AUSTRALSKI košarkaški entuzijast Leigh Ellis, NBA fanovima poznat i kao dio ekipe popularne emisije The Starters na NBA TV-u, prošlog se mjeseca nakon više od desetljeća odlučio povući iz NBA medija i spojiti svoje dvije velike ljubavi - košarku i putovanja. Prošlog je tjedna započeo balkansku turneju, u kojoj će u 17 dana obići šest gradova, među kojima tri hrvatska, i na poznatim gradskim igralištima haklati s lokalcima koje tamo zatekne.

Turneju je započeo u Ljubljani na nedavno obnovljenom terenu Luke Dončića, a u nedjelju je bio u Zagrebu na igralištu na Tuškancu, odakle je krenuo za Šibenik, gdje će u srijedu igrati na terenu Dražena Petrovića, a u petak je u Dubrovniku, prije nego što završi u Beogradu i Ateni.

U Zagrebu nije imao sreće s vremenom, potrefio je baš hladni, oblačni dan, koji je cijelo vrijeme prijetio kišom, ali ipak se okupilo dovoljno ljudi da s Leighem odigraju tri na tri. Kaže da uopće nije razočaran odazivom, pogotovo u usporedbi s Ljubljanom, gdje je došlo više od 15 ljudi, pa nije mogao svima posvetiti jednako vremena.

Ovaj simpatični 46-godišnjak svoje pustolovine dokumentira na društvenim mrežama i nada se da će Netflix prepoznati njegove sadržaje i prihvatiti se produkcije. Tijekom boravka u Zagrebu bio je i u Muzeju Dražena Petrovića, jednog od svojih junaka iz mladosti, iskusio hrvatsku košarku odlaskom na utakmice Cedevite Junior i Furnira, a uspio je i upoznati legendarnog zagrebačkog Australca Marka Viduku. Dotaknuo se i drugih sportskih tema te ispričao koliko je bio sretan zbog Gorana Ivaniševića nakon osvajanja Wimbledona, iako je s druge strane bio njegov Australac Pat Rafter.

S Leighem smo nakratko porazgovarali na Tuškancu, a dan poslije prošli brojne druge teme koje otkrivaju pogled izvana na hrvatsku košarku, zanimljivosti iz njegovih više od 10 godina u NBA medijima te njegovoj turneji po Balkanu.

Tko je Leigh Ellis i što radi u Hrvatskoj?

Rođen sam u Australiji, živim u Atlanti i košarka mi je život, zavolio sam je kao mali i često pratio NBA. Radio sam za NBA, ali vezan sam i za balkansku i europsku košarku. Dražen Petrović jedna je od prvih europskih zvijezda koja je došla u SAD. Trebalo mu je par godina, ali kad je dobio priliku, pokazao je koliko je dobar. 

Ja sam se, kao neamerikanac, malo više povezivao s nekim tko također nije Amerikanac jer mi je pokazao da se može uspjeti u NBA-u. Bilo je još puno nevjerojatnih balkanskih i europskih igrača. Treba samo pogledati posljednje MVP-jeve, Nikolu Jokića i Giannisa Antetokounmpa. 

Ova regija vrlo je bogata košarkaškom poviješću, kulturom i tradicijom. I ne sam to, ovo je prekrasan dio svijeta, pa mi je bilo lako odabrati ovu regiju. Super je zemlja, super hrana, super ljudi i malo košarke.

Zašto si odabrao baš ova tri hrvatska grada za turneju?

Vjerojatno bih odabrao 5-6, ali želio sam obići što više gradova i zemalja. Počeo sam u Ljubljani, a oduvijek sam želio doći u Zagreb zbog njegove povezanosti s Draženom. Nakon toga idemo u Šibenik pa u Dubrovnik, to je jedan od prvih terena na kojem sam želio igrati, taj na krovu u Dubrovniku, prizor je jednostavno prekrasan. 

Znao sam da je Beograd jedan od gradova u koje želim otići, htio sam obići što više gradova, ali sam također i otac i suprug, pa ne mogu biti odsutan mjesecima, moram sve stisnuti u 16-17 dana. 

