PAVEL FILATJEV je sudjelovao u invaziji na Ukrajinu. Rat ga je toliko šokirao da je riskirao zatvor kako bi napisao esej o moralnim problemima ruske vojne intervencije. U međuvremenu je pobjegao u Francusku, gdje je podnio zahtjev za azil i sada za Der Spiegel iznosi svoju priču.

Pavel Filatjev kaže da nije planirao poderati svoju rusku putovnicu. Ali kad je 28. kolovoza sletio u Pariz i u zračnoj luci popušio svoju prvu cigaretu na zapadnoeuropskom tlu, obuzeo ga je bijes. Ljutnja na rusku vladu koju nije briga za ljudske živote. Ljutnja na rat u Ukrajini, gdje besmisleno ginu vojnici i civili. U prostoriji za pušenje zračne luke, Filatjev izvlači svoj mobitel i počinje snimati video. Na kraju snima sebe kako trga svoje osobne isprave.

Veteranska iskaznica koja dokazuje da se Filatjev borio u ruskoj vojsci. Njegova vojna putovnica, koja dokumentira njegove brojne angažmane kao vojnika. Filatjev snima dijelove dokumenata koji leže u umivaoniku u kupaonici zračne luke. Dok nastavlja snimati lijevom rukom, desnom skuplja papiriće koji su nekada dokumentirali njegov život. Zatim ulazi u kabinu, baca ostatke u zahodsku školjku i pušta vodu. Posljednje riječi u videu, koji je Filatjev kasnije objavio, glase: "Jebi se, Putine!"

Bijeg od ruske vlade

Do tog trenutka, ovaj 34-godišnjak je već tjednima u bijegu od vlastite vlade, iako tvrdi da nije učinio ništa osim što je govorio istinu. Istinu o ratu u Ukrajini. O stanju ruske vojske.

Filatjev je bio pripadnik vojne postrojbe koja je 24. veljače izvršila invaziju na Ukrajinu. Ostao je toliko zatečen onim što je doživio da je o tome napisao izvješće. Izlaganje od 141 stranice naslovio je Zov. Filatjev nastoji apelirati na rusku javnost da se urazumi. Želi da ljudi čuju što se događa u Ukrajini.

Odlomak iz Zova: "Nismo imali moralno pravo napadati tuđu državu, pogotovo ne ljude koji su nam najbliži... Odmalena sam dosta vremena promatrao kako funkcionira vojska i vidim da s ruskom vojskom nešto ne štima, baš kao što to sada vidi cijeli svijet."

Do prije dva mjeseca Filatjev je bio običan ruski vojnik. Rođen je na jugozapadu Rusije, a u vojsku se prijavio kad je napunio 18 godina. Postao je padobranac, a iako je vojsku napustio 2010. godine, ponovo se prijavio u ljeto 2021. kako bi zaradio novac i prebrodio krizu izazvanu pandemijom koronavirusa. Onda je došao rat u Ukrajini.

Odlomak iz Zova, 23. veljače 2022., dan prije invazije na Ukrajinu: "Zapovjednik divizije je stigao i objavio da ćemo od sutra dobivati dodatnih 69 dolara po danu... Počele su kružiti glasine da idemo u invaziju na Herson, što sam smatrao besmislicom. Nitko nije znao što će se dogoditi sljedeći dan. Nisam imao ni pancirku."

Tko je Filatjev?

Sredina je veljače 2022. godine, a Filatjevljeva jedinica stacionirana je na Krimu. Nije mu jasno zašto je dovezen do granice s Ukrajinom. "U ruskoj vojsci ti od jutra do mraka govore da radiš što ti se kaže i to je to", objasnit će kasnije u intervjuu početkom rujna, nekoliko tjedana nakon dolaska u Francusku. "Nema vremena za razmišljanje ili postavljanje pitanja", kaže Filatjev. Dakle, nije pitao.

Filatjev potječe iz vojničke obitelji. Prije nego što je njegov otac umro od raka u svojim ranim pedesetima, bio je u istoj postrojbi u kojoj će kasnije služiti njegov sin. Filatjev ga je kao dječaka posjećivao u vojarni. Prijatelji njegovog oca također su bili u vojsci. Filatjev je vojničko dijete i evidentno je da o drugim stvarima zna malo toga. Svakih nekoliko rečenica izbaci po koju psovku i traži da se pitanja postavljaju izravno i bez fraza ljubaznosti. Osjeća povezanost s ruskom vojskom. Barem je tako bilo do veljače 2022.

