U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. A malo ga je tko fascinirao kao Nadia Comaneci kada je prvi put u povijesti zaslužila savršenu gimnastičku ocjenu 10.00. Postala je više od sportašice, prava pop-ikona, ali daleko od reflektora njen je život bio pun patnje, od terora na treninzima preko zatočeništva, prvo u Rumunjskoj, a zatim i u Americi, do tragedije koja ju je shrvala taman kad je pomislila da je pronašla sreću.

KAD je tog 19. srpnja 1976. na Igrama u Montrealu, onako sitna, tek 149 centimetara visoka i 38.5 kilograma teška, doskakutala do dvovisinskog razboja, nitko na svijetu nije mogao ni sanjati da će ta omalena 14-godišnjakinja za nešto manje od minute ispisati povijest sporta. 

Svaki zamah, svaki skok i svaki zaokret izvedeni su do savršenstva. Svaki njen pokret bio je popraćen osmijehom. Nadia je bila u transu i ništa osim vježbe nije postojalo. Čak ni uzdasi zaprepaštene publike nisu mogli izbaciti iz takta ovu malenu tinejdžericu koja je prkosila fizici i koja je napravila gimnastički presedan.

Curica od 14 godina savršenstvom je zbunila NASA-inu tehnologiju

Nadia Comaneci je odradila vježbu toliko savršeno, da je uspjela ‘’zbuniti’’ i bezgrešni švicarski Omegin (Omega je u to doba bila toliko precizna, da ju je NASA koristila za svoja istraživanja) semafor koji nije bio programiran za čisto savršenstvo.

Nadia Comaneci je zaradila prvu desetku u povijesti gimnastike, a kako računalo na nešto slično nije bilo spremno, jedini način na koji su suci mogli dati maksimalnu ocjenu je bilo da se na semaforu pokaže najgora ocjena – jedinica.

Kad je Nadia vidjela da je dobila ocjenu 1.00 počela je plakati. Mislila je da je podbacila, razočarala i sebe i svoje kolegice, domovinu i velikog vođu Nicoalaeja te partiju. No, vrlo brzo je nesporazum riješen.

"Rečeno mi je da 10.00 nije moguće. Dakle, napravili smo samo tri znamenke'', rekao je za Guardian Daniel Baumat, direktor Swiss Timinga.

''Sjećam se da sam vježbu odradila prilično dobro, ali ne i savršeno. Sjećam se da nisam gledala u semafor već sam pazila na ravnotežu nakon što završim vježbu. Onda sam čula veliku buku u dvorani. Na semaforu sam najprije vidjela broj 073, što je bio moj natjecateljski broj, a onda rezultat 1.00 ispod toga. Bila sam u šoku. Ništa mi nije bilo jasno.

Pogledala sam u jednu kolegicu iz reprezentacije, a onda je samo slegla ramenima i pokazivala mi je da se smirim jer da sigurno nešto nije bilo u redu sa semaforom. Sve se odvijalo jako brzo. Činjenica da semafor nije mogao pokazati desetku pojačala je dramu.

Samo to da sam dobila prvu desetku u povijesti je velika stvar, a to što semafor nije bio spreman za tako nešto, priču je učinio još legendarnijom. Nellie Kim je malo poslije mene također dobila desetku, ali nitko ne priča o tome. Da je sudbina tako htjela, netko drugi bi ušao u povijest. Ja sam samo malo bila brža.

U to vrijeme nisam shvaćala kakav utjecaj je ta ocjena imala, nisam se bavila gimnastikom da bih pisala povijest, samo sam željela medalje. Posebna stvar je to što će moja desetka zauvijek ostati vječna’’, nakon puno godina prisjetila se Nadia Comaneci tog povijesnog dana u Montrealu kad je prestala biti talentirana klinka i kad je postala jedna od najpoznatijih osoba na planeti.

Olimpijska povijest već je bila napisana, a Nadia je tek krenula u svoju avanturu.

