedicama? U engleskom slengu to se kaže "učiniti Leeds".

Zaista, šest godina Leeds Uniteda na prijelazu milenija stalo je u te tri riječi. "Živjeli smo san." To je bilo shvaćanje Petera Ridsdalea, koje su navijači možda neko vrijeme i dijelili, ali s vremenom je postalo jasno da je taj san zapravo bio nerealno odvažna vizija zaluđenog čovjeka koji je, kad je san postao noćna mora, ostavio klub u ruševinama.

Tri godine nakon polufinala ispali u drugu, a uskoro i u treću ligu

Klub velike tradicije i navijačke baze na prijelazu milenija imao je nevjerojatno talentiranu mladu momčad baziranu na djeci iz vlastite akademije te je s njom 2001. dospio do polufinala Lige prvaka, ali u upornim pokušajima da učini još korak više pojačavao ju je novcem koji nije imao.

Samo tri godine nakon polufinala Lige prvaka Leeds je ispao iz Premier lige, a do kraja desetljeća prvi je put u povijesti bio i trećeligaš. Supertalentiranu momčad morao je rasprodati po diskontnim cijenama, ostao je i bez stadiona, a jedva je izbjegao potpuno gašenje. Trebalo mu je 16 godina da se vrati u najviši rang.

Leeds United bio je posljednji engleski prvak u starom First Divisionu, prije nego što će te 1992. postati suosnivač današnje Premier lige, ali u njoj na početku nije briljirao. Štoviše, samo godinu dana nakon titule jedva se spasio ispadanja, a iduće četiri provodio je u osrednjosti.

Bio je stabilan klub, ali je tih godina puno bolje radio s mlađim kategorijama nego s prvom momčadi, kad je na ljeto 1997. na mjesto predsjednika došao Ridsdale. Lokalni biznismen koji je cijelog života navijao za klub s Elland Roada odmah je obećao da će Bijelima vratiti staru slavu.

Foto: Peter Ridsdale

I činio je apsolutno sve da ispuni to obećanje, a Leeds je postao ne samo engleski nego i europski hit, ali taj ga je bljesak naposljetku odveo na korak do propasti.

Ključni trenutak dogodio se u listopadu 1998., kada je menadžer George Graham prihvatio ponudu Tottenhama. Želio je sa sobom povesti i dugogodišnjeg pomoćnika Davida O'Learyja, s kojim je radio još u Arsenalu, ali Irac nije želio u redove rivala svojeg bivšeg kluba. To se pokazalo kao odlična odluka jer je dobio Leedsovu momčad u ruke.

Rock bend iz Leedsa odabrao ime u čast kapetana

U sastavu su već bila renomirana imena poput nizozemskog napadača Jimmyja Floyda Hasselbainka, reprezentativnoga golmana Nigela Martyna i južnoafričke nogometne ikone Lucasa Radebe, kapetana prema čijem je bivšem klubu ime dobio poznati rock band iz Leedsa - Kaizer Chiefs.

O'Leary im je malo pomalo počeo pridodavati izdanke akademije, koji su godinu ranije osvojili engleski juniorski kup i glasili su za najbolju generaciju na Otoku od one slavne Manchester Uniteda 1992. s Beckhamom, Giggsom, Scholesom, Buttom i braćom Neville.

Australac Harry Kewell prvi je upao u prvu momčad, u kojoj je već bio malo stariji Ian Harte, Irac koji bi tada vjerojatno bio poznat kao najbolji izvođač slobodnih udaraca među lijevim bekovima da nije bilo izvjesnog Roberta Carlosa. Uslijedili su moćni stoper Jonathan Woodgate i drski plavokosi napadač Alan Smith te golman Paul Robinson, kojeg će godinama kasnije hrvatska publika zapamtiti po maksimirskoj krtici. Iz Charltona je za sitan novac došao Lee Bowyer, a sa svima njima Leeds je imao fenomenalnu mladu jezgru koja je godinama mogla dominirati engleskim nogometom.

Foto: Alan Smith

O'Learyjev Leeds oduševljavao je napadačkim nogometom i stavom koji nikome ne priznaje da je bolji, ni mrskom rivalu Manchester Unitedu na Old Traffordu ni velikom Real Madridu na Santiago Bernabeuu. U svakoj od njegovih pet godina na klupi Bijeli su završili između trećeg i petog mjesta.

Trećim mjestom 2000. Leeds je izborio plasman u kvalifikacije za Ligu prvaka s momčadi kojoj je pridodao bivšeg dinamovca Marka Viduku, neumornog Francuza Oliviera Dacourta, hitronogog napadača Michaela Bridgesa i beskompromisnog defenzivca Dannyja Millsa, a kao šlag na tortu i Rija Ferdinanda, koji je s 18 milijuna funti odštete West Hamu postao najveći engleski transfer i najskuplji branič u povijesti nogometa. U siječanjskom prijelaznom roku na posudbu iz Intera došao je Robbie Keane.