Odlomak iz Zova, 24. veljače 2022., dan napada na Ukrajinu: "U 4:00 ujutro ponovo otvaram oči i čujem grmljavinu; zemlja se trese. Osjećam miris baruta u zraku... Čuje se tihi šapat: 'Počinje.' Moramo imati nekakav plan..."

Mladi vojnik sudjeluje u invaziji na Ukrajinu koja počinje 24. veljače, ali o tome ne zna ništa. U prvim satima rata Filatjev nema pojma za što ili protiv čega se bori. Nitko mu nije objasnio zašto njegova postrojba kreće i kojem cilju teži. Neko vrijeme Filatjev je uvjeren da se ruska vojska samo brani od stranih sila. Ali kako njegova jedinica nailazi na slab otpor, jer je rat iznenadio ukrajinske snage, dolazi do spoznaje: "Napali smo Ukrajinu."

Odlomak iz Zova, 28. veljače 2022.: "Nisam od onih koji imaju iluzije o ratu, u svakom ratu su ginuli i ginu nevini civili... Svi to znaju, ali kad to shvatiš, ne znaš što bi. Ako sve ostaviš i odeš, postaješ kukavica i izdajica. Ali ako nastaviš, postaješ sudionik u smrti i patnji ljudi."

Do kraja veljače ruski mediji više ne smiju koristiti riječ "rat", a uskoro je ta riječ potpuno zabranjena. Ruska operacija sada se cinično naziva "specijalna operacija". Filatjev o tome nema pojma. On na frontu živi u onome što opisuje kao "informacijski vakuum". Mobiteli ne rade, nema interneta. Ne postoji niti komunikacija između različitih vojnih jedinica.

"Stvari ne idu po planu"

Općenito, čini se da mnoge stvari ne idu po planu. U jednom trenutku ruski kamioni zaglave u polju; u drugom je cijela kolona nepomična na uskoj cesti, a nitko ne razumije zašto. Kasnije se, prema Filatjevu, ispostavilo da su promašili raskrižje i ne znaju kako se vratiti na ovom terenu. "Ovoj vojsci ne treba neprijatelj, ona uništava samu sebe", zaključuje Filatjev. Nedostaje hrane, vreća za spavanje i komunikacije. Vojnici osjećaju da su poslani na zadatak o kojem nitko nije razmišljao. Zbog toga su vojnici opasni za Ukrajince koji se ponekad približavaju konvojima.

Odlomak iz Zova, 28. veljače 2022.: "Osjećaj straha i adrenalina ne jenjava, ne znam što me čeka. Razumijem, naravno, da smo mi ovdje nepozvani gosti... Ali nitko ne želi objasniti civilima zašto smo, dovraga, došli ovdje. Ne znamo ni mi sami, zaboga. Ipak je prekasno raspravljati o tome. Sada si na prvoj liniji, a to znači ili ti ili ja."

Na mnogim mjestima u Ukrajini ruski vojnici čine zločine nad civilima. Filatjev ne opisuje takve zločine, ali prepričava priče iz druge ruke o tome kako su ruske postrojbe jednom granatirale civilni automobil, ubivši majku i njezinu djecu.

Filatjevljeva jedinica prvo juriša na Herson, a zatim pokušava, ali na kraju ne uspijeva, zauzeti Mikolajiv, veliki grad dalje na sjeverozapadu. Do tog trenutka neki su vojnici već toliko umorni da spavaju na dužnosti, izvještava Filatjev. Drugi pucaju u vlastite udove u nadi da će im biti dopušteno napustiti bojno polje. Ali nema koristi: zapovjednici imaju naredbu da ne evakuiraju nikoga s "lakšim ozljedama".

Odlomak iz Zova, 7. ožujka 2022.: "Svaki put kad bi počelo granatiranje, zabijao sam glavu u zemlju i mislio si: Bože, ako preživim, učinit ću sve što mogu da ovo zaustavim! Nisam znao kako, ali htio sam da se kazne svi koji su odgovorni za ovo sranje i ovaj kaos u našoj vojsci. Htio sam da ovaj rat prestane."

