SUMIRAJUĆI prvu godinu rata u Ukrajini, šef ukrajinske vojne obavještajne službe (GUR), 37-godišnji Kirilo Budanov, dao je veliki intervju ukrajinskom Forbesu. Budanov je u posljednje vrijeme dao desetke intervjua ukrajinskim i međunarodnim medijima.

Kategoričan je u svojim stavovima - Rusija je gotovo iscrpljena, Ukrajina će uskoro pobijediti. Takve prognoze zvuče umirujuće za ratom izmorene Ukrajince, ali su vjerojatno istinite. Budanov je bio jedan od rijetkih dužnosnika koji je 24. veljače u 5 sati ujutro upozorio na rusku invaziju. Predvidio je i prve pobjede ukrajinskih branitelja u oslobađanju Harkivske oblasti i Hersona.

Budanovljeve riječi imaju težinu i za ukrajinskog predsjednika. Forbesovi izvori kažu da je šef obavještajne službe jedan od rijetkih koji ima izravan pristup Zelenskom.

Budanov je novinare Forbesa primio u svom polumračnom uredu. Na zidovima su fotografije iz misije GUR-a u kojoj su evakuirani ljudi iz Afganistana tijekom pada Kabula 2021. godine te branitelja Azovstala tijekom ruskog okruženja. Iza Budanova više nema karte s Rusijom podijeljenom na dijelove. Leži sklopljena na stolu. "Sada je režemo", šali se šef GUR-a.

U intervjuu za Forbes govorio je o tome treba li se bojati napada na Kijev, odakle GUR dobiva informacije i koliko dugo je Ukrajina spremna držati Bahmut.

Rusija je trenutno u ofenzivi na gotovo cijelom istočnom frontu. Je li to velika ofenziva o kojoj se govori posljednja dva mjeseca ili treba očekivati nešto drugo u ožujku?

Velika ruska ofenziva već je u tijeku, ali ne vide je baš svi - takva je kvaliteta ovog napada. Imaju strateški zadatak - do 31. ožujka doći do administrativnih granica Donjecke i Luhanske oblasti.

Mislite li da je to maksimum koji sada mogu najaviti? Najave su obično ambicioznije od stvarnih mogućnosti.

Ne mislim, znam. O tome sanjaju, neće im uspjeti.

Zapadni mediji pisali su da će masovna mobilizacija u Rusiji započeti krajem siječnja ili početkom veljače. Predviđali su brojke do 500.000 ljudi. Ne izgleda kao da je to počelo.

A tko vam kaže da to nije počelo? Skrivaju ih.

Je li moguće tajno okupiti toliko ljudi?

U zemlji s više od 100 milijuna stanovnika nije problem regrutirati 500.000 ljudi.

Što sada znamo o mobilizaciji u Rusiji, budući da brojke variraju?

Tijekom prvog otvorenog vala mobilizacije angažirali su nešto više od 316.000 ljudi. Postavlja se pitanje - ako je u Rusiji sve u redu i pozvali su još 316.000, zašto nastaviti mobilizaciju? Dakle, nije sve dobro. To će nas dovesti do drugog pitanja - koliko gubitaka je bilo u Ruskoj Federaciji? Ta brojka je ogromna.

Od ovih 316.000, koliko ih je već izravno na frontu?

Više od 90% poslano je odmah. Nitko ih nije obučavao - odmah na front.

Ne postoji nikakva pričuva?

Mali postotak otišao je na formiranje novih postrojbi, ali većina je otišla na obnovu postrojbi koje su pretrpjele gubitke, sve su one na frontu.

Postoji pretpostavka da trebamo paziti na vijesti o mobilizaciji. Ako Rusija uspije regrutirati 300.000 ili 500.000 ljudi, može se očekivati napad na Kijev. Što mislite o tome?

Ovo je upitna logika, ne dijelim to mišljenje. Ofenziva u jednom ili drugom smjeru nije ograničena brojem ljudi koje želite ili možete negdje smjestiti.

Ali to povećava ruske sposobnosti.

Imamo otvoreni rat. Uvijek postoje razne mogućnost. Ali osim mogućnosti, postoji i realnost. Realnost je takva da su si postavili cilj doseći administrativne granice regija Donjecka i Luhanska do 31. ožujka. Možete osjetiti razliku, zauzeti Kijev za tri dana i doći do nekih provincijskih granica jednog dana.

Postoji li spoznaja koliko ih mogu prikupiti, ne u smislu broja ljudi, nego koliko mitraljeza, oklopnih vozila i tenkova?

Automatskih oružja imaju dovoljno, oklopnih vozila ni sada nema dovoljno, ali to ih uopće ne smeta. Mnoge divizije se formiraju od nule. Idu bez opreme, samo s kamionima. Nemaju oklopne transportere. Oprema je dekonzervirana iz skladišta, već su iskoristili više od 60%, ali proizvodnja i ne pokriva potrebe.

