Autor je neovisni vojni analitičar i autor nekoliko stručnih knjiga iz domene naoružanja i vojne opreme

IAKO su zapadne obavještajne službe mjesecima upozoravale Kijev da rusko gomilanje snaga u blizini ukrajinskih granica s Rusijom i Bjelorusijom nagovještava pripreme za masovni napad u zoru 24. veljače, ukrajinsko političko i vojno vodstvo bilo je zatečeno početkom ruske agresije.

Dapače, tjednima prije iz Kijeva su dolazili bijesni odgovori na upozorenja o sve izglednijem napadu. Čak je nekoliko puta predsjednik Volodimir Zelenskij otvoreno ustvrdio da njegov američki kolega Joe Biden zapravo pokušava širiti paniku i da nikakvog napada neće biti. Stoga ne čudi što je ukrajinska vlada djelomičnu mobilizaciju proglasila tek 22. veljače, a opću 24. veljače, kad su ruski tenkovi već masovno ulazili u Ukrajinu.

Brzi ruski napredak

Iskoristivši prazninu u ukrajinskoj obrani, koja se protezala od bjeloruske granice do predgrađa Kijeva, a bila je uvjetovana opasnošću od zračenja u području oko nuklearne elektrane Černobil, ruski su tenkovi došli do prilaza glavnog ukrajinskog grada za nešto više od 24 sata. No tada se probudio ukrajinski otpor.

Neposredno prije početka ruske agresije zapadni analitičari nisu imali potpuno jasnu sliku ukrajinskog društva. Znalo se da je najmanje deset posto stanovnika spremno odlučno se boriti, da je barem dvadeset do trideset posto proruski orijentirano te da je ostatak siva zona. Ubrzo će događanja na bojišnicama potvrditi te procjene. 

Na jugu, prodirući s Krima, ruske snage praktički nisu nailazile na organizirani otpor. Glavni pravac napredovanja bio je prema Novoj Kahovki, gradu s nešto više od 45 tisuća stanovnika, ali i hidroelektrani na Dnjepru, koja ujedno služi kao most. Drugi glavni pravac prodora bio je prema gradu Hersonu, kod kojeg se nalazi drugi i posljednji most na Dnjepru prije njegovog ušća u Crno more.

Rusi u Herson ušli za par dana

Prethodnice ruskih snaga u Herson su ušle već 28. veljače, a definitivna potvrda da je grad pao bez otpora došla je 2. ožujka. Time su ruske snage dobile otvoreni prolaz dalje na sjever, prema Mikolajivu. Njegovim osvajanjem otvorile bi koridor prema Odesi. Međutim, za razliku od Hersona, stanovnici Mikolajiva odlučili su se braniti.

Činjenica da ni most kod Hersona ni brana/most kod Nove Kahovke nisu minirani i onesposobljeni najviše ukazuje na to da je na jugu Ukrajine došlo do izdaje. Isti se scenarij ponovio i u pravcu s Krima prema istoku, uz obale Azovskog mora. Ukrajinski su gradovi, naselja i sela padali onom brzinom koja je ruskim snagama trebala da se dovezu do njih.

Brzo opkoljavanje Mariupolja

Grad Melitopol, s više od 150 tisuća stanovnika, branio se jedva četiri dana (od 25. veljače do 1. ožujka). Druga mjesta ni toliko. To je omogućilo ruskim snagama da do zapadnih dijelova Mariupolja dođu već 27. veljače. Zahvaljujući tome, grad koji se uspješno obranio od ruskih napada 2014. godine vrlo je brzo stavljen u potpuno okruženje - već 1. ožujka.

Iako je još tih dana postojala mogućnost da ukrajinske snage sa sjevera razbiju okruženje, one su bile u totalnom rasulu, ne samo nesposobne za ofenzivne operacije već i za obranu. U tom trenutku, bez mogućnosti dopreme hrane i streljiva, sudbina grada bila je odlučena. Samo je bilo pitanje koliko će branitelji izdržati. I izdržali su jako dugo – sve do sredine svibnja.

