DESETLJEĆIMA njegovana teza (još od 1991. godine) da je raspadom SSSR-a, a potom širenjem NATO saveza i Europske unije Europa postala oaza mira i vječnog prosperiteta uništena je 24. veljače. A sve je išlo tako dobro.

Ruska agresija na Ukrajinu uzrokovala je nekoliko različitih udarnih valova koji su počeli lomiti europske okoštale strukture stvarane zadnjih dvadeset i više godina. Daleko najbolniji lomovi događali su se u energetskom dijelu, pri čemu su europski političari morali u grozno kratkom roku (nekoliko mjeseci) pronaći zamjene za rusku naftu i plin. Pokušaji osmišljavanja zajedničke energetske politike za cijelu Europsku uniju neslavno su propali. Tek nešto uspješnije su sankcije na uvoz ruske nafte, iako su mnoge države uspjele ispregovarati izuzeća.

Doduše, Kosovo i Republika Srpska su i dalje bili otvoreni problemčići. Zbog Vučićevog uvjeravanja kako je Srbija ozbiljno i odlučno odlučila postati dijelom Europske unije, europski su čelnici bili uvjereni da će se oba ova problema na kraju razriješiti političkim putem.

U Poljskoj i Mađarskoj demokracija je krenula u retrogradnom smjeru, ali svi su u europskim prijestolnicama vjerovali da će tamošnji birači "progledati" i na izborima odabrati progresivne opcije.

Trumpove prijetnje

Ako bi se išta i dogodilo, tu su NATO i Amerikanci koji će uskočiti. Jest da je Trump odlučno od europskih saveznika zahtijevao da povećaju izdvajanja za oružane snage, no on je izgubio predsjedničke izbore. Iako je u jednom trenutku otvoreno prijetio da neće braniti Europu od eventualne ruske agresije, nitko ga nije shvaćao ozbiljno.

Zapravo, nitko nije vjerovao da će Putin izvršiti takvu agresiju. A zašto i bi? Pa velikodušno su mu oprostili agresiju iz 2014., okupaciju i aneksiju Krima, i naivno vjerovali da će na tome stati. Snaga uvjeravanja onih koji su tvrdili drukčije (prije svega Poljska i tri baltičke države) bila je preslaba.

A onda su u noći s 23. na 24. veljače stotine tisuća Rusa u tisućama tenkova i oklopnih borbenih vozila, potpomognute tisućama komada artiljerijskog oružja i zrakoplovstvom, krenule na Ukrajinu. Europski vođe s neprikrivenom panikom su gledali kako ruske postrojbe nadiru prema Kijevu. Doduše, neki su se nadali brzom porazu Ukrajine.

Problem je bio što je europska javnost reagirala bitno drukčije. Suočeni s unisonom potporom Ukrajincima, europski političari se nisu usudili krenuti protiv javnog mnijenja, naročito nakon što se pokazalo da će ukrajinski otpor biti puno žešći nego što se procjenjivalo. Nakon nekoliko tjedana oklijevanja te na poticaj iz Washingtona, europske države počele su slati vojnu pomoć.

Odjednom su svi shvatili da Trumpove najave ruske agresije nisu bile isprazne. Svi su se počeli pitati koga bi Putin napao sljedećeg da je Ukrajina pala u nekoliko tjedana. Najvjerojatnije Moldaviju, uz poticanje snažnih društvenih previranja u Litvi, Latviji i Estoniji, po istom principu kako to Moskva i Beograd upravo čine u Crnoj Gori. Pa onda neka puzajuća agresija, okupacija i pripajanje. Slično kao na Krimu 2014.

Putinova agresija zadala smrtni udarac političkom populizmu

Putinova agresija na Ukrajinu je, između ostalog, zadala smrtni udarac više od dvadeset godina njegovanom europskom političkom populizmu, u pravilu ovinutom debelim slojem ispraznog fraziranja.

Jedan od razloga žestokih svađa Trumpa s europskim čelnicima (naročito Angelom Merkel) bilo je i uporno odbijanje europskih članica NATO saveza da povećaju izdvajanja za oružane snage. Osim nekoliko izuzetaka, čelnici europskih država su, po uzoru na Merkel, zdušno smanjivali izdatke za obranu, vjerujući kako su oružane snage nepotreban trošak.

Uostalom, NATO se proširio skoro na sve europske države, a i Europska unija i dalje službeno proklamira politiku širenja. Pa je tako i Bosna i Hercegovina dobila status kandidata.

Stoga ne čudi da je Olaf Scholz bio uvjeren da će lagodno nastaviti populističku politiku svoje prethodnice Merkel. Doduše, za razliku od Merkel, koja je obožavala velike crno-crvene koalicije, Scholz se odlučio za manju crveno-zeleno-žutu (socijaldemokrati, zeleni i liberali) koaliciju. Trebalo je to biti više nego dovoljno da mirno odradi prvi mandat Bundeskanzlera.

I tako bi zasigurno bilo da 24. veljače ruske okupacijske snage nisu krenule prema Kijevu. Zanimljivo je kako je Scholz populistički odgovorio na novonastale okolnosti - već 27. veljače objavio je osnivanje posebnog fonda od čak 100 milijardi eura namijenjenog isključivo opremanju Bundeswehra (njemačke vojske).

Na taj je način donekle umirio njemačku javnost koja je doslovno preko noći spoznala da joj je vojska u desetljećima zanemarivanja dovedena do ruba neučinkovitosti (ne tako davno ni jedna od šest podmornica U212 nije bila sposobna za plovidbu). Jedini je problem što se oružje i vojna tehnika ne kupuju s polica u samoposlugama, već proces nabave traje godinama, često više od desetljeća.

Prava namjena fonda je zapravo bila da prikrije činjenicu da proračunska izdvajanja za Bundeswehr neće dosegnuti ni 2 posto BDP-a ni ove godine, a po svemu sudeći ni 2024., ni 2025., ni 2026. Po sadašnjim projekcijama 2 posto se neće dosegnuti ni do 2033. godine. Povrh toga ispostavilo se da i fond od 100 milijardi eura zapravo nije nikakav fond, već puko populističko obećanje jer nikakva sredstva nisu odvojena na posebne račune.

Putin Europljanima uništio san o vječnom miru

No to šira javnost uglavnom ne zna. Prosječni Europljanin vidi posljedice ruske agresije i činjenicu da se čak i Njemačka počela naoružavati (najavljena je kupnja 35 F-35A Lightninga II, višenamjenskih borbenih aviona). Pa ako može Njemačka, mogu i drugi. Povećanje izdvajanja za obranu više nije tabu-tema.

Tim prije jer su i Francuska i Velika Britanija odlučile povećati proračunska izdvajanja. S 43.9 milijardi eura Francuska će dostići 2 posto BDP-a. Velika Britanija će, po sadašnjim planovima, do 2030. godine za obranu izdvajati 3 posto BDP-a ili više od 100 milijardi funti i tako prestići Poljsku koja će taj cilj ostvariti "tek" 2031. godine.

Europljanima je Putin doslovno preko noći srušio privid o vječnom miru i prosperitetu te su shvatili da im oružane snage itekako trebaju. Stoga više nema skoro nikoga tko bi se protivio povećanju izdvajanja za obranu. Čak ni u Hrvatskoj.