MIROSLAV ĆIRO BLAŽEVIĆ ljetos je objavio status koji je dirnuo mnoge. Objavio je da čita knjigu Znakovi kraj puta Ive Andrića koja ga je natjerala na razmišljanje.

"Andrićevi Znakovi kraj puta možda nije baš idealna knjiga za ponijeti na plažu, pogotovo ako vam plaža nije blizu (knjiga ima preko 600 stranica), ali svakako je vrijedi pročitati još ovo ljeto. Odmah nakon one Mitrovićeve koju sam sinoć preporučio…

Riječ je o fragmentima njegove životne i duhovne borbe, mudrostima do kojih je došao tijekom svog vijeka te nekih zanimljivih zapažanja s njegovih putovanja. Najviše se, međutim, bavio upravo onim pitanjima koja i mene u posljednje vrijeme najviše zaokupljuju: pitanjima života i smrti", napisao je.

"Borim se, naime, s permanentnom mišlju da je moje vrijeme prošlo i da polako odlazim s ovoga svijeta. Moji prijatelji, igrači iz moje generacije, svi su oni već odavno sahranjeni. Samo sam ja živ. Život je kratak, kaže to i Andrić u ovoj velikoj knjizi, a ja sam se - kada gledam ovako unatrag, na što me ova knjiga konstantno tjera - napatio i previše", nastavio je Ćiro.

"Ništa me u životu nije mimoišlo"

"Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo", prisjetio se.

"Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja… A, moja majka, koja je bila jedna svetica, i koja je toliko vjerovala da ću ja uspjeti u životu te da ću postati netko i nešto, nije doživjela da vidi kako sam uz mukotrpan rad naposljetku ipak napravio nešto od sebe", napisao je još.

"Umrla je u vrijeme moje najveće bijede i to mi je neizmjerno žao jer znam kako roditelj, pogotovo tako plemenit kao što je to bila moja majka, želi da mu dijete uspije. U amanet mi je ostavila da se pobrinem za svoje sestre iako sam bio najmlađi, toliko je, eto, bila uvjerena u moj uspjeh, a ja sam to zaista i učinio.

Tješim se time da je ona to negdje odozgo ipak vidjela, ali da vam budem iskren, mala je to utjeha…Možda ova Andrićeva knjiga, palo mi je upravo na pamet dok ovo pišem, nije preteška za plažu samo zbog velikog broja stranica, već bi i sadržaj mogao biti malo lakši za ove tople dane, neki koji ne navodi na ovakve misli, ali moja preporuka svakako i dalje stoji.

Možda ne mora biti preporuka baš za ljeto, ali za jesen svakako - i to onu životnu. U međuvremenu poslušajte krasnu posvetu koju mi je u moj primjerak knjige napisao glumac Emir Hadžihafizbegović, a koji, slično kao i ja, ali možda ipak malo manje, uživa u Andrićevim mislima. Oplemenile su, kaže, njegov život, a ja ne mogu da se ne složim s njime…", zaključio je.