Rumunjska klinka je preko noći postala globalna zvijezda i sinonim za gimnastiku

Bila je to prva od pet medalja (tri zlata, jedno srebro i jedna bronca) koje je Comaneci osvojila u Montrealu. Preko noći je izašla iz sportskih gabarita i postala pop-ikona, toliko da je njena savršena vježba na gredi (za koju je dobila također desetku) prikazana na ulazu u čuveni Madison Square Garden.

U povijesti gimnastike bilo je puno cura koje su bile uspješnije od Nadije, koje su osvojile puno više medalja i naslova (Comaneci je bila prisiljena ostaviti se gimnastike s nepunih 20 godina. O tome u nastavku teksta).

Po broju medalja i titula od Comaneci su daleko uspješnije Simone Biles, Svetlana Horkina ili Larisa Latinjina, ali samo je Nadia Comaneci bila i ostala simbol za gimnastiku i za čisto savršenstvo u izvedbi. Drugim riječima, Nadia Comaneci je sama gimnastika.

Zbog Nadije Comaneci, svjetska gimnastičarska federacija je odmah nakon Montreala promijenila pravila. Gimnastičari danas moraju napuniti bar 16 godina u kalendarskoj godini kad se održavaju Olimpijske igre. U Montrealu su mogli imati 14, tako da se Nadijin rekord kao najmlađe zlatne olimpijke u gimnastici nikad neće srušiti.

BBC ju je te 1976. proglasio sportskom osobom godine, a Associated Press ju je titulirao za najbolju žensku sportašicu svijeta. Kod kuće u Rumunjskoj je dobila najveću moguću nagradu, zlatnu medalju sa srpom i čekićem te titulu heroja socijalističkog rada. Nikad u povijesti režima Nicolaea Ceaușescua netko tako mlad nije dobio tu nagradu.

Njena je priča najmračnija priča u povijesti vrhunskog sporta

Na prvi pogled čini se da joj je život bio savršen, no ni izbliza to nije bilo tako. Tek nakon pada komunizma i krvavog rušenja Ceaușescuovog režima, kad je prebjegla u SAD, Nadia Comaneci je ispričala svoju priču, a ona će se pokazati najmračnijom u čitavoj povijesti vrhunskog sporta.

Ta je priča filmska, a njen život je nevjerojatno putovanje od dječje zvijezde i nacionalne ikone do političke zatvorenice u rigidnom komunističkom režimu.

Njena patnja, sve muke, a onda i riskantni bijeg u Ameriku gdje je, nakon nekoliko teških godina, napokon pronašla sreću na bajkovit način, sve su to nevjerojatni detalji koji njezin život čine puno važnijim i vrjednijim od bilo koje od devet olimpijskih medalja, koje zapravo više ni nema u svom vlasništvu.

Comaneci se počela baviti gimnastikom u vrtićkoj dobi u lokalnom klubu Flacara (Plamen), a ključni trenutak u njenoj karijeri dogodio se kad ju je sa svega šest godina zapazio i uzeo pod svoje slavni trener Bela Karolyi, koji u Nadiji vidio nevjerojatan talent i primio ju je u svoju školu eksperimentalne gimnastike.

Karolyi je svaki dan visio po lokalnim školama tražeći vanserijski talent koji mu je trebao. Jednog dana mu je pažnju privukla djevojčica koja je tijekom školskog odmora izvela nekoliko savršenih vježbi. Međutim, prije nego li joj je prišao, zazvonilo je školsko zvono i svi su se učenici morali vratiti u svoje učionice.

Slavni trener se uspaničio jer se uplašio da će izgubiti nešto što je godinama tražio. Išao je od učionice do učionice i pitao je svakog učenika voli li gimnastiku. Javile su se dvije djevojčice. Jedna od njih je bila Nadia. Našao ju je.

''Bio je to možda najvažniji trenutak u mom životu'', rekao je Karolyi za Sports Illustrated. 

Ubitačan režim Bele Karolyija

Šestogodišnjem čudu, koje se bavilo sportom u komunističkoj zemlji s naglaskom na disciplini i uspjehu,  život joj nije bio ni lak ni glamurozan. Vrijeme je provodila uglavnom u teretani, vježbajući šest do sedam sati dnevno pod budnim okom tiranina Karolyija dovodeći vježbe do robotske preciznosti.