Što je s Medvjedovom tvrdnjom o 800 tenkova godišnje?

800 tenkova godišnje nisu bili u stanju proizvesti ni u najboljim godinama, a kamoli u ratu. Nije prvi put da se u stranim medijima pojavljuju savjeti da smanjimo prisutnost u Bahmutu kako bismo sačuvali snage za moguću protuofenzivu na jugu. I kažu da važnost grada nije toliko strateška koliko politička. Volio bih vidjeti takav savjet upućen predsjedniku Francuske. Napustite grad Marseille, nije tako strateški važan.

Je li korist od držanja Bahmuta više politička ili vojna?

Možete li zamisliti da predsjedniku SAD-a netko kaže: "Predajmo privremeno New York, tako se to radi"?

Ako se prisjetimo Drugog svjetskog rata, tada je Staljinu rečeno da Kijev treba prepustiti neprijatelju. Tada je rekao: "Kako se možete povući iz majke ruskih gradova?". Znamo do čega je to dovelo.

Ako idemo dalje po vašoj logici, onda je to dovelo do pobjede Sovjetskog Saveza.

Ali tijekom te operacije ubijeno je i zarobljeno 400.000 ljudi.

Za mene, kao domoljuba i vojnika, predaja i milimetra teritorija je katastrofa. To je moja osobna logika, možete se složiti s njom i ne morate. S vojnog gledišta, držanje Bahmuta daje nam mogućnost da obuzdamo Ruse u tom području i nanesemo im katastrofalne gubitke.

Iscrpljujemo li ih na ovaj način?

Iscrpljujemo ih i branimo svoj teritorij, koji se ni u kojem slučaju ne može ocjenjivati u kontekstu toga je li umjesno ili neumjesno otići. Radi se o preraspodjeli snaga, a ne o jednostavnoj predaji grada. Možda je učinkovitije koristiti ljude u drugim smjerovima?
Ne slažem se s ovom logikom.

Ranije ste spomenuli da Rusiji ponestaje opreme i granata, posebice kalibra 152 mm. Kažete da im je preostalo granata oko 30% od ukupnog broja granata. S toliko granata i s takvom opremom, kako mogu ići u ofenzivu?

Zato ovu ''ogromnu ofenzivu'' svi i ne primjećuju. Što se tiče zaliha, sada se uspostavlja masovna proizvodnja topničkih granata. Ovo još jednom potvrđuje da zaliha nema, nema ih dovoljno. Već dva mjeseca ruske postrojbe koje djeluju u našoj zemlji žive u režimu maksimalne uštede streljiva. Više-manje normalno streljivo sada se koristi isključivo u Bahmutu i u smjeru Limana.

Nekoliko puta su pokušali jurišati na Vuhledar, pokušavat će i dalje, pa je i ova lokacija aktivna. Sva ostala područja su u režimu štednje streljiva.

Koliko ih se sada proizvodi u Rusiji?

Proizvode mnogo manje nego što koriste.

Kada će i hoće li uspjeti razviti proizvodnju dovoljnu za vođenje topničkog rata?

Nikada neće uspjeti. Rusija nije Sovjetski Savez. Oni su to već osjetili i shvatili, to je činjenica. Ali projektil nije dron, ne treba uvoziti elektroniku. Nije to tako jednostavno, potrebno je puno industrija koje su uništene u 30 godina. Rusija je 30 godina, kao i mnoge druge zemlje postsovjetskog prostora, prodavala kapacitete.

Imaju li mogućnost pronaći te granate u Sjevernoj Koreji?

Teoretski imaju. Nema potvrde da im Sjeverna Koreja isporučuje granate. Iz Irana je uvezena probna serija, sada se pokušava uvesti još jedna serija koja više nije probna, radi se o 20.000 granata. To je ništa u usporedbi s brojevima koje troše.

Mi i naši partneri također imamo manjak ovih granata.

Doista postoji manjak. Nemoguće je uspoređivati obrambeno-industrijski kompleks Sovjetskog Saveza, naše i većine zapadnih zemalja sa sposobnostima koje su postojale tijekom Hladnog rata.

Što to znači? Hoće li rat prijeći s topništva na druge taktike?

Svi vide prelazak na drugu taktiku u Bahmutu. Vuhledar je bio pravi primjer za to. U Bahmutu, općenito, pješaštvo samo ide val za valom. Njihovo topništvo ih samo podržava, uglavnom se koriste oklopna vozila. U Vuhledaru su bila korištena oklopna vozila, ali su uništena u prvim satima napada, pa se sve pretvorilo u razmjenu vatre.

Ranije ste rekli da su Rusiji ostale tri-četiri rakete.

