VIŠE od dva desetljeća obični ljudi u Rusiji Vladimira Putina mogli su računati na barem jedno temeljno pravo - pravo da ostanu pasivni. Sve dok su bili voljni zatvarati oči pred korupcijom u vrhu vlasti i beskrajnom vladavinom Putinovog režima, od njih se nije tražilo da pokažu aktivnu podršku nacionalnoj vladi. Što god Rusija radila u svijetu, njih se nije moralo ticati. Pod uvjetom da se nisu miješali u poslove elite, mogli su slobodno živjeti svoje živote.

Otkako je ruska vlada najavila svoju "djelomičnu mobilizaciju" u rujnu i listopadu 2022. godine, to im je pravo oduzeto. Više nije moguće ostati odvojen. Rusi koji su ekonomski ovisni o državi sve više i više uviđaju da moraju biti aktivni putinisti ili se u najmanju ruku pretvarati da jesu.

Prilagođavanje režimu i iskazivanje podrške "specijalnoj operaciji" sada su postali gotovo ključni za dobro građansko vladanje. Još uvijek je moguće izbjeći pokazivanje vjernosti autokratu, a Rusija još nije potpuno totalitaran sustav. Međutim, značajan sloj društva - učitelji, na primjer - prisiljeni su sudjelovati u javnim akcijama potpore, poput patriotskih lekcija koje su sada obavezne u školama ponedjeljkom.

Često su to puki rituali, ali ponekad su osjećaji stvarni. Dobrovoljna odricanja su učestala i zapravo se potiču. Prisjetimo se zloglasnog slučaja učiteljice koja je osudila 13-godišnju djevojčicu jer je nacrtala antiratnu sliku - otac djevojčice je uhićen, a ona je smještena u sirotište. U travnju je bivši ruski predsjednik Dmitrij Medvedev pozvao građane da osude one koji primaju novac ili poslove iz ukrajinskih izvora, piše Foreign Affairs.

Za Putina je stvaranje te nove poslušne Rusije na neki način jednako važno kao i ono što se događa u Ukrajini. Gotovo od početka invazije Kremlj vodi drugi rat u samoj Rusiji, a ovaj rat vjerojatno neće prestati čak i ako se sukob u Ukrajini zaustavi. Rusko civilno društvo nastavit će se suočavati sa sustavnim ugnjetavanjem.

Režim shvaća da stvaranjem atmosfere mržnje i međusobnog nepovjerenja može jedan dio društva učiniti netolerantnijim prema onima koji se protive Putinu i ratu. Dok su nekadašnji sovjetski heroji bili ljudi kao što je Jurij Gagarin, koji je prvi letio u svemir, sada su primjeri "herojskog" ponašanja pripadnici separatističkih formacija ili proratni blogeri s kriminalnom prošlošću - poput nedavno ubijenog blogera sa pseudonimom Vladlen Tatarski. Rat je te ljude uzdigao na vrh i pretvorio u "heroje".

Temeljni instinkti

Ruski rat kod kuće pokrenut je puno prije invazije na Ukrajinu. Tijekom prošlog desetljeća, dok je njegov hiperautoritarni model vlade sazrijevao, Putin je u ruskoj javnosti uspio probuditi potrebu za imperijalnom veličinom koja je dugo bila uspavana. Dok je buržoaski konzumerizam polako mijenjala retorikom velikih sila i napadom na civilno društvo, vlada je pronašla uglavnom popustljivu publiku u populaciji koja je bila navikla na tržišne odnose, ali nije razumjela praktično značenje demokracije, piše Foreign Affairs.

No kvalitativni skok u javnom raspoloženju dogodio se s Putinovom aneksijom Krima 2014. godine. "To je to. Opet smo postali velika sila!" pomislili su mnogi. S druge strane, ovaj imperijalni impuls i sve veće odvajanje Rusije od Zapada potaknuli su ljude da prihvate primitivnije razumijevanje svijeta.

