S OBZIROM na nogometnu groznicu koja trenutno vlada u svijetu, u suradnji s Yugopapirom prisjećamo se kako se pisalo o navijačima 1989. godine.

Travanj 1989.: K stadionima i sportskim dvoranama u kolonama hitaju "opasne horde" ili pak "nestašni plavi momci", kako već sebe "odmilja" nazivaju organizirane grupe tobožnjih navijača, a koje, u stvari, nisu ništa drugo nego rulja koja ide da se s tribina prazni mržnjom prema drugom taboru i rušilačkim nakanama prema onome što im se nađe na putu.

Tuča, vrijeđanje, palice, rušenje... povrijeđeni, razjareni "navijači" i s jedne i s druge strane barikade potpalili su strasti sve do požara nacionalizma.

"Više neću ići na utakmice!" rekao je, duboko potresen viđenim, glumac Rade Šerbedžija poslije utakmice Dinamo - Partizan.

Događaj koji je potresao Jugoslaviju

Taj događaj s Maksimira, koji je potresao sportsku Jugoslaviju, u stvari, bio je najtamnija kruna svega onoga što nam se po tribinama događalo u posljednje vrijeme, a čiji su protagonisti u velikoj većini besposlena djeca pod klupskim zastavama.

Riječ je i o dobro pripitim ruljama dječaka - pa i djevojčica - koje putuju vlakovima pod zakupom pjevajući otužnu himnu "Alkohol, alkohol, to je prava stvar", traže i probleme pod svaku cijenu, pa i cijenu neshvatljive mržnje prema onome s druge strane navijanja.

Kamenje na stadionu

Podsjetimo samo: U Sarajevu, poslije utakmice između Sarajeva i Partizana pljuštalo je kamenje, a navijači Beograđana, koji inače sebe nazivaju Grobarima (zbog crne boje na dresovima njihovih ljubimaca), upali su u obližnju samoposlugu, silom navalili na pultove, i usput prebili poslovođu i njegovog zamjenika. Naravno, bilo je uhićenih.

Poslije utakmice Osijek - Spartak pretučeni su mladi Subotičani.

Bilo je svega i svačega, od uvreda do nacionalističkih prepucavanja, i na rukometnoj utakmici između Crvene zvezde i Kromos Zagreba u Beogradu.

Žalosne vijesti

Strašno da ne može biti strašnije jest to što upravo djeca kliču ili psuju, izvlače ili povlače svete Save i svete Duje, Šuvare i Miloševiće, što iz mlađahnih usta bljuju uvrede kakve se teško prevaljuju preko usana, pa i kada je pravi neprijatelj u pitanju.

"Stadioni prijete katastrofom!" poručuje Komisija za ONO i DSZ Fudbalskog saveza Jugoslavije.

Gdje su ona doba kada smo kao klinci voljeli Beare i Zebece, Milutinoviće i Ferhatoviće, kličući Plavima ili Bilima i ne pomišljajući da će jednog dana neki drugi klinci na stadione dovesti svece i lidere.

Čija su to djeca?

Roditelji, kako uopće imate srca pustiti dijete na tribine koje su ispunjene našom sramotom?

Glumcu zagrebačkog kazališta Gavella Slobodanu Milovanoviću prolaze trnci i koža se ježi kada mu netko spomene ono što je vidio, čuo, nedavno doživio na stadionu:

"Moj sin neće kročiti na nogometne utakmice. Usmjeravat ću ga da zavoli tenis, plivanje, atletiku..."

Gledajući tu rulju koja, pored ostalog pjeva i "Marijana, o Marijana, j... ću te jednog dana", novinar se nije mogao oteti utisku da tu ima i mortus pijane djece. Čija su to djeca? Kojih očeva i kakvih majki?

I kakav je to klub, pa premda se on zvao Partizan ili Hajduk, Dinamo ili drukčije, kojem je stalo da ga bodre ti izgubljeni dječaci naše gorke stvarnosti.

Ostavimo psiholozima i sociolozima da u to zagledaju i pogledaju sa strane svoga posla?

Posrnula mladost

Ali, tko da nam odgovori na žalosnu vijest da je jedna tako plemenita družina kao što je Savez izviđača Jugoslavije - pred ukidanjem, jer, zamislite, ova zemlja nema od čega da joj pomogne?

Ili, pak, gdje su naši aeroklubovi, što je uopće danas Savez pionira ili pak Društvo za brigu i vaspitanje djece?

Sve što je bilo lijepo stavili smo pod noge plaćajući - nogometaške noge naših loptaša.

Zato nam je tako i na tribinama. I ne samo na stadionima, nego i na ostalim kapijama našeg života kroz koje ulazi sve više onoga što nas boli i vrijeđa...

A što je bolnije od posrnule mladosti?

Napisao: Dinko Omeragić (Una, 1989.)