NAJNOVIJE srpsko-kosovske napetosti dosegle su opasan vrhunac. Srbija je zaprijetila prebacivanjem vlastitih trupa na Kosovo. Međunarodna zajednica traži rješenja. Tenzije između Srbije i Kosova ponovno su među udarnim vijestima. Epicentar sukoba između srpske manjine i albanske većine je na sjeveru Kosova. DW je sažeo najvažnije u tekstu.

Zašto sjeverno Kosovo?

Riječ je o području sjeverno od rijeke Ibar na Kosovu. Četiri općine su gotovo isključivo naseljene Srbima koji ne prihvaćaju samostalnost Kosova. Oni održavaju bliske veze sa Srbijom, ali imaju deset zajamčenih mjesta u kosovskom parlamentu i dva ministra u vladi.

Kosovska vlada u Prištini nije imala punu kontrolu nad sjeverom zemlje od kraja rata na Kosovu 1999. godine.

Ovo stanje čini sjever, gdje živi oko 60.000 ljudi, zonom u kojoj skoro da nema vladavine prava, Eldoradom za kriminalce i krijumčare. Tamošnji vodeći srpski političari su bez iznimke vjerni saveznici predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Srbi imaju duboko ukorijenjeno nepovjerenje prema vladi u Prištini. Tome u prilog ide prije svega činjenica da se na sjever redovito šalju specijalne postrojbe policije, često pod izgovorom borbe protiv kriminala.

Što je aktualni uzrok sukoba?

Srbi su opet na barikadama na sjeveru Kosova - što je već provjerena metoda. Organizirani u chat-skupine, sposobni su u roku od nekoliko minuta paralizirati sjever, blokirati ulice i granične prijelaze.

Trenutačno su tamo u znak prosvjeda protiv uhićenja bivšeg policajca pod sumnjom za "terorizam", kojeg kosovsko javno tužiteljstvo optužuje da je izvršio bombaški napad na prostorije izborne komisije u (Sjevernoj) Mitrovici.

Srbi su htjeli spriječiti lokalne izbore na sjeveru, koji su postali nužni nakon što su početkom studenog svi srpski dužnosnici napustili kosovske institucije. Oni su se povukli i iz parlamenta i iz vlade.

Ostavke su podnijela i četiri gradonačelnika na sjeveru zemlje. Nekoliko stotina srpskih policajaca napustilo je kosovsku policiju, kao i srpski suci koji više ne rade na sjeveru Kosova.

Bojkot kosovskih institucija bio je reakcija na plan kosovskog premijera Albina Kurtija da zabrani registarske tablice koje izdaju srpske vlasti na Kosovu i zamijeni ih kosovskim. Za Kurtija je to načelno pitanje reciprociteta jer Srbija ne prihvaća kosovske tablice, za Vučića i kosovske Srbe to je priprema za "etničko čišćenje".

U međuvremenu je Priština odgodila oba projekta, lokalne izbore i uvođenje novih registarskih oznaka, vjerojatno pod pritiskom EU, a prije svega SAD-a.

Sada Zapad također od Srbije traži smirivanje napetosti. No trenutno ne izgleda kao da će uskoro doći do smanjenja tenzija.

Može li Srbija stvarno poslati vojsku?

To se smatra malo vjerojatnim. Posljednjih godina Vučić je više puta stavio srpske trupe u  stanje "više pripravnosti" i naredio im da se približe kosovskoj granici. Za ovaj tjedan, međutim, Beograd je najavio da namjerava stacionirati policajce i vojnike na području Kosova.

Ta je mogućnost predviđena Rezolucijom UN-a 1244 iz 1999. godine, koja se primjenjuje nakon de facto kapitulacije Srbije poslije rata na Kosovu i NATO-ovog bombardiranja.

Prema rezoluciji, Beograd može poslati "nekoliko stotina" policajaca natrag na Kosovo - ali samo ako se s tim složi međunarodna vojna misija KFOR.

I Vučić otvoreno kaže da će njegov prijedlog vjerojatno biti odbijen. Analitičari u Beogradu stoga njegov zahtjev tumače kao čistu propagandu. Vučić se želi istaknuti kao prvak "srpstva", kažu njegovi kritičari.

Čak i kada bi Vučić ozbiljno razmišljao o vojnoj opciji, ona bi vjerojatno bila uzaludna jer bi rezultirala i izravnim sukobom s međunarodnim policijskim i vojnim postrojbama stacioniranim na Kosovu, navode oni dalje.

Nazire li se rješenje spora?

Ne baš, čak i ako Zapad u konačnici izvrši veći pritisak. Stajališta strana su čvrsta: u Beogradu "nikad" ne žele pregovarati o priznavanju "odcjepljenja protivnog međunarodnom pravu".

U Prištini odgovaraju da pregovori s bivšim "srpskim okupatorima" imaju smisla samo ako na kraju budu priznati od Beograda.

Do danas je više od stotinu zemalja priznalo Kosovo kao neovisnu državu, uključujući 22 od 27 članica EU. Bez suglasnosti Srbije Kosovo ne može postati član UN-a jer dva srpska partnera, Rusija i Kina, imaju pravo veta u Vijeću sigurnosti.

Sada bi francusko-njemačka inicijativa trebala pokrenuti stvari. Javnost je do sada vidjela samo dijelove plana koji su procurili u medije. Ali čak i upućeni potvrđuju da bi temeljni njemačko-njemački ugovor iz 1972. (između Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike) trebao poslužiti kao predložak: Srbija ne mora izričito priznati Kosovo, ali treba prihvatiti teritorijalni integritet i suverenitet bivše južne pokrajine i ne blokirati aktivno njezino članstvo u svim međunarodnim organizacijama.

"EU perspektiva" bi trebala poslužiti kao mrkva i batina za obje zemlje. Međutim, širenje EU na zapadnom Balkanu za sada je daleko. Srbija je službeno kandidat za članstvo u EU, ali pregovori idu sporo. Kosovo čak nema ni status kandidata, ali za njega želi aplicirati 2022.

Kako rat u Ukrajini utječe na protivnike?

Od veljače se strahuje da bi Rusija mogla iskoristiti svoje bliske veze sa Srbijom za otvaranje "sporedne fronte" na Balkanu. Na ovu kartu igra i kosovski premijer Albin Kurti: slično kao u Rusiji, i u Srbiji sanjaju o ponovnoj uspostavi "srpskog svijeta" u regiji, kaže on. Srpski predsjednik Vučić uzvraća opaskom da se Kurti ponaša kao "mali Zelenski".

Vučić očito ima lošije karte. Srbija, na ljutnju EU, nije se pridružila sankcijama Rusiji. Prema istraživanjima, više od 80 posto Srba odbija takve sankcije "bratskoj državi". Srbija ne ovisi samo o ruskom plinu već i o ruskoj potpori po pitanju Kosova.

Zapadni političari, uključujući njemačkog kancelara Olafa Scholza, čine se odlučnima obuzdati ruski utjecaj na Balkanu. Već postoje glasine – i Kurti to sasvim otvoreno kaže: "Sveobuhvatni sporazum o normalizaciji" između Srbije i Kosova očekuje se u proljeće 2023. Kako stvari sada stoje, to zvuči pretjerano optimistično.