Hrvatska je bila lagan odabir za tri grada jer su Zagreb i Šibenik na putu prema Dubrovniku, pa je to sve olakšalo. Mogao sam otići u Split i Zadar jer su i to prelijepa mjesta na obali i košarkaški gradovi.

Jesi li zadovoljan odazivom i stanjem terena na Tuškancu?

Broj ljudi nije bitan, važno je da nas se okupi dovoljno da možemo igrati. U Ljubljani me iznenadilo što je došlo više od 15 ljudi, što je sjajno, ali onda ne možeš svakome posvetiti onoliko vremena koliko bi htio.

I ja učim na ovom putovanju, većina gradova ima terene posvuda, iznenađen sam što nisu održavali taj povijesni teren u Zagrebu. Adidas je uložio u renovaciju, poslije valjda nije imao interesa da ga održava, ali čudno mi je da nije ni grad, s obzirom na to što Dražen znači ljudima u gradu i zemlji. 

Ipak, od Draženova vremena popularnost košarke u Hrvatskoj znatno je opala.

Hrvatska je ušla u olimpijsko finale protiv Dream Teama, s Draženom i Tonijem Kukočem, čudim se da je doživjela pad. Dream Team je imao tako velik utjecaj na svijet, zadnja četiri MVP-ja su Giannis i Jokić, tu je Embiid, Yao Ming je iz Kine, čudno mi je da nakon njega nisu nikog izbacili. 

Pa Australija, u Melbourneu su rođena tri prva izbora drafta, Andrew Bogut, kojem su roditelji Hrvati, Kyrie Irving, koji se, doduše, vrlo brzo preselio u Ameriku, i Ben Simmons. Ne moraš biti Amerikanac da uspiješ u NBA-u. Više nisi igrač uloge kao Dražen kad je počinjao. Zato mi je čudno što Hrvatska ne proizvodi više vrhunskih igrača.

Ljudi s ovog područja imaju strašnu košarkašku inteligenciju, Dončić, Jokić, prije njih Divac, Stojaković, svi su oni pokazivali da ne moraš biti vrhunski atletičar ako si pametniji od protivnika. 

Jokić izgleda kao da u životu nije podignuo uteg, ali vidiš ga kako u zraku usmjerava loptu suigračima, pronalazi ih u kutevima nevjerojatnim dodavanjima, Dončić također. Imao je to i Toni Kukoč, koji nije morao zabiti 25 poena da ima utjecaj. U svim drugim sportovima toliko se naglaska stavlja na pripremu, prehranu, dok su igrači s Balkana puno poznatiji po tome što jednostavno znaju igrati nego po fizičkim atributima. 

Teodosića je bio užitak gledati u nekoliko godina u NBA-u. Ne kažem da je bio poput Jordana, ali imao je njegovu nepredvidivost, izražavao se kroz svoju kreativnost.

Kako si ušao u svijet NBA medija?

Bio sam na poslovnoj razmjeni s Kanadom u Torontu, upoznao djevojku i ostao tamo živjeti. Počeo sam kao bloger, upisao školu novinarstva i dobio posao na sportskoj TV mreži The Score. Tamo sam upoznao dečke koji su radili podcast The Basketball Jones, a trebao im je još jedan član kad su krenuli na turneju po Americi.

Godinu kasnije NBA TV je tražila nove sadržaje i ponudili su nam da se preselimo u Atlantu i imamo svoju dnevnu emisiju, koja je trajala šest godina, dok nas 2019. nisu ukinuli iz financijskih razloga, kad je nakon spajanja tvrtki došlo do brojnih otkaza, iako su gledanost i rast emisije bili značajni. Ali znao sam da to neće trajati vječno i želio sam prigrliti tu priliku koliko god se bude pružala.

Zajedno smo radili koncept, šefovi su nam dali potpunu slobodu. Pokušavali smo s raznim rubrikama, isprobavali razne ideje i razvijali se. Bilo je vrlo zabavno jer zapravo cijeli dan razgovaraš s prijateljima o košarci, ali bilo je puno posla. Našli bismo se oko 12 i pripremali emisiju, onda bih se vratio kući, poljubio djecu prije spavanja i onda gledao utakmice za sutrašnji sadržaj.

