PROŠLO je tjedan dana otkako je smrtonosni potres pogodio Tursku i Siriju, pri čemu je život izgubilo više od 30.000 ljudi. Usred posvemašnjeg očaja bilo je i priča o "čudima", odnosno o sretnicima koje su spasioci izvukli iz ruševina nakon više dana. Ovo je jedna od njih.

Necla Camuz je 27. siječnja rodila drugog sina. Nazvala ga je Yagiz, što znači "hrabri". Samo 10 dana kasnije u 4:17 po lokalnom vremenu dogodio se razoran potres. U tome je trenutku Necla bila budna i dojila dijete. Ubrzo je bila zatrpana ruševinama. Necla i njezina obitelj živjeli su na drugom katu novije peterokatnice u gradu Samandagu. "Bila je to lijepa zgrada, tamo sam se osjećala sigurno", rekla je majka.

"Počeli su se rušiti zidovi"

"Kad je počeo potres, htjela sam otići do muža koji je bio u drugoj sobi, a on je pokušao napraviti istu stvar. No kad je krenuo prema meni s našim drugim sinom, na njih je pao ormar i nisu se mogli pomaknuti", ispričala je Necla, a prenosi BBC.

"Kako je potres postajao sve jači, počeli su se rušiti zidovi. Soba se tresla, a zgrada micala. Kada je prestao, nisam ni shvatila da sam propala kat niže. Zvala sam supruga, ali se nitko nije javljao", dodala je.

33-godišnjakinja je ostala ležati ispod ruševina s bebom na prsima. Živote im je spasio ormar koji je pao na njih i time spriječio da iz ih zgnječi velika betonska ploča. Ostali su u tom položaju gotovo četiri dana. Oko Necle je bio mrkli mrak. Ništa nije vidjela. Osluhnula je sina i shvatila da još uvijek diše. Kazala je da joj je bilo toplo u ruševinama.

Osjećala je kao da su ispod nje dječje igračke, ali se nije mogla pomaknuti da provjeri ili da se udobnije smjesti. U daljini je čula glasove. Pokušala je vikati i lupati po ormaru. "Je li netko tamo, čujete li me?" vikala je.

Kada nije bilo odgovora, uzela je komadiće zidova koji su bili pored nje i lupala po ormaru. No, i dalje nitko nije reagirao. Tada se preplašila, shvatila je da možda nitko neće doći. No, nije odustala. U skučenom prostoru je ipak mogla dojiti Yagiza. U očaju je pokušala popiti vlastito mlijeko, ali nije uspjela. Čula je bušilicu i korake iznad glave, ali su zvukovi bili daleko.

"Jeste li dobro? Pokucajte jednom za da"

Odlučila je šutjeti i štedjeti energiju, sve dok se spasioci ne približe. Stalno je mislila na svoju obitelj - bebu na grudima te muža i sina koji su također bili pod ruševinama. Beba je većinu vremena spavala, a kada se probudila, onda ju je podojila. Nakon više od 90 sati pod ruševinama, čula je glasan lavež pasa. Prvo je pomislila da sanja.

"Jeste li dobro? Pokucajte jednom za da", povikao je netko. Uskoro nakon toga su je izvukli. Kada je predala sina spasiocima, stavili su je na nosila. Oko nje je bila gomila ljudi, no nije nikoga prepoznala. U bolnici je saznala da su njen suprug Irfan i trogodišnji sin Yigit Kerim također spašeni, ali da su prebačeni u drugu medicinsku ustanovu jer su zadobili ozbiljne ozljede nogu i stopala.

Na svu sreću, Necla i Yagiz nisu pretrpjeli ozbiljne ozljede. Zadržali su ih u bolnici 24 sata, a zatim otpustili. Necla se više nije mogla vratiti u svoj stan. Član obitelji ju je odveo u improvizirani plavi šator izrađen od drveta i cerade. Tamo ih se sada nalazi 13 - svi su ostali bez domova. Kuhaju kavu na malom štednjaku, igraju šah i pokušavaju se međusobno bodriti.