FINSKA je objavila da će podnijeti zahtjev za članstvo u NATO-u. To je težak politički poraz za Vladimira Putina kojem sada zapadni vojni savez stiže nadomak Sankt-Petersburga, piše kolumnist DW-a Konstantin Eggert. U nastavku prenosimo komentar.

Bio sam tinejdžer kad mi je kuma Olga prvi put pričala o "Zimskom ratu" (1939./40.) između Sovjetskog Saveza i Finske. Bila je medicinska sestra u jednoj moskovskoj bolnici kad je Staljin grozničavo pokrenuo pohod na Finsku, pod lažnim izgovorima.

"Bilo je užasno", govorila mi je kuma. "Svi ti mladi vojnici sa stravičnim promrzlinama i ranama od snajpera koje se nisu mogle liječiti. Finci su stvarno rešetali našu vojsku, ali nama je bilo zabranjeno govoriti o tome. Oduzeli smo im dio teritorija, ali ih nikada nismo pokorili."

Za mene je to tada bio šok. U sovjetskim školskim udžbenicima se taj rat spominjao samo površno u jednom pasusu.

Dok sam odrastao u SSSR-u sedamdesetih i osamdesetih, Finska se smatrala najviše prijateljskom od svih "kapitalističkih" zemalja. Finski proizvodi, poput sira Viola i zimskih jakni bili su zapadni proizvodi koje su si katkad i sovjetski građani mogli priuštiti. Ali poslije Olgine priče o Fincima nisam više mogao razmišljati samo kao o bezazlenim proizvođačima sira.

Dosta kasnije sam čuo za čuvenu finsku ratnu pjesmu iz 1939. koja se zvala Njet, Molotove. Bio je to odgovor Staljinovom komesaru za vanjske poslove Molotovu.

Finci su morali pristati na uvjete

Finci su na kraju očuvali nezavisnost, ali su morali pristati na neke uvjete. Kad je NATO formiran 1949., glavni uvjet je bio da Finska ostane neutralna, to jest da se ne pridruži NATO-u. Čak i nakon propasti Sovjetskog Saveza, finsko javno mnijenje ostalo je skeptično prema članstvu u NATO-u.

Finska je uvijek imala znatnu ekonomsku suradnju s Rusijom. Otuda uvozi većinu nafte i plina. Ruska državna firma Rosatom planirala da graditi nuklearku u Finskoj, a rijetkost je da Rusi grade atomske elektrane po zapadnim zemljama. Održavanje dobrih političkih veza s Kremljom je bio jedan od ključnih stupova finske vanjske politike. Sve do početka ruske agresije na Ukrajinu je finski predsjednik Sauli Niniisto bio jedan od malobrojnih zapadnih čelnika koji su još imali kontakt s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Ali, ovih dana kao da se iz Helsinkija čuje remiks stare ratne pjesme. Finci upravo kažu "njet" Putinu. Spremni su priključiti se NATO-u. Tako u ropotarnicu povijesti odlazi jedan od najdugovječnijih koncepata za mir u Europi poslije Drugog svjetskog rata.

To je žestok politički poraz za Putina. Još otkako je 2001. prvi put posjetio Finsku, Putin je dosta uložio u odnose s Helsinkijem, da bi sve to palo u vodu za nekoliko tjedana agresije. Simbolično, Finci su otkazali i gradnju nuklearke.

Rat u Ukrajini otkrio je jadno stanje ruske vojske

Moskva je već obustavila isporuku struje, a prijeti se prekidom isporuke i drugih energenata, ali Finci su spremni kratkoročno trpjeti dok ne nađu druge opskrbljivače. Njihovo dugo iskustvo s Rusima ih uči da Kremlj ozbiljno shvaća samo one koji su spremni na žrtve kako bi obranili ono što je njihovo.

Putinova vojna ucjena tu neće imati efekt. Rat u Ukrajini otkrio je jadno stanje ruske vojske. Finske trupe pak redovno treniraju s NATO-om i imaju moderno oružje. A osim toga, ako bi Kremlj pojačao vojnu prisutnost uzduž tisuću kilometara granice s Finskom, Helsinki može očekivati pojačanje iz Sjedinjenih Država kako bi ojačao granice.

Ruska strateška pozicija se pogoršava. Vjerojatno će Švedska slijediti Finsku, pa će Baltičko more praktički postati bazen NATO-a. Ruska eksklava Kalinjingrad, okružena Poljskom i Litvom, mogla bi lako biti odsječena.

Pri svemu tome teško je ne vidjeti povijesnu ironiju: Putinov glavni prioritet je bilo protivljenje proširenju NATO-a - a sada će dobiti snage zapadnog vojnog saveza na 130 kilometara od Sankt-Petersburga. Molotov bi time bio duboko nezadovoljan.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala