NAKON najave djelomične mobilizacije, stotine tisuća vojno sposobnih Rusa su napustile svoju domovinu. Neki od njih su od rata pobjegli u Njemačku. DW je razgovarao s ruskim dezerterima.

Neposredno nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin u govoru 21. rujna naredio djelomičnu mobilizaciju, na ruskim granicama su se počele stvarati velike kolone onih Rusa koji su željeli napustiti zemlju. Ne zna se točan broj koliko ih je bilo, ali spominje se podatak od nekoliko stotina tisuća ljudi koji su pobjegli od poziva za služenje vojne obveze na ukrajinskom ratištu.

Neki od tih ljudi su pronašli utočište u Njemačkoj. DW je razgovarao s osobama koje su iz Rusije pobjegle u Njemačku, ali i s volonterima koji su pomogli bjeguncima.

Ilja: Nisam se htio igrati s vlastitom sudbinom

Ilja je živio u Jekaterinburgu, radio je u branši prodaje automobila. Govor ruskog predsjednika je tog 21. rujna pratio na radnom mjestu.

"I nakon toga sam odmah spakirao stvari i dao otkaz jer sam ja zapravo bio jedan od onih ljudi koji bi obično bili odmah regrutirani. Ja sam snajperist, zapovjednik borbenog vozila i navigiram raketne bacače. Osim toga sam dužan javiti se u vojsku u roku od 38 sati nakon proglašenja mobilizacije. Bilo mi je jasno što znači živjeti u Rusiji. Nisam se htio igrati vlastitom sudbinom."

Ilja je studirao atomsku fiziku. Ali nakon završetka fakulteta je odlučio pristupiti ruskoj vojsci i služiti kao vojnik.

"Mislio sam da je vojska nešto moćno, jako, sjajno, ali ondje sam naletio samo na potpuni kaos. U vojsci mi je postalo jasno puno toga, pa i o našoj politici", kaže on.

Područja djelovanja za koja je on bio nominalno zadužen postojala su samo na papiru i u vojsci, kako kaže, ništa nije naučio. "I kao vojnik ja bih sad bio posve beskoristan", dodaje Ilja.

S radnog mjesta je Ilja otišao najprije u svoju vikendicu, da se ne mora vraćati kući, gdje je bio prijavljen. Odande je nazvao svoju djevojku. Ona mu je pomogla da pronađe još dva druga muškarca s kojima se zajedno uputio prema Kazahstanu. Već u večernjim satima 22. rujna oni su napustili Oblast Sverdlovsk na Uralu i u rano jutro su stigli na granicu.

"Na granici je bila ogromna gužva"

"Već tada je vladala ogromna gužva. Razgovarali smo s ljudima u koloni. Svi su se međusobno podržavali", prisjeća se Ilja. Oko podne su prešli na drugu stranu granice. "Kazahstanski službenik me s osmijehom pitao gdje smo krenuli. Već ranije smo se dogovorili koju ćemo verziju priče ispričati. Da idemo u planine kako bismo vidjeli snijeg. Graničar se počeo smijati, a i mi smo se smijali", priča Ilja.

Tri muškarca su još nekoliko dana proveli u Kazahstanu. Ilja je onda zrakoplovom otputovao u Köln, gdje je podnio zahtjev za dodjelu azila.

"Ja sam već ranije dva puta bio u Njemačkoj. Sviđa mi se mentalitet Nijemaca, njihov miran stil života i njihova ljubaznost. Ako budem smio ostati u Njemačkoj, raditi ili studirati, onda ću učiti njemački. Vrlo rado bih htio ostati", naglašava Ilja.

Olga: Ne želim imati nikakve veze s državnom politikom

Olga je 26. rujna iz Rusije pobjegla u Njemačku. Ni ona nije htjela čekati na mobilizaciju. Olga je radila kao epidemiologinja u Moskvi, a nakon što je diplomirala na fakultetu, ona se 2020. prijavila Službi za regrutiranje jer su liječnici iz određenih područja u Rusiji vojni obveznici.

"Ali onda sam odlučila da ne odem po vojni list, za slučaj da odjednom izbije rat", kaže ona.

"Iz covid-vremena znam kako se naša država odnosi prema svojim građanima - pogotovo prema liječnicima. Ja sam tada bila trudna. Već i prije završetka studija oni su nas prisilili da besplatno radimo u covid-klinikama i prijetili su da u suprotnom nećemo dobiti diplome."

Olga je rođena u Rostovu na Donu, na jugu Rusije. Njezina majka potječe iz ukrajinskog Mariupolja, koji je sad pod ruskom kontrolom. Njezin otac je Rus, s preko 30 godina iskustva u vojsci. Ali zbog njegovih godina, njemu ne prijeti mobilizacija.

"On podržava ovaj rat", žali se Olga. Za to je, dodaje, krivo 20 godina propagande. Svi oni koji su bili u policiji i vojsci "žive u vlastitom svijetu", priča nam ona. "S početkom rata naša se obitelj podijelila. Skoro svi članovi moje rodbine s majčine strane su pogođeni ratom, njihovi domovi su uništeni."

24. veljače je na Instagramu objavila jedan post u kojem je izrazila protivljenje ratu. Nakon samo 40 minuta njezin je bivši suprug dobio poziv iz sigurnosne službe firme u kojoj je radio, a sat kasnije o toj objavi je informiran i Olgin otac.

"Od njih obojice se tražilo da šute ako ne žele imati nekakve probleme, uključujući i otkaz", priča Olga. Priznaje kako je već tijekom ožujka razmišljala o napuštanju Rusije, ali od toga je odustala zbog brojnih osobnih problema.

"Ne želim imati veze s politikom koja ljude tjera pred zid"

Ali 21. rujna je Olgi postalo jasno da mora hitno napustiti zemlju. "Mobiliziralo se čak i liječnike koji nisu morali biti mobilizirani", tvrdi ona. Tri dana kasnije spakirala je kofer i iz Moskve otišla najprije u Sankt-Peterburg. A onda je ondje uzela autobus i odvezla se do finske granice.

"U autobusu je bilo puno muškaraca, skoro svi su bili ondje zbog mobilizacije", prisjeća se ona. Iz Finske je odletjela u Stockholm, a iz Stockholma je, zahvaljujući važećoj vizi, otišla u Berlin, gdje su je dočekali njezini rođaci.

Na pitanje zašto je napustila Rusiju, Olga otvoreno kaže: "Ne želim da ljudi pate. Ne želim da se obitelji razdvajaju. Imam rodbinu u Ukrajini, koju već godinama nisam vidjela zbog političke situacije. I kako da tamo odem u rat? Kad kažem ono što mislim, onda završim u zatvoru zbog diskreditiranja ili ekstremizma. Ne želim imati nikakve veze s državnom politikom koja ljude tjera pred zid."

Olga zna njemački jezik i u Njemačkoj bi htjela brzo pronaći posao, ali to nije moguće zbog vize koju trenutno posjeduje. "Sramim se da tražim azil i da živim od socijalne pomoći", kaže ona i izražava žaljenje da joj državne službe do sada nisu mogle pomoći. "Moja viza istječe i to je problem."

Artjom: Svatko je spreman pomoći drugima

Artjom radi kao volonter u jednoj njemačkoj agenciji koja pomaže ljudima u pripremi dokumenata potrebnih za studij ili za pronalazak posla u Njemačkoj. Njegov tim je 24. veljače odlučio pružati besplatnu pomoć Ukrajincima. A nakon Putinove djelomične mobilizacije oni pomažu i onim ljudima kojima u Rusiji prijeti poziv u vojsku.

Nakon 21. rujna Artjom je savjetima pomagao desecima Rusa: "Na početku smo radili i po 16 sati na dan, ponekad i više od toga. Slušali smo priče ljudi koji su stajali na granicama i koji su nam objašnjavali kakav pakao se ondje događa", kaže Artjom.

"Prosječna starost iznosi 28.5 godina. Najmlađi je imao 17 godina, a najstariji 54", dodaje Artjom. Kaže kako su otprilike polovina tih ljudi bili liječnici. Po njegovim riječima, u Rusiji se doktore zvalo u vojsku neovisno o području na kojem su se specijalizirali.

"U Njemačkoj vrijedi moratorij po pitanju protjerivanja u Rusiju. A to znači da se osobu koja dođe u Njemačku i zatraži azil neće vraćati u Rusiju", pojašnjava Artjom.

"Tko u Njemačkoj želi zatražiti politički azil, mora u zemlju ući s vizom i ovdje onda podnijeti zahtjev za azil ili, ako nema vizu, kupiti aviokartu za neku destinaciju s presjedanjem u Njemačkoj."

"Rusima koji bježe treba dopustiti da uđu u državu s osobnom"

Artjom preporučuje da se uzme kartu s presjedanjem u Frankfurtu na Majni, gdje je tranzitna zona otvorena 24 sata na dan. "I onda osoba prilikom presjedanja može reći nekom policajcu da želi podnijeti zahtjev za azil. Iz Njemačke se onda te ljude smije slati u druge zemlje samo ako je ta neka druga zemlja izdala vizu toj osobi i time za nju postala takoreći nadležna", priča Artjom.

On također smatra: "Onim Rusima koji iz Rusije bježe od mobilizacije, ljudima koji ne žele ubijati ili biti ubijeni, trebalo bi se dozvoliti da uđu u zemlju i to samo s ruskom osobnom iskaznicom, bez vize i putovnice. Trebalo bi ljudima dozvoliti da jednostavno uđu u avion. Svatko je spreman pomoći drugima, ali ljude samo treba pustiti da dođu ovamo."