STOTINE tisuća Rusa odazvale su se pozivu u vojnu službu. Deseci tisuća već su na frontu. Ali čini se da se većina njih ne želi boriti, nego samo sanjaju o povratku kući.

Evo što su ispričali neki od njih za Deutsche Welle.

"Kako da pomognem ranjenom suborcu?" pita Pavel (ime promijenjeno), koji je donedavno radio kao vozač u gradu Radužni u zapadnom Sibiru. Krajem listopada dobio je poziv da se odazove mobilizaciji. Ovaj 41-godišnjak je zadnji put s vojskom imao posla prije 20 godina kada je bio dočasnik u ruskoj vojsci. "Tada mi je bilo dobro", prisjeća se i dodaje da sada, između ostalog, ima problema s kralježnicom i "ne može podići ništa teže od kuhala za vodu".

Svoje zdravstvene probleme prijavio je regrutnoj komisiji koja ga je uputila liječniku. Ali liječnik nije mogao otvoriti CD s Pavelovom povijesti bolesti. Pavel je zato jednostavno klasificiran kao sposoban za vojnu službu. Zatim je, nakon što je čuo priče da su vojnici slabo opskrbljeni, sa suprugom otišao po džempere, kape, rukavice, lijekove, zavoje i donje rublje. Ali pancirku nema. "Kažu da bi guverner mogao nabaviti neke, ali da te ne štite ni od običnog metka", kaže Pavel.

On se trenutno na poligonu u blizini Čebarkula u regiji Čeljabinsk priprema za raspoređivanje. "Obećano nam je da ćemo vježbati gađanje. Ali mi se bavimo samo svakodnevnim stvarima. Smješteni smo u šatorima u kojima su samo kreveti na kat i madraci. Struje ima, ali nema utičnica. WC je vani, hladan i bez svjetla. U tuševima je hladna voda ili je uopće nema. Volonteri ovdje kuhaju hranu, ali mislim da je sami niti ne kušaju", žali se Pavel. Uskoro će on i njegovi suborci biti poslani na front u Rostov na Donu, a zatim u Ukrajinu.

"Zapravo, ne želim ubijati ljude", kaže Pavel. Priznaje i da se boji smrti: "Svi se boje, ali ovdje je nepoželjno pričati o tome. Kada razgovaram s mamom, suze mi idu na oči. Ne želim ništa od svega ovoga, ali što mi preostaje." Pavel ima ženu i troje djece. Njih ne zanima politika. "Ne razumijem protiv čega bih se trebao boriti. U redu, kad bi to bilo u mom gradu ili mom kraju. Ali danas se ratuje robotima, a ne ljudima. Nismo spremni za to. Tamo se koristi takvo oružje da mi nemamo šanse živi prijeći niti pet metara brisanog prostora a da ne budemo ubijeni", kaže Pavel.

Muškarci bježe od mobilizacije

I Anton Trušin smatra da je ruska vojska loše opremljena. Prije nego što je mobiliziran, ovaj 38-godišnjak je radio kao predavač na Ekonomskom sveučilištu Plekhanov u Moskvi. Ima suprugu i četverogodišnjeg sina. Sada je Anton u oklopnoj diviziji blizu Naro-Fominska u širem moskovskom području i za nekoliko tjedana bi trebao otići na front. "Ima mnogo organizacijskih nedostataka. Osjećam se nelagodno, nisam navikao da mi naređuju nekvalificirani 23-godišnjaci", kaže. Anton smatra da je njegov poziv za mobilizaciju bio pogreška i želi se vratiti kući.

Kad je dobio poziv, otišao je prvo u regrutni ured. "Nisam bio u vojsci, imam fakultet i imam problema s jednom nogom", kaže. Nakon liječničkog pregleda rečeno mu je da mora pričekati odluku. U međuvremenu, Anton je pisao i tužiteljstvu, Državnoj Dumi (parlamentu) i Vijeću Federacije sa zahtjevom da razmotre njegov slučaj. "Postupak je u tijeku, no ja sam unatoč tomu na obuci", kaže Anton. Nada se da je ovdje samo privremeno.