No, nije se bunila. Ta teretana je za Nadiju bila utočište, jedino mjesto gdje je mogla pobjeći od sumorne rumunjske svakodnevnice i siromaštva. Izvan Karolyijeve teretane, Nadia je bila kao i svi ostali, samo jedan nebitan broj u sustavu, ali unutra je bila zvijezda.

''Zapravo sam radila puno više nego što su od mene tražili. Kad bi Bela rekao da radimo pet vježbi zaredom na gredi, ja bih ih napravila sedam. Napravila bih više nego što je tražio. Nisam imala ništa protiv napornog rada i nikad se nisam žalila'', kazala je za Euronews.

Nadia je sa samo devet godina postala državna prvakinja kao najmlađa gimnastičarka kojoj je to uspjelo. S deset godina je nastupila prvi put za Rumunjsku u juniorskom dvoboju između Rumunjske i Jugoslavije, gdje je osvojivši višebojski naslov pridonijela ekipnom zlatu. 

Svijet je za rumunjsko 13-godišnje čudo od djeteta saznao na EP-u u norveškom Skienu kad je Nadia poharala natjecanje i osvojila sva zlata osim na parteru gdje je bila srebrna.

Bila je najpoznatija sportašica svijeta, a u sebi je pucala. Dva puta se pokušala ubiti

Nadia je nakon Montreala postala planetarna zvijezda, u Rumunjskoj je dobila čak i svoju poštansku marku, no njen privatni život bio je sve samo ne glamurozan. Bila je to patnja, mučno preživljavanje u strašnim uvjetima s jezivim detaljima koji su su isplivali godinama nakon, a posljedica svega bila su i dva pokušaja samoubojstva.

Pisali smo u jednoj od ranijih Retrosportiva o Katarini Witt i njenom teškom životu u ondašnjoj Istočnoj Njemačkoj. No, usporedimo li muke koje je lijepa Katarina imala pod stalnim nadzorom zloglasnog Stasija sa strahotama koje su Comaneci i njene kolegice proživljavale u bizarnom hibridu monarhizma i komunizma obitelji Ceausescu, doći ćemo do zaključka da je život Katarine Witt naspram onog Nadije Comaneci bio bajka.

Samo godinu dana poslije olimpijskog trijumfa u Montrealu, Nadia je završila u bolnici nakon što je pokušala izvršiti samoubojstvo popivši izbjeljivač. Slava i pritisak koji ide uz nju bili su preteški za jednu tinejdžericu, a stravične metode kojima su se služili ljudi u reprezentaciji Rumunjske, doveli su do toga da je Comaneci doživjela živčani slom i pokušala si oduzeti život. 

''U jednu ruku mi je bilo i drago što sam to napravila, što sam završila u bolnici. Bilo je to prvi put u mom životu da nisam morala ići u teretanu'', slikovito je opisala Nadia za Life Magazine kako joj je život izgledao.

Oporavak je bio dugotrajan i nije prošao bez posljedica. Tijekom liječenja, nakupila je višak kilograma i jedno vrijeme joj je bilo zabranjeno natjecati se. Premda je bila ikona i rumunjska heroina, za partiju je bila samo potrošna roba. Ipak, uspjela se vratiti i na idućim Olimpijskim igrama u Moskvi gdje je briljirala s dva zlata i dva srebra, no pravi problemi su ju tek čekali.

Bela Karoly je napravio skandal tvrdeći da su suci namjerno davali niže ocjeni Nadiji, favorizirajući sovjetske gimnastičarke. Karolyijeva svađa sa sucima snimljena je kamerom i taj skandal poremetio je ionako zategnute odnose partije i trenera (Karolyi je bio rumunjski Mađar, a zbog desetljeća dugih napetosti tih dviju etničkih skupina, vlasti u Bukureštu nikad nisu imale potpuno povjerenje u Karolyija).

Bijeg bračnog para Karolyi u SAD uništio je Nadijinu karijeru i život

Godine 1981. Rumunjski gimnastičarski savez je odlučio otići na turneju u SAD, a ta se turneja zvala Nadia 81. Nadijini treneri, bračni par Bela i Marta Karolyi vodili su reprezentaciju Rumunjske, a rumunjski i američki gimnastičari zajedno su putovali autobusom.