Kako si se odlučio na ovu avanturu?

Poslije smo ponovno radili podcaste i uživao sam u tome, ali da sam ostao, stalno bih se pitao što bi bilo da nisam krenuo s ovim. Puno sam putovao i uvijek igrao košarku gdje god bih stigao, postavljao snimke kako igram u Barceloni, Berlinu... Nisu to bile snimke na kojima zabijam hrpu koševa, nego se samo zabavljam. 

Reakcije su bile fantastične i shvatio sam da mogu spojiti svoje dvije ljubavi - putovanja i košarku - i započeti s nečim novim nakon toliko godina u podcastima i na televiziji. Odlučio sam probati i evo me. Ne znam koliko će trajati, ali ako se čeka pravi tajming, nikad se ništa ne napravi, mora se prelomiti i početi. 

Reakcije su odlične, ljudi me zovu u svoje gradove iz cijelog svijeta. Zvali su me iz Karachija u Pakistanu. Nisam imao pojma da Pakistan ima ikakvu košarkašku kulturu. A izgleda poput Kariba, samo nema takvu reputaciju, pa nitko ne želi ići tamo. E, pa ja želim, otići u Karachi i igrati na tom terenu. Ne sad, ali jednom sigurno. 

I dalje sam prvo otac i muž, ali želim od ovog napraviti karijeru. Osjećam ogromnu energiju, nervoznu zbog neizvjesnosti, razne emocije. Dobro je počelo, ali kao u većini stvari u životu, nikad ne znaš što slijedi. Ako ćeš nešto raditi, moraš uložiti cijelog sebe, zato pokušavam stvoriti što više sadržaja u svakom gradu, a nadam se da će naposljetku sve vidjeti netko s Netflixa i ponuditi mi produkciju.

Je li te ikad intrigirao još tko od hrvatskih sportaša, izvan košarke?

Gledao sam nedavno opet Gorana Ivaniševića i finale Wimbledona. Napravio je tri dvostruke servis-greške na meč-loptu. Iako sam znao ishod, živcirao sam se i uzdisao. A igrao je protiv Pata Raftera, Australca, kojeg sam obožavao, trebao je pobijediti Samprasa godinu ranije. Osvojio je dva US Opena, ali najviše je želio Wimbledon. 

Ali Goran, kakav je to vrtuljak bio, ono polufinale s Henmanom koje se razvuklo na tri dana. U govoru je spomenuo Dražena, bio sam tako sretan kad je osvojio Wimbledon, mislim da ne postoji čovjek koji voli tenis koji nije tada nešto osjetio.

Mark Viduka je također bio inspiracija, pomogao Australiji da dođe na SP 2006., trebali smo i 1998. i 2002., bio je baš moćan igrač. Bio sam kod njega u kafiću u Zagrebu, ali nije bio tamo. (Prije polaska za Šibenik se vratio i uhvatio fotografiju, op.a.) Odrastao je u gradiću 20 kilometara od mojeg. 

Sjećam se i Ive Karlovića, imao je 208 cm, njegovih servisa i asova, izbacio je Hewitta kao branitelja naslova, koji je puno niži i poslije je rekao da jednostavno nije mogao vraćati njegove servise. Čudno mi je da s takvom prednošću nije osvojio Grand Slam.

Jesi li imao priliku pogledati koju košarkašku utakmicu u Zagrebu?

Bilo je zabavno na utakmici Cedevite Junior i Furnira, to je košarka na ne sasvim profesionalnoj razini, ali opet većoj od srednjoškolskih utakmica u Americi. To je još jedan razlog zašto ne razumijem kako je košarka u Hrvatskoj pala. 

Bilo je ljudi na utakmici i vidjelo se da im je stalo. Trener Cedevite je dobio tehničku nakon dvije minute jer je vrištao na suca zbog naizgled blagog prekršaja. Strasti ima, ali nije se razvila kako sam mislio. Vjerojatno neće puno tih momaka završiti u NBA-u, ali vidio sam igrače sa stvarno mekanom rukom, osjećajem za loptu, dobrim kretanjem...