"Nisam mogao vjerovati kad sam doznao da je zabranjeno izgovarati riječ 'rat'"

Travanj je i jednog dana prljavština završava u Filatjevljevu oku dok traži sklonište u rovu. Sljedeći dan njegovi desni kapci su zalijepljeni i mogao bi oslijepiti. Njegovi nadređeni odlučuju ga odvesti u kliniku unatoč zapovijedi da to se ne čini.

Voze ga na Krim, gdje doznaje da se rat koji ga je gotovo koštao oka i koji je doveo do smrti desetaka tisuća Ukrajinaca uopće ne smije nazvati ratom. Da rusko vodstvo prikriva razmjere gubitaka. Već ljutit, Filatjev odlučuje ispuniti obećanje koje je dao sebi - želi barem pokušati zaustaviti rat. U svibnju počinje upisivati svoja iskustva u mobitel. I tako sljedećih 45 dana. Na kraju ima 141 stranicu. Obračun s ratom i ruskim vodstvom.

Odlomak iz Zova: "Nisam mogao vjerovati kad sam doznao da je zabranjeno izgovarati riječ 'rat'. Ozbiljno. Rat? Što bi dovraga ovo drugo trebalo biti? Zakon koji bi trebao spriječiti diskreditaciju oružanih snaga usmjeren je na same oružane snage!"

Vojnik zna s čime bi se mogao suočiti ako objavi riječi poput ovih. Izjave koje bacaju loše svjetlo na rusku vojsku kažnjavaju se kaznom do 15 godina zatvora. Filatjev kaže da je svjestan rizika. Ali on nema ženu ni djecu pa nema nikoga koga bi mogao ugroziti svojim postupcima. I njegova je moralna obveza opisati što je doživio.

U svakom slučaju, oružane snage mu ostavljaju malo mogućnosti. Nakon što mu oko zacijeli, može se vratiti u Ukrajinu kako bi se ondje nastavio boriti ili se suočiti s kaznenim progonom.

Raste gnjev

Filatjev postaje sve gnjevniji. Piše oporbenim blogerima i traži da objave što je doživio u Ukrajini, ali malo tko mu odgovara. Mnogi se očito boje istupiti protiv "specijalne operacije". Na kraju odlučuje sam objaviti svoja iskustva. Početkom kolovoza Filatjev postavlja svoj rukopis na VKontakte, najveću rusku društvenu mrežu. Nakon toga pakira torbu i kreće u Moskvu.

Njegov se izvještaj mogao pronaći na VKontakteu nekoliko tjedana prije nego što ga je mreža izbrisala. Vojnik kaže da je za to vrijeme dobio bezbroj poruka. U njima ga kolege iz vojske hvale što je "pričao kako jest". No negodovanje je manje nego što se Filatjev nadao. Dio njega je zapravo vjerovao da će se ruski narod suprotstaviti Putinu kad dozna što se zapravo događa u Ukrajini. Ali mnogi Rusi vjerojatno svejedno sumnjaju. Ili su ravnodušni ili se ne usuđuju suprotstaviti svojoj vlasti.

Međutim, nedavno se situacija barem malo promijenila. Otkako je Vladimir Putin prošlog tjedna objavio mobilizaciju, ljudi su izašli na ulice u mnogim ruskim gradovima, što je rezultiralo uhićenjima stotina građana. Čak se i muškarci koji sad moraju u rat bune u nekim pojedinačnim slučajevima. Jedan se Rus navodno zapalio u znak prosvjeda u gradu Rjazanju, a jedan rezervist je pucao i teško ranio šefa vojnog ureda u regiji Irkutsk. Ostali koji bi se trebali boriti odlaze iz zemlje. Ali rijetki su oni koji tako oštro govore protiv rata kao Filatjev.

Odlomak iz Zova: "Upoznao sam jako puno ljudi koji su protiv rata i nekolicinu koji kažu da vjerojatno nismo imali drugog izbora... Sada je došao trenutak u kojem trebamo reći istinu, a istina je da većina u Rusiji i u Ukrajini ne želi da se međusobno ubijamo. Dok ova većina šuti, sve više ljudi biva uvučeno u rat."