Bio je to treći puta da je Nadia srela svog budućeg supruga Barta Connera. Sretali su se ranije na natjecanjima, prvi put par mjeseci prije Igara u Montrealu, ali ovaj put su se baš upoznali i zbližili.

"Conner je bio sladak. Skakao je po autobusu razgovarajući sa svima, bio je nevjerojatno prijateljski nastrojen i zabavan'', kasnije je pričala Comaneci.

No, na toj se turneji dogodilo nešto što će zauvijek promijeniti život slavne gimnastičarke. Njezini treneri Bela i Marta Karolyi, zajedno s koreografom ekipe Gezom Pozsarom su ostali u Americi, odnosno, hladnoratovskom terminologijom su prebjegli.

Tada je to bio smrtni grijeh u zemljama s one strane Željezne zavjese i ceh je skupo platila Nadia. Karoly ju je nagovarao da i ona ostane s njima, no Nadia je odbila rekavši mu da se želi vratiti kući u Rumunjsku. Bila je to najveća pogreška koju je napravila u životu.

U strahu da i ona ne prebjegne, partija ju je stavila u kućni pritvor. Kako je Comaneci u to vrijeme bila nacionalno blago Rumunjske, odnosno režima obitelji Ceaușescu, zabranili su joj putovanja izvan zemlje, strogo su pratili svaki njen korak i uništili su joj karijeru. Nije još napunila ni 20 godina.

Službeno je postavljena za trenericu u nacionalnom savezu, ali izuzev nekoliko putovanja u Moskvu i Havanu te jednom u Los Angeles (na OI 1984.), nije se smjela maknuti iz Rumunjske. Danonoćno je bila pod pratnjom zloglasne tajne službe Securitate i stalno je bila prisluškivana. 

''Bila sam praćena, prisluškivana. Znala sam da oni znaju za svako mjesto gdje sam bila i s kim sam razgovarala'', nedavno je rekla u jednom intervjuu.

Securitate su čak regrutirale njene kolege iz razreda, djecu, kako bi nadzor bio još učinkovitiji. Broj doušnika oko Nadije samo se širio. Treneri, medicinske sestre, liječnici, koreografi, dužnosnici saveza, čak i dečki s kojima je ljubovala, svi su je pratili i špijunirali.

Nadia i ostale cure bile su premlaćivane, izgladnjivane, trovane raznim lijekovima...

Rumunjski novinar i pisac Stejarel Olaru je nakon pada komunizma dobio pristup izvješćima Securitatea s kojih je skinuta oznaka tajnosti. Tada su isplivali vani svi jezivi detalji.

''Bilo je nemoguće da Nadia napravi bilo što, a da oni to ne bi znali. Zauzeta svojim redovničkim i asketskim životom, svakodnevno trenirajući po šest, sedam sati, Nadia nije previše marila za to uhođenje, premda je slutila da se nešto oko nje događa. Nadia mi je priznala da je znala da je promatraju, čak je i sumnjala na neke ljude iz svoje blizine'', pričao je Olaru, a u njegovoj knjizi "Nadia si Securitate", opisane su torture koje su Nadia i ostale gimnastičarke trpjele od bračnog para Karolyi.

Gladovale su, tukli su ih nakon i najmanje pogreške, nisu im pružali liječničku pomoć, davali su im lijekove koji su usporavali rast. 

''Izgladnjivanje gimnastičarki bila je rutinska aktivnost Karolyijevih. Djevojke su jele pastu za zube prije spavanja jer su bile izgladnjele. Čak su pili i vodu iz WC školjke, jer im često nije bilo dopušteno piti vodu. Događali su se slučajevi bulimije, a cure su razvile stručnost u krađi hrane, skrivajući je u područjima za koja su vjerovali da ih nitko neće primijetiti, kao što je rub zavjese'', piše u knjizi Olaru.

U jednom intervjuu, koji je uključen u knjigu, Comaneci je pričala da su je šamarali, da po tri dana nije jela, a da je Bela Karoly jeo odreske s krumpirima dok su ga pothranjene gimnastičarke morale gledati.