Unatoč tomu Anton je zahvalan svojoj zemlji: "Omogućila mi je školovanje i dobru zaradu. Ako me država treba ovdje, onda, iako sam tu ne svojom voljom i čekam pravdu, nastojim biti što korisniji." Njegovi djedovi i pradjedovi bili su vojnici i da sada nije otišao u vojsku, obitelj bi ga smatrala izdajnikom. Strašno mu je što "odrasli ljudi bježe od mobilizacije". Imali su, kako kaže, priliku izraziti svoj stav na izborima. Anton je uvjeren da je Rusija demokracija sa samo nekoliko "grešaka". Što se tiče Ukrajine, on ju nikada nije smatrao neovisnom državom. Zadatak Rusije sada nije ništa dokazati Zapadu ili NATO-u, nego demilitarizirati Ukrajinu, uvjeren je Anton.

"Čudom sam preživio"

Mihail (ime promijenjeno) dobrovoljno je otišao u vojsku i obvezao se do siječnja. Ovaj 54-godišnjak kaže da je odvjetnik i bloger iz Čuvaške Republike. Tamo ga čekaju supruga i četvero djece. Trenutno je na frontu u Hersonskoj oblasti. "Ja sam tenkist i još imam iskustva iz sovjetske ere, što može biti korisno", kaže.

Na pitanje je li koga ubio, Mihail kaže: "Ja sam u jedinici koja popravlja tenkove. Nisam pucao. Ali ako našu jedinicu napadnu, suočit ću se i s tim. Imam kacigu, zaštitni prsluk i strojnicu." No, već je bio na prvoj crti bojišnice: "Bio sam u zgradi koju je pogodila granata. Bilo je čudo da sam preživio." Mihail je čuo za mrtve i ranjene u ruskoj vojsci, ali ne želi o tome govoriti. Svrhu rata vidi u "zaštiti ruskog govornog stanovništva od napada nacionalističkih skupina". Mihail obećava "vratiti se s pobjedom". Ali on ne zna kako bi ta pobjeda trebala izgledati.

Strahovi, propaganda i neznanje

Prema službenim podacima, u Rusiji je mobilizirano 300.000 osoba, a još 18.000 su dobrovoljci. Nikolaj Mitrohin iz Istraživačkog centra za istočnu Europu na Sveučilištu u Bremenu kaže: "Dobrovoljaca ima, ali očito ih nema toliko. Zatim postoje oni koji slijede poziv svoje domovine i slažu se s tim da se država odnosi prema njima kao prema vojnoj opremi. Takve uglavnom nalaze među bivšim pripadnicima oružanih snaga." Prema Mitrohinu, većina njih zapravo ne želi ići u vojsku, ali strahuju da će zbog toga biti progonjeni.

Psihologinja Maria Potudina smatra da mnogi mobilizirani muškarci nisu svjesni stvarne opasnosti u ratu: "To je uglavnom zbog propagande koja skriva mrtve kao da ne postoje. Pozivaju se prije svega muškarci koji su manje obrazovani i slabo poznaju svoja prava. Osim toga, ljude se od vrtića uči da nemaju vlastito mišljenje i da se pokoravaju. Treći razlog je što je mnogim muškarcima gore ispasti 'kukavica' nego ići u rat", kaže Potudina.

Pavel, vozač iz zapadnog Sibira, kaže da ne zna što političari žele postići ratom. "Bilo bi bolje da smo nastavili po starom", kaže. Anton Trušin je zabrinut jer ne zna kako bi ovaj sukob mogao završiti. A Mihail, koji je na frontu, kaže da je tamo čuo za "besmislene smrti" i kaže da ne želi tako umrijeti.