Filatjevljev život više nije isti nakon što je objavio rukopis. Kolovoz provodi svake noći spavajući na drugom mjestu i trošeći svoju ušteđevinu za hranu i smještaj. Očekuje da će u svakom trenutku biti uhićen zbog javnog "diskreditiranja" oružanih snaga. Krajem kolovoza ga Gulagu.net, organizacija za ljudska prava koja mu pruža podršku, poziva da napusti zemlju, upozoravajući da će uskoro nestati u zatvoru na više godina ako to ne učini.

Nije htio okrenuti leđa Rusiji

Isprva Filatjev odbija okrenuti leđa Rusiji: "Nisam učinio ništa loše i uvijek sam želio samo najbolje za svoju zemlju." No, tada je, kaže, shvatio da će u zatvoru biti prisiljen povući svoje izjave o ratu. Onda bi sve bilo uzalud.

Filatjev prvo bježi u Tunis, a potom u Pariz, gdje traži politički azil.

Početak je rujna, Filatjev sjedi pod francuskim suncem i gleda u more. Djeluje umorno, a koža mu ima pepeljasti ton. Filatjev je dao desetke intervjua otkako je krajem kolovoza stigao u Francusku i nije mogao puno spavati. Imao je i želučane tegobe. Ali još uvijek ima obaveza zakazanih za taj dan. "Želim učiniti sve što je moguće da Rusija krene u boljem smjeru", kaže Filatjev.

Svi detalji u Filatjevljevom izvješću se ne mogu provjeriti u potpunosti, ali Der Spiegel vjeruje da je vjerodostojno. Kako bi potkrijepio svoju priču, Filatjev daje fotografije i dokumente koji potvrđuju njegove vojne rasporede. Na svako pitanje odgovara bez dvoumljenja i uljepšavanja, niti štedi sebe.

Filatjev kaže da ne osjeća osobnu krivnju, da nije sam odlučio biti raspoređen u Ukrajinu. Poanta je sada, kaže on, pokazati svijetu da ovu vladu i rat ne podržava svaki Rus. Ponekad se čini kao da Filatjev prije svega želi spasiti vlastitu zemlju, a tek potom susjedni napadnuti narod. Ali Filatjev je također mogao šutjeti o ratu u Ukrajini, kao što je učinila većina drugih vojnika i građana u Rusiji. Umjesto toga, odlučio je ustati i javno dići glas protiv rata, što je korak za koji plaća visoku cijenu.

Sada se nalazi sam u zemlji koju nikad prije nije posjetio i čiji jezik ne govori. Živi u kući za odmor na rubu turističkog grada Biarritza u jugozapadnoj Francuskoj. Ne zna koliko dugo može ostati ovdje. Prijatelji i rođaci kod kuće u Rusiji prekinuli su veze s njim, vjerojatno zbog samoodržanja. Na pitanje kako vidi svoju budućnost, Filatjev samo sliježe ramenima.

"Ne žalim ni za čim"

"Jesam li zamišljao da će moj život ovako ispasti? Sigurno ne. Ali ako samo 100 muškaraca koji pročitaju moju knjigu kažu da ne žele biti dio ovog sranja, onda sam već nešto postigao", kaže Filatjev. Zvuči više razočarano nego herojski. Jedino što Filatjev ima nalazi se u uglu njegove dnevne sobe: crna kožna torba u kojoj se nalazi nekoliko majica i hlača te dva para cipela. To je bilo sve što je mogao ponijeti sa sobom i to je sve što je ostalo od života koji je do sada vodio.

"Ali ne žalim ni za čim. U materijalnom smislu, izgubio sam sve. Ali ponio sam se kako su mi srce i savjest govorili. Savjest mi je mirna", kaže Filatjev.

Odlomak iz Zova: "Znam da će me ova gesta mira skupo stajati, ali ne mogu ušutkati svoju savjest... Nisam se bojao rata u Ukrajini, ali me boljelo što nisam mogao ništa promijeniti. Bojim se objavljivanja ovog teksta u svojoj zemlji, bojim se izraziti svoje mišljenje, jer u Rusiji se više ne može govoriti istina... Sretna budućnost naše zemlje je sve udaljenija. NE RATU!!!"