Novinska agencija AFP kontaktirala je Belu Karolyija u vezi s tim optužbama, a on je, u maniri kreatora konačnog rješenja židovskog pitanja Adolfa Eichmanna, mirno rekao da je samo radio svoj posao i nije se ni pokušao obraniti od optužbi.

''Ja nikad nisam zadovoljan, smatram da uvijek može bolje. Moje gimnastičarke su najbolje na svijetu. Pobjeđuju. To je jedino što je važno'', rekao je Karolyi.

Čak je i zgloglasni Securitate Karolyija nazivao sadistom

Olaru je otkrio da su Karolyija čak i agenti Securitatea nazivali sadistom.

''Bio je nasilnik, stvarao je strah kod svojih gimnastičarki. Kad sam nakon puno godina pričao s Nadiom, problijedila je od užasa kad je čula njegovo ime. Bio je ljubomoran. Kad bi mu pričali o Nadijim uspjesima, on bi pocrvenio od bijesa. Smatrao je da je on zaslužan za zlatne medalje, ne Nadia.''

Partija je ipak dopustila Nadiji sudjelovanje na Igrama 1984. u Los Angelesu da bude dio rumunjske delegacije. Međutim, nije imala status službene trenerice, već je bila samo promatrač. Kako su Rumunjska i SAD uoči tih Igara sklopile sporazum da SAD više neće prihvaćati prebjege iz Rumunjske (zato je Rumunjska kao jedina zemlja Istočnog bloka nastupila na tim Igrama, sve ostale komunističke zemlje su ih bojkotirale kao odgvor na zapadni bojkot Moskve četiri godine ranije), Vlada je Nadiji dozvolila da dođe u Los Angeles, ali tamo je bila pod posebnom prismotrom.

Zašto? Zato što je trener američke reprezentacije bio Bela Karolyi, a Nadiji je bilo posebno zabranjeno da stupi u bilo kakav kontakt s njim. Nadia je samo mogla gledati kako nova Karolyjeva učenica Mary Lou Retton dominira Igrama.

Nadijina majka je rekla kako je njenu kći silovao sin šefa države

Doslovce, Nadia je bila zarobljenica partije, a kasnije, kad je već prebjegla na Zapad, njena majka je otkrila kako ju je diktatorov sin Nicu Ceausescu silovao kad je imala 17 godina. Nadia tu priču nikad nije potvrdila, ali ju nije ni opovrgnula.
Nicu se u skladu sa statusom svoje obitelji ponašao bahato i nije prezao ni od čega kako bi dobio ono što želi. Nadia mu je bila slabost i odlučio ju je imati po svaku cijenu.

Comaneci je tada bila zaljubljena u pjevača i glumca Stefana Banicu, a nakon što je Nicu Ceausescu doznao za tu vezu, ali i da je Nadia trudna s glumcem, poslao je tajnu službu kako bi "uvjerila" glumca da ostavi trudnu djevojku. Idući dan, kad je saznala što se dogodilo, Naida je pobacila i pokušala je još jednom oduzeti si život.

''Moj život je poprimio novu tamu. Nisam imala nikakva primanja, obitelj mi je bila gladna. Također, uvredljivo je bilo što nisam smjela putovati. Kako je moja karijera bila uništena, više nisam imala razloga za sreću. Morala sa samo bespogovorno slušati, baš kako sam radila cijeli život. Da Bela nije prebjegao, naravno da bi me i dalje promatrali, ali njegov potez je bio poput reflektora koji me zaslijepio kao nikad prije. Bila sam njihova zatvorenica. Zapravo, čitav sam život to bila'', pričala je Comaneci.

Bijeg u slobodu, a onda novi horor i užas

Shvativši da joj u Rumunjskoj života više nema, odlučila se na ono što je trebala napraviti osam godina ranije. 
U noći 27. studenog 1989., nekoliko tjedana prije Rumunjske revolucije, Comaneci je prebjegla s grupom drugih Rumunja, prešavši mađarsko-rumunjsku granicu oko Cenada.

Vodio ih je Constantin Panait, Rumunj koji je kasnije nakon prebjega postao američki državljanin. Putovanje im je uglavnom bilo pješice i noću. Putovali su kroz Mađarsku i Austriju i konačno su uspjeli pronaći avion za Sjedinjene Države.

''Još i danas kada se toga sjetim, oči mi se ispune suzama. Nikome nisam rekla. Znao je samo moj brat i njegova žena koji su me skrivećki dopratili do granice s Mađarskom. Bojala sam se da će majka umrijeti od tuge kada sazna, ali u onoj državi više nisam mogla živjeti. Nisam mogla ponijeti ništa osim odjeće na sebi. Čak ni svoje medalje ili obiteljske fotografije’’, pričala je.

Kad je Nadia stigla u Sjedinjene Države, očekivala je da će joj se život promijeniti, da će sve krenuti na bolje, da će i ona doživjeti američki san, no čekao ju je novi horor.

Constantin Panait, čovjek koji je Nadiju izvukao iz Rumunjske, započeo je vezu sa slavnom gimnastičarkom. Problem je bio što je bio oženjen. Za puritansku Ameriku taj odnos je bio skandalozan, a dodatno ulje na vatru dolila je sama Nadia.

Novinari su je pitala kako komentira činjenicu da je Panait oženjen. Ona je samo rekla: ‘’Da, pa što?’’ Dovoljno da prestane biti čudo od djeteta koje je s 14 godina osvojilo prvu desetku u povijesti te da postane preljubnica i meta tabloida.

Bijes američke javnosti prema Nadiji dodatno je izazvala izjava Panaitove supruge: ‘’Sad mi je žao što je moj muž pomogao Nadiji da pobjegne jer mi je to uništilo život’’, rekla je za LA Times.

Nadia se nije pretjerano brinula oko negativnog publiciteta, ali je zato svaku priliku koristila da javno osudi svog bivšeg trenera Belu Karolyija. Ipak, unatoč svemu, Karolyi se brinuo za Nadiju, a posebno mu je sumnjiv bio Panait.

''Cijenim njegovu hrabrost, rizik da ju izvuče iz Rumunjske, ali ne znam tko je on, ne znam što želi, kakvi su mu planovi. Želim znati da joj uistinu želi pomoći'', rekao je Karolyi za LA Times i ubrzo se pokazalo da su njegove sumnje bile opravdane.

Na prvi pogled izgledalo je da je Nadiji napokon krenulo u životu. Snimila je nekoliko televizijskih emisija, a u pripremi je bio i film o njenom turbulentnom životu. No, bila je to tek fasada, iza nje se raspadao Nadijin život. Nekoć spasitelj, Panait se pretvorio u njezinog otmičara. 

''Kad sam došla u Sjedinjene Države, taj čovjek me držao kao da sam u zatvoru. Nije mi dozvolio da nazovem nikoga. Nisam mogla nazvati ni svoju obitelj u Rumunjskoj'', pričala je Nadia. Izolirana od vanjskog svijeta, Nadijin se svijet ponovno okrenuo naglavačke.

Panait je imao potpunu kontrolu nad njezinim životom i prijetio joj je deportacijom natrag u Rumunjsku ako otkrije bilo koje od svakodnevnih zlostavljanja. Ukrao joj je novac koji je zarađivala od intervjua i televizijskih nastupa, a što je najgore, zlostavljao ju je fizički, psihički i seksualno.

''Bila sam u slobodnoj zemlji, ali nisam bila slobodna. Koristio me samo za novac. Željela sam vidjeti Karolyija, ali Panait mi to nije dopuštao. Stalno sam plakala'', rekla je za Chicago Tribune.Ipak, pojavilo se svjetlo na kraju tunela. To je bio Alexandru Stefu.

Alexandru Stefu bio je rumunjski domoljub koji je živio u Montrealu. Bio je uključen u tamošnju sportsku zajednicu i bio je bivši trener rumunjske ragbijaške reprezentacije. Bio je i prijatelj s Belom Karolyijem. Karolyi, koji je dugo osjećao da se nešto loše događa s Nadijom, tražio je od Stefua da se obrati Panaitu.