Ostali su mali postoci od ukupnog broja. Manje se proizvede nego što oni iskoriste u jednom napadu, proizvodnja ne prati korak. Rusija nije Sovjetski Savez.

Govorili ste o njihovom maksimumu proizvodnje od 50 projektila mjesečno.

Manje. Ukupno mjesečno proizvedu nekad 20, nekad 22 projektila Kalibr. To su oni koji se lansiraju iz mora. Oko 15, ponekad i do 20 projektila tipa X-101. Zato se u svakom plotunu smanjuje broj projektila. Intenzitet granatiranja se smanjuje. U početku su masovni raketni napadi bili ponedjeljkom, zatim jednom u osam dana, sada jednom u deset dana, svakih dva tjedna. Smanjuju broj projektila i povećavaju vremenski interval.

Što Ruse sprječava da povećaju proizvodnju raketa?

To je balon od sapunice. Ako 30 godina nisi ništa napravio, nemoguće je u jednom danu, u uvjetima rata i sankcija, raditi što hoćeš.

Uvoz elektronike iz Kine porastao je za 500%, šest puta tijekom prošle godine. Postoje komponente koje su potrebne za izradu raketa. Možemo li učiniti nešto da spriječimo da te komponente uđu u Rusiju?

Riječ je isključivo o civilnoj robi i mikročipovima koji mogu imati dvostruku namjenu. To je problem. Ako uvozite usisavač, to je usisavač. Na temelju stvarnosti u kojoj Rusija živi,​ moraju kupiti milijune komada takve opreme i rastaviti je na mikročipove. To je velika sramota čak i za rusku ideologiju, jer su otišli toliko daleko da kupuju perilice rublja, usisavače i rastavljaju ih na mikročipove koji će se onda ubacivati u projektile.

Mediji su najavili izgradnju iransko-ruske tvornice za proizvodnju dronova Shahed u Tatarstanu.

Tko je to najavio?

Financial Times, New York Times, cijenjeni mediji.

Ako počnem kritizirati respektabilne medije, i sam ću biti kritiziran. Nemam ništa za reći. Možda jednostavno ne znam odgovor.

Zar nemate takve informacije?

Nemam potvrđenu informaciju da će se Shahed proizvoditi u Tatarstanu.

Rekli ste da koristite mnoge izvore za svoje zaključke. Možete li rangirati pet najboljih izvora koje koristi ukrajinska obavještajna služba u 21. stoljeću?

To je standard. Kao i svaka specijalna služba u svijetu, radimo otprilike isto. To su tehnička obavještajna sredstva, tehnički prodor, prodor u cyber prostor, telefoni, računala. Ali najvažniji je rad agenata. Samo rad agenata može dati odgovore na teška pitanja.

Vaš zamjenik je rekao da imate izvore među oligarsima, poslovnim ljudima, Putinovim najužim krugom. Ako ih imate, čemu pričati o tome?

Je li rekao imena ili bilo što bi moglo dovesti do odgovora? U Rusiji postoji više od 100 oligarha, a postoje različiti stupnjevi bliskosti. Neki su bliski Patruševu, neki Bortnikovu, neki predsjedniku, treći Kirijenku. Pa o kome se radi?

Dakle, to je naša obavještajna taktika.

Neka provjere svih 100. Znate li što će pronaći? Dat ću odgovor na to pitanje. Prije dvije i pol godine kontrolirano smo pustili jednu informaciju, ocrtavajući krug odakle takve informacije mogu doći. Znate li kakva je bila reakcija Rusa? Počeli su pažljivo provjeravati sve koji su pali pod ovaj krug. Suzili su ga na oko 30 ljudi. Nakon toga su došli do toga da jedan od ovih 30 svakako mora biti. Sve su počeli provjeravati poligrafima i tražiti rodbinske veze.

Kao rezultat toga, svih 30 ljudi je obrađeno - određeni broj je dobio otkaz. Svaki od njih imao je obiteljske veze koje su ih dovele do Ukrajine, naše su zemlje usko povezane. Budu li slijedili istu logiku, cijeli će svijet pljeskati.

Čini se da Rusija ovaj rat vodi online, najava vojnih operacija gotovo da i nema. Čini se da se ni Ruska Federacija nikada prije nije ovako borila.

Ovo je vođenje informacijskog rata. Kako je Rusiji išlo sve ovo vrijeme? Uzmite čak i primjer Bahmuta. Ako čitate službene izvore Ruske Federacije, ne govorim o neslužbenim, oni su ga osvojili već 10 puta od lipnja. Sada je veljača i sad kažu - još malo. 

Izgleda čudno, najavljuju svoju ofenzivu.

Moramo imati na umu da glupost Rusa nema granica. Osim toga, ne zaboravite, iako je Rusija maksimalno okomito orijentirana struktura, teško ju je nazvati državom, još uvijek postoje dvije kule. Dvije kule Kremlja, jedna nasuprot drugoj.

