AKO U KREMLJU zbog nečega žale u ratu s Ukrajinom, onda je to vjerojatno što su se tolika očekivanja usmjerila na godišnju paradu kojom se obilježava kraj Velikog domovinskog rata 9. svibnja. Poveznica se pojavila u ožujku kada su postale vidljive naznake kako je to rok za pobjedu ili barem neka zapažena vojna postignuća koja bi mogao proslaviti Vladimir Putin.

Ali u nedostatku ikakvih značajnih postignuća, datumu se umjesto toga počelo pristupati s drugačijim osjećajem - kao trenutku kada će Putin morati eskalirati. To bi moglo uključivati pretvaranje "specijalne vojne operacije" u rat punog razmjera, uz popratnu mobilizaciju rezervista i vojnih obveznika ili najavu namjere aneksije Donjecka, Luhanska i Hersona ili, što je posebno alarmantno, ponovno otvaranje mogućnosti nuklearnog rata, za The New Statesman piše Lawrence Freedman, profesor ratnih studija na King's Collegeu.

U nastavku prenosimo njegovu analizu.

Putinov govor i parada bez sjaja

Kad je došao 9. svibnja, ruske snage još uvijek nisu imale mnogo toga za pokazati unatoč svim svojim naporima, čak nisu ni potpuno zauzele Mariupolj. Nije bilo ni očitih oblika eskalacije koji bi zapravo poboljšali strateški položaj Rusije. Teritorij koji bi mogao biti anektiran još nije bio sigurno u ruskim rukama, a Putin nije mogao učiniti puno toga kratkoročno kako bi riješio duboku nevolju s kojom se suočio.

Njegov govor i popratna parada bili su bez sjaja. Bile su tu i nuklearne rakete, ali je bilo manje vojnika u povorci nego inače, a većina vojske trenutačno je angažirana na drugim mjestima. Umjesto demonstracije snage, to je bila potvrda ruskog nedostatka slobodnih kapaciteta. Umjesto predstavljanja vojske na pragu vojnog trijumfa, ova vojska se činila iscrpljenom. Nije bilo čak ni preleta zrakoplova, navodno zbog vremenskih prilika iako je nebo bilo vedro iznad Moskve.

Zrakoplovi su vježbali u formaciji "Z", što je postalo omiljeni simbol Moskve u ovom ratu. "Z" je preuzet iz oznaka na ruskim vozilima u Ukrajini. Danas se najčešće vidi na izgorjelim olupinama ili napuštenim vozilima, pa je možda i izgubio dio sjaja. Možda je nedostatak uspjeha pod zastavom "Z" pretvorio ovaj simbol u nešto poput sramote.

Putinovo objašnjenje rata

Putinov govor je priznao žrtve i pohvalio one koji se brinu za ranjene. Nije objasnio svoje ratne ciljeve. Rat je predstavljen u obrambenom smislu. Ovo je bilo njegovo objašnjenje pokretanja rata:

"Otvoreno se spremala još jedna kaznena operacija u Donbasu, invazija na naše povijesne zemlje, uključujući Krim. Kijev je izjavio da bi mogao dobiti nuklearno oružje. NATO je pokrenuo aktivnu vojnu izgradnju na našim susjednim područjima. Tako se na našim granicama neprestano stvarala apsolutno neprihvatljiva prijetnja. Bilo je jasno kako je sukob s neonacistima i banderovcima koje podržavaju SAD i njezini saveznici neizbježan.

Dopustite mi da ponovim, vidjeli smo kako se gradi vojna infrastruktura, kako stotine stranih savjetnika počinju s radom i redovito se isporučuje najmodernije oružje iz zemalja NATO-a. Prijetnja je rasla svakim danom. Rusija je izvršila preventivni udar na agresiju. Bila je to iznuđena, pravovremena i jedina ispravna odluka. Odluka suverene, jake i neovisne zemlje".

Ovo nije teško demantirati, ne samo zato što se ne spominje okupljanje nekih 190.000 vojnika u mjesecima koji su prethodili ratu, zbog čega bi bilo čudno da Ukrajinu krene u vlastitu vojnu avanturu. Nema dokaza o ovoj neposrednoj prijetnji koja je zahtijevala hitne preventivne mjere.

Imaginarna prijetnja i imaginarno rješenje

Ovaj govor, međutim, daje definiciju pobjede koja bi mogla biti dosegnuta. Sve dok Donbas bude pošteđen napada, dok se Krim brani i ako Ukrajina odustane od razmišljanja o nuklearnom oružju, Rusija će uspjeti. Putin je opisao imaginarnu prijetnju kako mogao prihvatiti imaginarno rješenje. Sve su to stvari o kojima bi Volodimir Zelenskij bio spreman razgovarati s Putinom, iako bi ruskom predsjedniku bilo teško susresti se ravnopravno s čovjekom kojeg je odbacio i ismijao kao nacista koji vlada umjetnom državom.