"Takvu atmosferu nisam imao ni u jednom klubu u karijeri. Još sam u kontaktu s nekim igračima i svi kažu isto. Držali smo jedan drugome leđa, nije bilo ogorčenosti ni klanova, svi su imali istu viziju i željeli istu stvar", prisjetio se nedavno Michael Duberry, jedan od oslonaca obrane te generacije.

Kredit za pojačanja koji je trebalo otplaćivati novcem od Lige prvaka

Ridsdale je bijesno trošio, ali ulagao je isključivo u mlade i talentirane igrače koji su nadopunjavali Leedsovu mladu jezgru, pa su svi ti transferi pozitivno popraćeni. No financijska struktura počivala je na zecu koji je još bio u šumi.

Nakon što je u kvalifikacijama izbacio 1860 München, Leeds je kao drugi prošao skupinu iza Milana, a ispred Barcelone i Bešiktaša. Ohrabren velikim povećanjem prihoda od Lige prvaka, Ridsdale je odlučio zasurfati na valu uspjeha i založiti buduće prihode od ulaznica za kredit od 60 milijuna funti za nova pojačanja.

No taj je potez počivao na pretpostavci da će klub redovito sudjelovati u Ligi prvaka, u kojoj mu je tako dobro išlo. Tada se umjesto osmine finala igrala još jedna grupna faza, u kojoj je Leeds opet bio drugi iza Reala, a ispred Anderlechta i Lazija.

U četvrtfinalu je O'Learyjeva momčad deklasirala Deportivo na Elland Roadu 3:0 pa izdržala s porazom 2:0 na Riazoru, da bi jorkširsku bajku u polufinalu prekinula Valencia pobjedom 3:0 na Mestalli nakon remija bez golova u Engleskoj. Fenomenalni uspjeh u prvom nastupu generacije u Ligi prvaka samo je još više povećao ambicije. Tko je mogao pomisliti da će taj nastup do danas ostati i posljednji...

Propustili Ligu prvaka za jedan jedini bod

Naime, kako to često biva kad "manji" klub prvi put uskoči u Ligu prvaka, pate rezultati u domaćoj ligi. Nije Leeds nipošto bio loš, ali ni dovoljno dobar. Bilo je tu nezaboravnih utakmica, kao kad je Viduka sam protiv Liverpoola nadoknadio zaostatke od 2:0 i 3:2 te ih pretvorio u pobjedu 4:3, ali na kraju je baš Liverpool s bodom više završio ispred Leedsa na trećem mjestu, posljednjem koje je vodilo u novu avanturu među eurovelikanima.

Bo je to ogroman udarac Leedsovoj financijskoj strukturi, a Ridsdale je imao dvije opcije - prilagoditi momčad mogućnostima i ponovno pokušati s kadrom koji ima ili ići "all in". Za 16 milijuna funti doveo je miljenika Liverpoolovih navijača Robbieja Fowlera, koji doma nije uspijevao izaći iz sjene Owena i Heskeya. Za 15 je od Intera otkupio posuđenog Keanea, a povrh svega ispalio je više od 10 milijuna za talentiranog Derbyjeva veznjaka Setha Johnsona.

Agenti igrača ostajali su u šoku

Visoki transferi uvijek su se mogli opravdati mogućnošću kasnije preprodaje, pogotovo jer je Leeds u pravilu dovodio mlade igrače, ali Ridsdale je prinovama davao i suludo visoke plaće. Legenda kaže da je agent Setha Johnsona, koji je u Derbyju zarađivao 5000 funti tjedno, namjeravao od Ridsdalea izvući povišicu na 13.000. Ridsdale je pregovore otvorio ponudom od 30.000, a kako je agent ostao bez riječi, Leedsov gazda odmah je podebljao ponudu na 37.000 funti tjedno!

Brojke su vjerojatno nešto prenapuhane, ali priča odlično oslikava kako je Ridsdale bio razuzdan s novcem koji zapravo nije imao. Čak su i neki igrači u akademiji dobivali 10.000 funti tjedno. Iduća sezona nije ostavljala ni milimetar prostora za novi neuspjeh. A ipak, on se dogodio.

Igrači na sudu zbog premlaćivanja azijskog studenta

Iako je zbog promjene sustava u kvalifikacije za Ligu prvaka sada vodilo i četvrto mjesto, Leeds je završio peti i opet ostao kratak. Sezonu je obilježio sudski proces protiv Woodgatea i Bowyera koji su bili u skupini koja je premlatila azijskog studenta ispred noćnog kluba. Bowyer je naposljetku oslobođen, a Woodgate je prošao s manjom kaznom, ali na njemu su se vidjele i psihičke i fizičke posljedice.