Jesu li to FSB i vojska?

Nisu samo FSB-ovci i vojska, tu su svi podijeljeni u dvije kule. Konvencionalni jastrebovi i konvencionalni liberali. Više im je u pitanju novac nego ono što tvrde da jesu.

Krajem prošle godine agencija Molfar OSINT izračunala je da se statistika požara i velikih incidenata u Rusiji udvostručila između studenog i prosinca 2022. godine. Što je od toga slučajnost i koincidencija, a što je rezultat rata?

Većina toga nije slučajno. Stalno nešto gori. Signalna oprema na prugama svijetli više puta dnevno, na raznim autocestama stalno dva do tri sata, nekada pet do šest sati, promet je obustavljen na cijeloj dionici. Jasno je da ne gori samo tako.

Pomažu li Ukrajinci u Rusiji?

Zašto samo Ukrajinci? Rekao bih ovo - novac čini čuda.

U Ukrajini ste na glasu kao dobar prognozer, kao čovjek čija se predviđanja češće ostvaruju.

Nisam prognostičar i nikada to nisam bio. Mi donosimo zaključke, a ne predviđanja, to su različite stvari.

Vaši zaključci o neprijateljstvima prije kraja proljeća i kraja godine?

Ništa se nije promijenilo. Od sredine do kraja proljeća dogodit će se odlučujuće bitke.

Hoće li one odlučiti o sudbini rata?

Da, to je prekretnica.

Ako primijenimo nogometnu analogiju na 12 mjeseci velikog rata, koji je sada rezultat i koja je minuta utakmice?

Rezultat je 1:1, igra se 70. minuta. To je subjektivna vizija.

Tri razloga zašto smo uspjeli preživjeti.

Ako kažem da je Bog s nama, hoćete li prihvatiti odgovor? (smije se jer aludira na narativ ruske propagande). Drugo je da štitimo našu zemlju, to pomaže. Lakše je igrati na svom terenu. Treći razlog je što se cijeli civilizirani svijet bori s nama, nismo sami.

A tri najveće pobjede i poraza?

Reći ću subjektivno. Prvi veći neuspjeh bio je privremeni poraz Ukrajine u regiji Sjeverodonjecka. Drugi je prvo razdoblje rata, kada je prekinuta linija u području Volnovahe. I treće, to što smo dopustili privremenu okupaciju regija Donjecka i Luhanska te Krima 2014. godine. Ovo su naša tri najveća propusta, ali svi se mogu popraviti.

A pobjede?

Pobjede su odbacivanje neprijatelja s kijevskog pravca, akcije na harkivskom pravcu i vraćanje kontrole nad gradom Hersonom.

Razgovarajmo o budućnosti. Zamislimo situaciju da smo u skoroj budućnosti oslobodili okupirane teritorije, uspjeli smo osloboditi Krim i doći do granice s Rusijom. Idemo dalje.

To je pitanje isključivo za vrhovnog zapovjednika, ne za mene. Po mom mišljenju, trebali bismo stvoriti uvjete za sigurnosnu zonu oko naše granice. Kako to postići, postoji mnogo opcija. Zona od 100 km je opravdana, ali će 40 km biti manje-više normalna. Trebamo li ići dalje, to nije pitanje za mene, ali stvaranje sigurnosne zone oko granice je nužnost. Postoje mnoge mogućnosti za postizanje ovog cilja.

Kako bi ovo područje trebalo izgledati?

Demilitarizirana zona, bez ikakvog oružja, s normalnom kontrolom. Tako da uvijek imamo vremena reagirati.

Evo nas na granicama 1991. godine, a u društvu je osjećaj da je ovo kraj rata. Što će natjerati Rusiju da prekine rat?

U pravu ste, to bi moglo značiti kraj, a moglo bi značiti i da nema kraja. Moguće je prebaciti rat u potpuno drugačiji format, moguće je prijeći na stalnu obrambenu operaciju. Dobar primjer je Izrael, koji stalno živi u ratnom stanju, vodi obrambenu operaciju duž svojih granica. Najvjerojatnije će nas to dovesti do rješavanja unutarnjih problema na prethodno okupiranim područjima, to je ogroman blok pitanja.

Što može okončati rat? Koji su uvjeti za to s obje strane?

Imamo samo jedan uvjet - da uđemo u administrativne granice iz 1991. godine, o svemu drugom ćemo odlučiti naknadno.

Jednostavno pitanje na koje cijela Ukrajina čeka odgovor. Kada će rat završiti?

Mogu vam samo reći kako će završiti. Završit će prvom fazom za nas - pristupom administrativnim granicama. Razgovarali smo da je sada 1:1 i 70. minuta utakmice, napravite kronometrijsku paralelu.