Onako kako su ruske snage neometano prodirale kroz Ukrajinu s Krima prema Mikolajivu i Mariupolju, Putin i ruski generali očekivali su da će biti u cijeloj Ukrajini. Prva dva-tri dana invazije davala su im za pravo.

Prvi znakovi velikog otpora

Već smo spomenuli da su ruske snage preko Černobila došle do prilaza Kijeva za nešto više od 24 sata. Na tom pravcu djelovanja bila je još jedna operacija – helikopterski desant na Hostomel. Isti je poznat i kao aerodrom Antonov jer su se ondje do ruskog napada nalazili pogoni tvrtke Antonov, koja je proizvela najveći avion na svijetu – An-225 Mrija.

Mrija i pogoni Antonova bili su glavni razlog za tako rizičnu operaciju jer su se Rusi htjeli domoći i aviona i tehnologija. Ukrajinskim snagama je trebalo nekoliko sati da se pregrupiraju, no potom su počele grčevite borbe u kojima su ruske snage pretrpjele velike gubitke. 

Tek će ih spasiti ruski tenkovi koji su do njih uspjeli prodrijeti nekoliko dana kasnije. Bila je to prva naznaka da na sjeveru neće biti isto kao na jugu. Na kraju će posljedica ruskog osvajanja biti skoro pa potpuno uništeni pogoni Antonova i An-225 Mrije.

Grčevite borbe za Kijev

Ubrzo su na prilazima Kijeva krenule grčevite borbe u kojima su ruske snage pretrpjele ogromne gubitke. Najviše su nastradale zračno-desantne snage koje su na svojim lakim borbenim vozilima BMD-3 i BMD-4 pokušale okružiti ukrajinski glavni grad. Rusko zapovjedništvo moralo je promijeniti taktiku i u borbe uključiti skoro sve tenkovske i oklopne snage koje su prije toga bile nagomilane u Bjelorusiji. Na njihovo iznenađenje, rezultat je bio skoro pa isti – ogromni gubici uz neznatno napredovanje.

Vrlo brzo se sjeveroistočno od Kijeva stvorila ogromna kolona ruskih snaga kojoj je krajnje odredište trebao biti Kijev, ali kolona je danima stajala na mjestu. 

Ruskim je generalima ogroman problem bio grad Černihiv, koji se odlučio braniti i obraniti, a nalazi se na najkraćem cestovnom pravcu od Rusije do Kijeva. Iako je javnost tada bila okupirana bitkom za Kijev, zapravo se odlučujuća bitka vodila u Černihivu i oko njega. Prvi napadi na grad započeli su već 24. veljače i trajali su neprestano sve do 4. travnja, kad su Rusi morali priznati da su izgubili bitku za Kijev i potpuno se povući.

Ništa bolji doček ruske snage nisu doživjele ni u Harkivu. Do te nekadašnje prijestolnice Ukrajine ruske su snage došle za samo nekoliko sati, što nije bilo čudo jer od rusko-ukrajinske granice do predgrađa Harkiva nema ni 30 kilometara zračne udaljenosti.

Ruske su snage prvo pokušale s izravnim prodorima u grad, ali su od toga zbog velikih gubitaka vrlo brzo odustale. Potom su pokušale dovesti grad u okruženje. Kad ni to nisu uspjele, uslijedili su nizovi artiljerijskih udara svime što su Rusi imali – od minobacača, topništva, višecijevnih lansera pa do krstarećih i balističkih projektila. Sve to u pravilu po civilnim ciljevima.

Bitka za Harkiv

Bitka za Harkiv trajala je do 14. svibnja, kad su ukrajinske snage uspjele potisnuti ruske dovoljno daleko da više nisu neposredna prijetnja. Međutim, grad je još uvijek pod ruskim artiljerijskim udarima. Neki vojni analitičari (ponajviše britanski) upozoravaju da bi ruska vojska mogla, nakon što osvoji Donbas, ponovno pokušati zauzeti Harkiv. Iako je mnogo vjerojatnije da će ruska vojska kad i ako osvoji Donbas biti najsretnija da se proglasi primirje.

