DINAMO je na gostovanju u Razgradu slavio s 2:1 protiv Ludogorca u prvoj utakmici trećeg pretkola kvalifikacija za Ligu prvaka. Nakon samo devet minuta igre Dinamo je vodio 2:0 i pokazao da se na čistu silu i individualnu kvalitetu može nositi s ovakvim protivnicima. Kako je utakmica išla dalje, tako je Ludogorec uspostavljao kontrolu nad igrom, a Dinamo je pokazao da mu za više od ovoga pored sjajnih igrača treba i adekvatan trener jer Ante Čačić to trenutno nije.

Golovi su postignuti na silu

Ludogorec je u prve dvije minute prestrašio Dinamo naglim napadima, pri čemu Dino Perić nije najsretnije reagirao. Međutim, upravo je Perić par minuta kasnije postigao prekrasan pogodak za 1:0. Ta akcija, kao i ona za 2:0, kada je Mislav Oršić proslijedio loptu Robertu Ljubičiću, koji je pogodio golmana te se lopta odbila u gol, pokazale su mane u obrani Ludogorca.

Zadnja linija Ludogorca je pokušavala namještati ofsajd-zamku, no jako često ti igrači nisu bili dobro postavljeni za takvo nešto. Uz probleme u pozicioniranju zadnje linije, Ludogorec je imao dosta problema i u duelima. Josip Drmić je nekoliko puta dobro prihvatio dugu loptu i odložio ju za svoje suigrače iako mu to nije najveća vrlina.

Doimalo se kao da se poprilično jednostavnom igrom može nadigrati protivnik, no nakon postignutog pogotka Čačić je odlučio da se ekipa povuče u krilo Dominiku Livakoviću. Tada su krenuli i veći problemi.

Ludogorec je brzo shvatio gdje se otvara prostor

Već smo pisali o problemima Dinama na poziciji lijevog beka, odnosno korištenja Ljubičića na istom. I dok je Ljubičić bio jedan od boljih igrača Dinama, čak i u obrani kada je morao zaustaviti prodor 1 na 1, Ludogorec bi desnu stranu opteretio s nekoliko svojih igrača, što bi ipak razotkrilo da se ne radi o beku.

Mislav Oršić i Martin Baturina nisu znali adekvatno pomoći u obrani na toj strani, Josip Mišić se povlačio u 16 metara, dok je Arijan Ademi gotovo čitavu utakmicu lutao terenom bez jasne uloge. Omogućilo je to nekoliko napada s brojčanom nadmoći na desnoj strani, a u konačnici je jedan takav i završio centaršutom koji će naknadno dovesti i do pogotka Ludogorca.

S druge strane se događala slična stvar. Stefan Ristovski je kao desni bek također imao nekih problema u ogledima 1 na 1, dok mu Luka Ivanušec kao krilni igrač nije pružao nikakvu podršku. Zbog toga Ludogorec nije ni morao trošiti više od jednog igrača za napad po lijevoj strani. Iako je Čačić povukao momčad, odabir igrača te njihovih rola na terenu omogućili su bugarskom prvaku da stvara šanse.

Problem distribucije

Dinamo je u prvim minutama uspijevao izgraditi nekoliko napada preskačući igru. Stoperi bi pod presingom pronašli igrača na jednom od krila ili pak dugom loptom Drmića. U kasnijoj fazi utakmice je Ludogorec ipak shvatio da su napadi Dinama poprilično jednolični, ali i da mu sredina veznog reda ne postoji.

U prvom poluvremenu je Mišić dao nekoliko solidnih lopti, no njegov zadatak je bio i zatvoriti protivničke napade, što je uspješno radio u drugom dijelu utakmice. Čačić je od Mišića istovremeno tražio da bude i distributer i korektor jer je Ademiju bilo dopušteno da igra "lutalicu". I dok je Mišić u 16 metara redovito osvajao lopte, jedina podrška za iznošenje lopte mu je bio Baturina, koji je odigrao korektno.

Za razliku od nekih prethodnih utakmica, Čačić je ovoga puta čak reagirao s izmjenama. Umjesto indisponiranog Ivanušca, za kojeg bi već trebalo biti jasno da u ovom sistemu ne može igrati desno krilo, ušao je Dario Špikić, dok je kasnije umjesto Oršića ušao Luka Menalo.

Menalo, a posebno Špikić, unijeli su dosta živosti u igru Dinama, ali su te izmjene isto tako pokazale da Čačiću nije jasno što ne funkcionira u igri. Oba igrača su sposobna napraviti dobar prodor, ali to ne mijenja činjenicu da Dinamo nema plana u igri pored bunarenja lopte na krilo ili na centralnog napadača.

Slučaj Petković i dalje traje

U posljednjih pola sata igre je umjesto Drmića na teren poslan Bruno Petković. Gledajući igru Dinama kroz prvo poluvrijeme, dojam je bio kao da je Petković igrač koji će uživati u takvom tipu nogometa.

Uostalom, Drmić je relativno uspješno obavljao posao koji inače odgovara Petkoviću. U 56. minuti kombinacija Drmića i Ljubičića je bila primjer akcije kakvih bi s Petkovićem na terenu moglo biti više. To se ipak nije dogodilo.

Petković nije tražio loptu na istim pozicijama na kojima ih je tražio Drmić pa njegova uloga mantinele na terenu ustvari nije postojala. Petković je bio svuda, samo ne u međuprostoru u kojoj bi primio loptu i proslijedio je suigraču. Izuzev tog problema, vidjeli smo i onaj već mjesecima poznati - Petkovića više jednostavno nije briga. Čačić je očito vjerovao u suprotno.

Koliko daleko se može bez trenera?

Kod ovakvih utakmica ćemo često čuti mantru: "Važna je pobjeda." To uopće nije sporno. Dinamo je pokazao da je dovoljno jak i da bez naročite igre upiše pobjedu na ovakvom gostovanju te da ponovo s istim intenzitetom upiše pobjedu i pred svojom publikom. No, na toj mantri se ne može živjeti dugoročno.

Uostalom, sjetimo se da su Anti Čačiću kao izborniku Hrvatske bile važne pobjede od 1:0 i 2:0 protiv Finske, Ukrajine i Islanda, samo da bi nakon toga uslijedili porazi od istog tog Islanda te Turske, a priča je zaključena remijem protiv Finske. Kroz cijeli taj period kvalifikacija su slana upozorenja Anti Čačiću, no on je vjerovao da će ga kvaliteta igrača izvući.

Čini se da istu tu vjeru ima i sada. I dok će se to možda dogoditi u idućem ogledu, pa čak i u ogledu play-offa za Ligu prvaka, dugoročno takvo razmišljanje ne smije postati plan. Barem ne ako se želi nazivati ozbiljnim klupskim trenerom.