RUSKA invazija na Ukrajinu u veljači prošle godine šokirala je na svaki mogući način. Oni koji su mislili da Moskva nije toliko luda da bi se odvažila na tako masivan i sulud pothvat ostali su iznenađeni, kao i oni koji su pretpostavili da će ruska vojska praktički proplesati kroz zemlju od 40 milijuna ljudi i pokrenuti operacije raščišćavanja nakon sukoba u roku od 10 dana.

I oni koji su mislili da Rusi imaju dovoljno tehnološke vještine i informacija da učine nešto više od pukog bezumnog bombardiranja civilnih područja zastarjelom artiljerijom, iznenadili su se kad su shvatili da vojska Kremlja nije nešto previše evoluirala od 90-ih, kada je sa zemljom sravnila Grozni u Čečeniji, piše CNN u velikoj analizi, a prenosi N1.

Šokirani su ostali i oni koji su mislili da je zveckanje nuklearnim oružjem u 2022. godini oksimoron – da ne možete ležerno prijetiti nuklearnim bombama budući da je uništenje koje bi one prouzročile totalno, za sav život na Zemlji. Europa je 2022. godinu ispratila pokušavajući se uhvatiti u koštac s novim nepoznanicama koje su još prošlog siječnja djelovale nezamislivo.

Krive procjene Rusije

Da sažmemo: Vojska koju se nekad smatralo trećom najjačom na svijetu napala je svog malenog susjeda koji je do prošle godine imao izvrsnu IT industriju i poljoprivredu. Rusija je milijarde dolara potrošila na navodnu modernizaciju svoje vojske, no ispostavilo se da je sve to u velikoj mjeri bila prevara.

Rusi su otkrili da njihovi lanci opskrbe uopće ne funkcioniraju tek dvadesetak kilometara od granice, a da su priče o Ukrajini kao zemlji koja se očajnički želi osloboditi "nacizma" tek iskrivljeni proizvod ulizica koji su Putinu – izoliranom tijekom pandemije – govorili samo ono što je on htio čuti.

Rusija je također shvatila da je Zapad daleko od toga da bude podijeljen i zastrašen, već da bez problema šalje vlastito oružje u Ukrajinu. Zapadni dužnosnici možda su bili iznenađeni i činjenicom da se "krajnje granice dopustivog" o kojima priča Rusija konstantno pomiču kako Moskva shvaća koliko su joj ograničene sve nenuklearne opcije. Ništa od ovoga nije se trebalo dogoditi.

Sada kada se ipak dogodilo, što Europa treba učiniti, na što se treba pripremiti? Ključna stvar je neočekivano jedinstvo Zapada. Iako su pozicije bile podijeljene po pitanju Iraka i Sirije, pa čak i uvjetu potrošnje 2 posto BDP-a na sigurnost, Europa i SAD po pitanju Ukrajine čitaju iz istog scenarija.

Povremeno se činilo da je Washington borbeniji, a postoje i autokratske iznimke poput Mađarske, no pomak se ipak dogodio prema jedinstvu, a ne raskolu. To je zbilja iznenađujuće.

Možemo li već sada tvrditi da je Rusija izgubila?

Proglasi da je Rusija već izgubila zasad su ipak preuranjeni. Postoje varijable koje bi još uvijek mogle dovesti do paralize koja bi išla Rusiji u korist, a moglo bi doći i do preokreta.

NATO bi mogao izgubiti strpljenje ili hrabrost oko slanja oružja i fokusirati se na gospodarsku pragmatičnost umjesto dugoročne sigurnosti, pokušavajući pritisnuti Kijev da pristane na primirje pod nepovoljnim uvjetima. Ipak, to se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim.

Rusija se ukopava na istočnoj strani rijeke Dnjepar na jugu Ukrajine, a ima prednost jer su prve crte ratišta u Donjecku i Luhansku blizu njenim granicama. Ipak, izazovi su ogromni: Loše obučeni, prisilno regrutirani vojnici čine 77.000 trupa na frontu, i to po uljepšanoj procjeni Vladimira Putina. Ruska vojska muči se s opskrbom streljivom, a kritike lanca opskrbe tijekom zime sve su glasnije.