Još jedan razlog zbog kojeg bi Kremlj mogao požaliti zbog fokusa na 9. svibnja bio je učinak suprotstavljanja herojske izvedbe 1941.-1945. s prilično sumornom izvedbom iz 2022. Putin je namjerno stvorio kult oko Velikog Domovinskog rata i u prošlosti je koristio godišnju paradu kako bi pokazao svoju vojnu moć i stvorio osjećaj zajedničkog ponosa i smisla. To je također podsjetnik na vrijeme kada Ukrajina, Bjelorusija i Rusija nisu bile odvojene države već zajedničke članice Sovjetskog Saveza (srp i čekić sa sovjetske zastave postali su gotovo jednako istaknuti kao "Z" u simbolici ovog rata).

Prisvajajući povijest u svoje političke svrhe, tvrdeći da je rat protiv Ukrajine na neki način produžetak onog rata koji je završio prije 77 godina, Putin je iskrivio i omalovažio sjećanje. To je posebno slučaj kada se napadi na infrastrukturu i stambene zgrade, tolerancija ratnih zločina, uz izvorni zločin agresije, opravdavaju kao kažnjavanje istinske nacista.

Kako je Zelenskij podsjetio, Ukrajina je izgubila osam milijuna građa u borbi protiv nacista i ima isto toliko prava na sjećanje na ovaj rat kao i Rusija. Korištenjem pojma "nacist" kao generalizirane kategorije za sve ljude koje Kremlj ne voli, taj izraz gubi svoje specifično značenje. Kada je nesretni ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov pokušao objasniti da je Židov Zelenskij zapravo nacist, zaglibio je u antisemitske istupe o Holokaustu.

Ponižavajući poraz od Japana

Očajnička potreba da se održi poveznica između dva rata odražava jedinstveni karakter pobjede iz 1945. godine, ne samo zbog otpornosti i intenzivne žrtve, već i zato što ruska povijest nudi malo usporedivih vojnih postignuća. Rusija ne obilježava 11. studenoga kao završetak Prvog svjetskog rata, jer je do primirja 1918. nezadovoljstvo stanovništva gubicima i ekonomskom patnjom dovelo do revolucije 1917. i boljševičkog preuzimanja vlasti. Novi Sovjetski Savez potpisao je separatni mirovni sporazum s Njemačkom u Brest-Litovsku u ožujku 1918. koji bi, da nije bio oportunistički poništen kasnije nakon njemačke predaje, značio da bi gotovo cijela Ukrajina postala dijelom Njemačke.

Dvadeseto stoljeće započelo je ponižavajućim porazom od Japana. Dok je Njemačka 1939./1940., među ostalim i zahvaljujući paktom s Moskvom, okupirala europske zemlje, Sovjetski Savez se borio da porazi Finsku, trpeći velike gubitke za malu dobit. U Hladnom ratu Sovjetski Savez nije vojno poražen, iako je bila upadljiva nesposobnost sovjetskih snaga da se nose s ustankom u Afganistanu. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Rusiju je u jednom ratu ponizila secesionistička Čečenija, koju je tek u drugom ratu uspjela pobijediti brutalnim taktikama. Potom su se Rusi hvalili uspjehom u ograničenom ratu s Gruzijom 2008.

U novije vrijeme imali su uspjeha protiv Ukrajine na Krimu i Donbasu 2014./2015., a zatim u Siriji, ali ovi uspjesi bili su skromnih razmjera. Ruska vojna povijest stoga je u najboljem slučaju neujednačena. Rat 1941.-1945. ističe se po tome što je bio golem u svim svojim dimenzijama, od angažiranih snaga do žrtava, te razmjera početnih neuspjeha i konačne pobjede.

Ukrajina nije pregažena

Pobjeda je ostavila trajnu sliku vojnog parnog valjka, masovne vojske koja je svojom silnom težinom slamala sve pred sobom. Ova slika oblikovala je rane strategije Hladnog rata. Za Nijemce, koje je ovaj parni valjak neumoljivo nagnao natrag u Berlin, bilo je nemoguće zamisliti da se mogu boriti protiv sovjetske vojske.

Iz tog razloga, kada su se pridružili NATO-u sredinom 50-ih, zapadni Nijemci su naglasili važnost nuklearnog odvraćanja. Konvencionalna bitka na njihovom teritoriju najvjerojatnije bi uništila zemlju prije nego što bi rat bio izgubljen. Sposobnost Moskve da nadvlada svoje protivnike potvrđena je gušenjem mađarske pobune 1956. i Praškog proljeća u Čehoslovačkoj 1968. Ni nakon Hladnog rata slika parnog valjka nije nestala. Kada je, kao u Čečeniji, vojna izvedba podbacila, ruska taktika bila je nemilosrdna, razarajući zemlju neprijatelja kad ga se nije moglo pobijediti.