Promjena plana

U prvih nešto više od mjesec dana ruske su snage provodile plan okupacije cijele Ukrajine. Pritom je glavni cilj bio Kijev, čijom bi se okupacijom stvorili uvjeti za svrgavanje demokratske vlasti i postavljanje marionetske, onako kako to Rusi čine u okupiranim gradovima na jugu Ukrajine.

Pretrpjevši prevelike gubitke, prije svega među specijalnim snagama (ruska vojska trenutno zapravo ni nema zračno-desantne snage), ruski su se prioriteti promijenili. S obzirom na to da Kijev nisu uspjeli staviti u okruženje, kao ni Harkiv, preostale snage usmjerene su prema Donbasu – području zbog čijeg je priznanja Putin formalno i pokrenuo "specijalnu vojnu operaciju".

Napadi s okupiranih područja Luhanska i Donjecka krenuli su istog trenutka kad su ruski tenkovi s Krima, iz Rusije i Bjelorusije ušli u Ukrajinu. Međutim, u prvih nešto više od mjesec dana ništa se nije događalo. Osim na području borbenih djelovanja u Mariupolju i oko njega.

Prva opipljiva posljedica preusmjerenog težišta borbenih djelovanja na istok Ukrajine bila je rusko osvajanje Izjuma 1. travnja. Zapadni obavještajni izvori počeli su predviđati masovnu rusku ofenzivu koja bi krenula sa sjevera iz područja istočno od Harkiva i s juga. Cilj je trebao biti okruženje ukrajinskih snaga u Donbasu. Umjesto toga iscrpljene ruske snage odlučile su se za taktiku vrlo ograničenog djelovanja.

A to znači dnevno napredovanje od ništa pa do najviše nekoliko kilometara. I sve to uz masovnu uporabu artiljerije koja čisti prolaz. Tako bitka za Severodonjeck, iako je započela 6. svibnja, još uvijek traje premda grad napada (prema ukrajinskim procjenama) 10 tisuća ruskih i čečenskih vojnika. Kad ga jednom i osvoje, ruska vojska bi ovom brzinom na okupaciju ostatka morala potrošiti mjesece i tisuće vojnika.

Rusi troše vrijeme

Ratujući na takav način ruski su generali barem djelomično smanjili gubitke, ali istovremeno troše resurs koji Moskva ima sve manje – vrijeme. Do sada ujedinjene članice NATO-a (solira samo Turska) i Europske unije (solira Mađarska) uspjele su se organizirati i u Ukrajinu poslati više od 30 milijardi dolara vrijedno naoružanje i vojnu opremu.

S najavama da će se ta brojka uskoro i udvostručiti. Ta neprekidna rijeka naoružanja omogućava ukrajinskoj vojsci da sve više parira ruskoj. Ruska vojna industrija nije sposobna nadomjestiti ogromne gubitke pa su na jug Ukrajine u borbu poslani i šezdeset godina stari tenkovi T-62. Sa svakim tenkom, oklopnim transporterom i haubicom, ukrajinska će vojska biti sve jača, dok se ruska iscrpljuje u neprestanim ofenzivnim operacijama, koje su, doduše, sve ograničenije. 

Dosadašnje posljedice rata

Najgore posljedice pokušaja ruskog osvajanja Ukrajine su ogromne žrtve među civilima - više od 4000 mrtvih i još toliko ranjenih, prema procjenama koje je objavio UN. Oko 30 posto Ukrajine sad je pod ruskom okupacijom. Područja s kojih su se ruski vojnici povukli prepuna su masovnih grobnica i ruševina. Procjene svjetske banke kažu da će se bruto domaći proizvod (BDP) u 2022. smanjiti 45%.

Skoro je u potpunosti obustavljen izvoz hrane iz Ukrajine, prije svega žitarica (osim ako se izuzmu one tisuće tona koje su Rusi opljačkali pa ih sada koriste kao političko oružje u pridobivanju država kojima prijeti glad), pa mnogim afričkim i azijskim državama prijeti nedostatak hrane jer su ili uvozile žito izravno iz Ukrajine, ili zato što će zbog smanjene ponude cijena žita znatno porasti.