Ukrajina je na domaćem terenu, motivacija je još uvijek vrlo visoka, a oružje sa Zapada pristiže. Još od kolapsa sklepane moskovske vojske oko Harkiva u rujnu – gdje su njihove linije opskrbe prekinuli pametniji Ukrajinci – dinamika je potpuno nepovoljna za Rusiju.

Izgledi za poraz Rusije ogledaju se u široj slici: Ona nije pobijedila dovoljno brzo protiv slabijeg neprijatelja. Propagandisti na državnoj televiziji nakon Harkiva pričali su o tome kako treba "skinuti rukavice", kao da time neće pokazati šake koje su već gotovo sasušene.

Ruska vojska – tigar od papira

Ruska vojska je, otkrilo se, tigar od papira. Desetljeća će joj biti potrebna da povrati čak i sjenu statusa koji ju je izjednačavao s NATO-om. To je možda šira šteta koju je pretrpio Kremlj: godine truda da se izgradi reputacija Moskve kao inteligentnog, asimetričnog neprijatelja s konvencionalnom snagom koja ga podržava isparile su u šest mjeseci lošeg upravljanja.

Još uvijek ostaje pitanje nuklearne sile, ponajviše zato što ga Putin voli postavljati. No čak i ovdje je ruska opasnost smanjena. Prvo, NATO šalje kristalno jasne signale o konvencionalnom uništenju ruske vojske kada bi se upotrijebilo ikakvo nuklearno oružje. Nadalje, ruski saveznici Indija i Kina na brzinu su proanalizirali nagomilane gubitke Moskve i javno kritizirali nuklearnu retoriku.

Na kraju, Moskvi ostaje pitanje na koje nitko uopće ni ne želi saznati odgovor: Ako njihov lanac opskrbe gorivom za tenkove 50-ak kilometara od granice uopće ne funkcionira, kako mogu biti sigurni da funkcionira nuklearna tipka, čak i ako Putin bude dovoljno lud da je pritisne? Ne postoji veća opasnost za nuklearnu velesilu od saznanja da su njeni strateški projektili zapravo izvan pogona.

Usprkos opipljivom slabljenju Rusije, Europu ne čeka period veće sigurnosti. Sve glasniji su pozivi na povećano ulaganje u obranu, što se već i čini, čak i ako oni dolaze u vrijeme kada se pokazuje da je Rusija – dugo vremena ključni problem europske sigurnosti – sve manja prijetnja. Europa shvaća da ne smije biti isključivo ovisna o SAD-u i njegovoj izrazito nestabilnoj unutarnjoj politici.

Mir utemeljen na strahu

Istovremeno, tisuće nevinih Ukrajinaca poginulo je u Putinovom egoističnom i promašenom pokušaju da oživi Rusko Carstvo. Iz šire perspektive, otkriva se da su autoritarni režimi katastrofalni sustavi u kojima se pokreću ratovi.

Ipak, ovaj čitavi debakl donio je i neke pozitivne rezultate. Europa zna da bez odlaganja mora prestati biti ovisna o ruskom plinu, a dugoročno o ugljikovodicima budući da gospodarska ovisnost o fosilnim gorivima diktatora ne može donijeti dugoročnu stabilnost. Kako će se Zapad nositi s Rusijom koja se kolosalno osramotila u Ukrajini, a zbog sankcija polako gospodarski propada?

Treba li se slabe Rusije još uvijek bojati? Ovo je nepoznanica s kojom se Zapad mora uhvatiti u koštac, no to pitanje više nije toliko zastrašujuće. Preko sedamdeset godina su Rusija i Zapad čitav svijet držali u šaci pod prijetnjom međusobnog uništenja. Bio je to mir temeljen na strahu. Strah od Moskve trebao bi polako početi nestajati, no s time dolazi i rizik od krivih procjena.

Pojavljuje se i manje zastrašujuća mogućnost: Da Rusija – kao i mnogi autokratski režimi prije nje – polagano propadne jer ju potkopava vlastita nespretna ovisnost o izazivanju straha kod kuće.

Izazov za Europu sada je kako se nositi s Rusijom koja je trenutno u fazi kaotičnog negiranja, u nadi da će postati zemlja koja kontrolirano blijedi. Nakon što je podcijenila sposobnost Moskve za zlo, Europa sada riskira precijeniti prijetnju koju ona predstavlja.