Snaga ove slike bila je evidentna prvih dana ovog rata, a nije sasvim nestala iako Ukrajina nije pregažena. Utjecaj tog imidža na ruske generale pomaže objasniti aroganciju koja stoji iza njihovih početnih planova, koji su očekivali da će se ukrajinske snage raspasti kada se suoče s ruskom ofenzivom.

Čak i kada je 25. ožujka rusko Ministarstvo obrane objavilo da odustaje od napada na Kijev i druge sjeverne gradove, te da će se usredotočiti na Donbas, prirodna reakcija bila je pretpostavka da će parni valjak konačno biti aktiviran. Špijuni FSB-a preuzeli su krivnju za rane neuspjehe u hvatanju predsjednika Zelenskog i slabe obavještajne podatke o spremnosti i sposobnosti Ukrajine za borbu. Bili su gurnuti u stranu kako bi se omogućilo vojsci da preuzme odgovornost, s realističnijim ciljevima, koherentnijim zapovjednim sustavom i šansom da ispravi neke od svojih ranijih taktičkih i logističkih pogrešaka.

Rusi nemaju uspjeha ni u drugoj fazi rata. Putin sada može povući dva koraka

Sada je vidljivo da neće biti nikakvog parnog valjka. Druga faza rata traje već mjesec dana i Rusi su imali malo uspjeha. Opkoljavanje i eliminacija značajnih ukrajinskih snaga u Donbasu još se nije dogodilo. Ruska postignuća su minimalna, dok Ukrajina počinje izvoditi neke uspješne protuofenzive koje potiskuju neprijatelja iz Harkiva i nagrizaju ruske položaje u Hersonu.

Rusi su prikupili sve snage koje su mogli prikupiti za posljednji napad, uz malo preostalih rezervi, a čini se da to ipak nije dovoljno. Oprema se i dalje gubi alarmantnom brzinom. U međuvremenu, Ukrajina koristi napredna topnička oruđa iz zapadnih zemalja, što će vjerojatno pridonijeti iscrpljivanju ruskih snaga. Nije iznenađujuće što postoje izvještaji o ruskim zapovjednicima koji odbijaju staviti svoje postrojbe na izložene položaje. Putinu sad ostaju dvije opcije.

Prvi korak je da postane očito kako Rusi ne mogu pobijediti. Zatim se raspravlja o pregovorima, prije nego što položaj ruskih snaga postane neodrživ i one se moraju povući. Osim što ovaj put povlačenje znači prihvaćanje poraza. Ako je to nepodnošljiva perspektiva za Moskvu, onda racionalni sljedeći korak nije eskalacija nego ponuditi primirje što je prije moguće, s nadom da će tada osigurati minimalne obrambene ciljeve ili barem izazvati napetost između Zelenskog i njegovih međunarodnih saveznika ako ukrajinski predsjednik odbije ponudu.

Rat će trajati još neko vrijeme

Trenutačni konsenzus je da će ovaj rat trajati još neko vrijeme jer Ukrajina ne može pristati na gubitak bilo kojeg teritorija, dok je Putin toliko uložio u ovaj rat da ne može odustati. Moguće je da će u Donbasu doći do zastoja i da će se borbe spustiti na nižu razinu koju obje strane mogu izdržati neko vrijeme, ali je moguće da će se ruske snage u nekom trenutku suočiti s katastrofalnim i ponižavajućim porazom.

Moguće je da u Kremlju nestaju bombastičnost i samopouzdanje. Rusija još uvijek može nanijeti ogromnu štetu ukrajinskom narodu i imovini kroz topničke i raketne napade, a tu je i blokada ukrajinskih crnomorskih luka i prekid trgovinu. Ali Ukrajina je već apsorbirala golemu bol bez posustajanja i uskoro bi mogla imati prednost u bici za Donbas. Ratovanje može nametnuti vlastitu političku logiku.

Putin nije imao obvezu dati veliku stratešku najavu 9. svibnja. Datum je dobio na značaju zbog važnosti rata protiv Njemačke u ideologiji Putinove Rusije i potrebe za donošenjem odluka o tome što dalje u ratu protiv Ukrajine. Ali sada kada je prošao 9. svibnja, a s njim i teret izjednačavanja trijumfa iz 1945., Putin bi mogao otkriti da bi umjesto razmišljanja o tome kako ovaj rat učiniti mnogo gorim za sve, svoje vrijeme korisnije proveo radeći na tome kako smanjiti svoje gubitke, zaključuje Freedman za The New Statesman.