S druge strane, Moskvu je sigurno iznenadio odlučan i jedinstven odgovor članica NATO-a i EU. Ekonomske sankcije za sada nisu odveć pogodile običnog Rusa. Doduše, bilo je kratkotrajnih poremećaja u opskrbi nekim prehrambenim proizvodima, ali Rusija proizvodi dovoljno hrane za sebe i za izvoz.

Neki su se ugostiteljski (McDonald's i KFC, između ostalih) i trgovački lanci (primjerice IKEA) povukli s ruskog tržišta. Za sada je najveći poremećaj izazvao odlazak Renaulta, koji je zajedno s AvtoVAZ-om (Lada) zapošljavao više od 40 tisuća radnika. Ruska je vlada nacionalizirala obje tvrtke te one za sada i dalje proizvode.

Prva ozbiljna sankcija EU

Prva ozbiljna sankcija koju je Europska unija uspjela dogovoriti je smanjenje uvoza ruske nafte za 90% (prema tvrdnjama Von der Leyen) do kraja 2022. godine. Tijekom 2021. članice Europske unije i Ujedinjeno Kraljevstvo zajedno su prosječno svakog dana uvezle 3.5 milijuna barela ruske nafte.

Smanjenje uvoza od 90% odgovaralo bi količini od preko milijardu barela godišnje. Prema sadašnjim cijenama, to bi značilo oko 120 milijardi eura manje prihoda za Rusiju. Naravno, značajan dio te nafte Rusija će pokušati preusmjeriti na druga tržišta. No da bi izgurala konkurenciju, morat će je prodavati po znatno nižoj cijeni.

Uz to, svaki barel nafte koji Rusija uspije prodati novom kupcu istovremeno će značiti i novi barel viška na svjetskom tržištu. A taj bi višak onda morao tražiti novog kupca. Na svjetskom tržištu trenutno ima viška kapaciteta za proizvodnju nafte. Problem je što Europska unija mora odustati od političkih barijera koje je sama nametnula i, primjerice, početi kupovati naftu iz Irana (što bi ozbiljno naljutilo Izrael) ili Venezuele (Washington time ne bi bio odveć oduševljen).

Povrh toga, problemi s prodajom nafte otvorit će mogućnost ucjene velikih kupaca, prije svega Kine, koji će biti spremni kupovati višak nafte, ali po znatno nižoj i dugoročno zagarantiranoj cijeni.

Za Rusiju bi još pogubniji bio europski prestanak kupnje plina, ali to se neće tako brzo dogoditi.

Približavanje Švedske i Finske NATO-u

Najneugodnija posljedica ruske agresije na Ukrajinu za Putina je odluka Švedske i Finske da zatraže pristupnicu u NATO. Švedska i Finska imaju moćne oružane snage te će se njihovim ulaskom u Savez Baltik doslovno pretvoriti u NATO-ovu baru.

Uz to, finsko-ruska granica dugačka je 1340 kilometara. Donedavno se Moskva nije odveć brinula o osiguranju te granice, ali u novim uvjetima morat će napraviti desetke novih vojarni da bi je barem donekle pokrila. I tamo rasporediti tisuće vojnika.

I daleko najgore za Putina – spasio je NATO. Od raspada SSSR-a 1991. godine NATO se borio sa smislom postojanja. Doduše, dolazile su nove članice, ali one su više na članstvo u Savezu gledale kao na neophodnu stepenicu za ulazak u Europsku uniju.

Donedavno su neki europski čelnici zagovarali slabljenje NATO-a i stvaranje autonomnih europskih vojnih kapaciteta. Takvu ideju još nedavno je gurao francuski predsjednik Macron (Strateški kompas EU). Pokušaj ruske okupacije Ukrajine donio je novu snagu Savezu i sada je vitalan kao što je i bio u trenutku osnivanja 4. travnja 1949. Samo što se, za razliku od tada, države članice nalaze na ruskim granicama. A s ulaskom Finske ta će se dužina granice udvostručiti.