I drugi su igrači propustili značajne dijelove sezone zbog ozljeda i Leeds je drugu godinu zaredom ostao bez milijunskih prihoda od Lige prvaka. Novac od ulaznica prelijevao se u vraćanje kredita, a ostatak nije bio dovoljan za isplaćivanje nepotrebno golemih ugovora.

Jedino rješenje bila je prodaja igrača. Navijači su teška srca gledali kako Rio Ferdinand odlazi u omraženi Manchester United, ali odšteta od 41 milijun funti trebala je biti dovoljna da se pokriju dugovi. No kako je sezona odmicala, otkriveno je da su se dugovi popeli na skoro 80 milijuna i u siječnju su uslijedili odlasci Woodgatea, Bowyera, Fowlera i Keanea, redom ispod cijene. Bowyer je završio u West Hamu za samo par stotina tisuća funti.

Foto: Jonathan Woodgate

"Plakao sam kad sam morao otići. Bio sam sretan, bili smo poput obitelji. Ali rekli su mi da moram otići ili je klub sjeban i mogao bi se ugasiti", ispričao je godinama kasnije Woodgate, koji je prešao u Newcastle, a zatim i u Real Madrid.

O'Learyja je na klupi zamijenio iskusni Terry Venables, ali i on je otpušten prije kraja sezone. Okrnjena momčad se umjesto za Ligu prvaka borila za opstanak, navijači su divljali, a pod njihovim pritiskom, uvidjevši da brod nezaustavljivo tone i da mu on više nikako ne može pomoći, napustio ga je i sam Ridsdale.

"Kad si na visokoj funkciji, a rezultati nisu u skladu s očekivanjima, moraš očekivati kritike, to dolazi s teritorijem. Ali budući da su te kritike postale tako intenzivne i osobne da ugrožavaju zdravlje mene i moje obitelji, najbolje je da odstupim s mjesta predsjednika i odreknem se svih izvršnih dužnosti", objavio je tada Ridsdale.

Viduka: Nismo imali pojma o problemima

Leeds je tu sezonu uspio završiti 15., ali nakon daljnjih prodaja Kewella, Dacourta i Martyna, od fenomenalne momčadi ostale su samo ruševine. Iduće sezone nije im bilo spasa te su, tri godine nakon polufinala Lige prvaka, ispali u Championship.

"Nismo imali pojma o financijskim problemima dok nisu prodali Woodgatea. Nakon otkaza O'Learyju momčad više nije bila vođena kako treba, izgubili smo auru, nije bilo discipline. U cijelom klubu je vladalo bezakonje", rekao je Mark Viduka u lanjskom intervjuu za Daily Mail.

Po Ridsdaleovu odlasku klub je preuzela skupina lokalnih biznismena koja je pokušala spasiti što se spasiti moglo, ali se uvjerila koliko je bivši vlasnik očajnički pokušavao što prije namaknuti novac bez razmišljanja o dugoročnim posljedicama. 

Plaćali Fowlera dvije godine nakon što su ga prodali

S obzirom na visoke plaće igrača, klubovi nisu bili voljni plaćati visoke odštete za njih, a posebno je bizaran bio Fowlerov transfer u Manchester City, pri kojem je Leeds još sljedeće dvije godine plaćao 12.000 funti tjedno udjela njegove plaće. 

Nakon ispadanja prodani su i Viduka te posljednje preostalo Leedsovo "dijete" slavne generacije '97. Alan Smith, lokalni klinac koji bi, da nije bio tako dobar nogometaš, vjerojatno svejedno život posvetio Leeds Unitedu kao huligan. Prgavac dječjeg lica i svijetle kose bio je simbol šestogodišnje bajke Bijelih s Elland Roada i kleo se da nikad neće navući dres mrskog Manchester Uniteda, a onda je upravo to učinio.

Navijači su ga u trenu proglasili izdajnikom najgore vrste, iako je godinama kasnije otkriveno da zapravo nije on odabrao odlazak na Old Trafford. Identične ponude od osam milijuna funti dali su i Everton i West Ham, no klub je njihove odbio jer su oni željeli platiti u dvije rate, dok je United nudio sve odjedanput.

Morali su prodati i stadion

Nakon ispadanja u drugu ligu novi su vlasnici morali prodati i stadion i trening-centar, ali svejedno nisu uspjeli spasiti klub od stečaja i ispadanja u treću ligu, gdje je odana vojska navijača i dalje znala napuniti svih 40.000 mjesta na Elland Roadu. Nakon niza promijenjenih, mahom kontroverznih vlasnika, ponos Yorkshirea 2017. je preuzeo Talijan Andrea Radrizzani i konačno ga usmjerio na pravi put, a s Marcelom Bielsom na klupi se 2020., 16 godina nakon ispadanja, vratio u Premier ligu.

Ali danas je samo prosječan premierligaš, koji nema ni velikih zvijezda ni mladih supertalenata, daleko od borbe za Ligu prvaka i vremena kada je oduševljavao Europu, a Peter Ridsdale živio svoj san.