Bila je to zamka. Stefu i Karolyi su osjećali da je Panaitu samo stalo do novca i ponudili su mu posao za njega i Nadiju u Montrealu. Pohlepan kakav je bio i u želji da nastavi zarađivati preko Nadije, Panait je prihvatio ponudu i odveo je gimnastičarku u Montreal.

Stefu je odmah pri upoznavanju s Nadijom shvatio da nešto nije u redu. Nadia mu nije ništa rekla, nije smjela, ali njezin govor tijela bio je dovoljan. Sljedećeg jutra, Panait je pobjegao iz Montreala sa 150 tisuća dolara Nadijinog teško zarađenog novca.

Nadia je konačno bila slobodna i uz podršku Stefua, uspostavila je novi život u Montrealu. No, sreća je opet bila kratkog vijeka. Nadia se preselila sa Stefuom i njegovom obitelji u njihov stan u Montrealu. Ostala je u kontaktu s Bartom Connerom i nastupala je s njim u gimnastičkim all-star timovima. No, jedan telefonski poziv ju je dotukao. Policija joj je javila da je Stefu tragično poginuo u ronilačkoj nesreći u dobi od 47 godina.

Konačna sreća u zagrljaju zlatnog olimpijca koji ju je volio otkako je bila klinka

Još jednom, po tko zna koji put u životu, srce joj se slomilo. Ostala je opet sama i bila je na rubu totalnog kolapsa. Nije znala što da radi i u panici se javila čovjeku koji ju je poljubio u obraz još tamo 1976., nekoliko mjeseci prije Igara u Montrealu. Bio je to Bart Conner, a ta je fotografija postala kultna.

Snimljena je na Američkom kupu 1976. nakon što su Conner i Nadia pobijedili u svojim disciplinama. Dok je Conner stajao pored Nadie na podiju, jedan fotograf mu je predložio da joj da poljubac u obraz, a on mu je to i učinio. Taj je poljubac ostao i Conneru u mislima, i godinama je pomno pratio Nadijinu karijeru.

Kada je Nadia došla u Ameriku na svoju turneju 1981., Conner se ponovno spojio s njom, međutim, održavanje veze je bilo nemoguće s obzirom na okolnosti u kojima je Nadia živjela. Kad je 1989. saznao da je prebjegla u Ameriku, pokušao je doći do nje, no kako je Nadia bila u zatočeništvu Constantina Panaita, Conner nije imao pojma gdje se nalazi.

Kad ga je Nadija nakon smrti Alexandrua Stefua nazvala, Conner je bio presretan. Naravno, odmah joj je ponudio smještaj u Oklahomi. Taman je otvarao svoj gimnastičarski klub i smatrao je da će mu Nadijina pomoć biti dragocjena. Punih godinu dana su zajedno živjeli samo kao prijatelji, a onda se dogodila i romansa.

''Bili smo dobri prijatelji prije nego što je došlo do fizičke privlačnosti'', prisjetio se Conner za New York Times. 
Nakon par godina veze, Conner je Nadiju na njen rođendan 1994 zaprosio. Premda je glumila iznenađenje, Nadia je znala da će se to dogoditi.

''Najprije mi je poklonio prsten, pa narukvicu, pa ogrlicu, jasno mi je bilo da je zaručnički prsten idući'', kroz smijeh je rekla Nadia za NY Times.

Dvije godine nakon zaruka, dvoje bivših osvajača zlatnih olimpijskih medalja vjenčali su se u Bukureštu. ''Rumunjska je imala veliku ulogu u svemu što sam radila u životu i još uvijek ima. Nisam mogla zamisliti vjenčanje negdje drugdje'', rekla je za Huffington Post.

U Rumunjskoj je dan vjenčanja nacionalne heroine bio državni praznik. Tog dana nitko nije radio, a državna televizija je uživo prenosila događaj. 

''Kad se osvrnem na sve što mi se dogodilo u životu, mislim da ne bih ništa mijenjala. Ne postoji ništa što bih napravila drugačije jer je svaki detalj u mom životu bio ključan za ono što sam danas'', rekla je za Euronews.

Nadia je, prvi put u životu, napokon bila sretna. Malo tko je to zaslužio više od nje.