To ne znači da su Rusi htjeli rat, htjeli su normalan život. Ali domovina koju je predstavljao Putin se javila i rekla: "Napadnuti smo! Odgovorili smo preventivnim udarom i moramo ostati složni. Oni koji su protiv su nacionalni izdajnici." Nakon više od godinu dana rata ti su se stavovi ukorijenili u općoj svijesti. Da, postoji umor od rata, a više od polovine ispitanika u anketama neovisnog Centra Levada kaže da želi mir - iako u pravilu žele da Rusija zadrži Donbas i Krim. Ipak, erozija javnog morala bila je dramatična.

Otkako je rat počeo, mali, ali vrlo glasan segment ruskog društva - možda 15 posto, kako procjenjuju neki sociolozi - zahtijevao je nemilosrdnost prema ruskim neprijateljima i sumnjičavost prema svim sugrađanima koji ne slijede partijsku liniju i za koje bi se moglo ispostaviti da će biti prijetnja naciji odnosno, da upotrijebimo Putinov izraz, koji su "ološ".

Sve arbitrarniji pravosudni sustav sada izriče stroge zatvorske kazne neistomišljenicima, a javnu kulturu izvansudskog nasilja normalizira Jevgenij Prigožin, šef Wagnera, paravojne skupine s bliskim vezama u Kremlju.

No promjena u stavovima javnosti također se poklopila s drugačijom i važnijom promjenom - odnosom Rusa prema režimu. Prethodno je rusko društvo bilo definirano modelom "mi protiv njih". "Mi" su bili obični Rusi, nemoćni, ali uglavnom ostavljeni na miru; "oni" se odnosilo na one na vrhu, u Kremlju i na drugim impozantnim adresama, one koji su živjeli u palačama i ljetovali na jahtama i s prezirom gledali na obične ljude. 

Sada, "mi" znači sve Ruse, uključujući Putina i njegovu pratnju; "oni" se odnosi na neprijateljske sile - Europu, NATO i Sjedinjene Američke Države - koje pokušavaju otrgnuti povijesni teritorij Rusije. Prema tom modelu, sve dosadašnje razlike između naroda i režima moraju se zaboraviti jer je Rusija napadnuta.

Ljudi se moraju okupiti oko domovine, moraju biti spremni dati svoje živote za nju. Bitno je naglasiti da ove diktate ne prihvaćaju svi, ali je njihovo neprestano ponavljanje na mnoge djelovalo hipnotički, a neki su ih, kako se ne bi isticali, počeli sami ponavljati.

I za aktivne Putinove pristaše i za pasivne konformiste rat više nije samo dio svakodnevice. To je način života. I umjesto da to racionaliziraju kao produljeni poremećaj, počeli su to shvaćati kao nešto trajnije. Naravno, svi razumiju da je cilj pobjeda. Ali taj je cilj gurnut toliko daleko u budućnost da je postao simboličan i dalek kao što je za nekoliko generacija sovjetskih ljudi bila daleko posljednja faza komunizma.

Da bi ušli u trajno ratno stanje, mnogi Rusi su se morali pomiriti s uvrnutom logikom osobe koja je inicirala sukob i uvukla naciju u njega. Drugim riječima, tražili su psihološku utjehu u režimu i ideji nacionalnog jedinstva koju on utjelovljuje, bez obzira koliko to moglo biti štetno za njihove vlastite živote i budućnost zemlje. Ili si s nama, naučili su razmišljati pristaše Putina, ili si nacionalni izdajnik.

Diktator bez granica

Kako je bilo moguće da se toliki Rusi tako spremno pomire s ovom ekstremnom situacijom? Prvo, mnogi osjećaju prisilu da ostanu u glavnoj društvenoj ideji i prepuste se struji. Nitko ne želi biti označen kao otpadnik ili neprijatelj naroda.

Drugo i jednako važno je sposobnost običnih ljudi da prihvate radikalno promijenjene okolnosti - sve dok se mogu održati neki elementi normalnog života. Dakle, sve u vezi s ratom učinjeno je samo djelomično - došlo je do djelomične mobilizacije, djelomične ratne ekonomije, djelomične masovne represije, djelomične erozije životnog standarda. U ovom obliku djelomičnog totalitarizma ljudi su imali vremena prilagoditi se i doživjeti svaki odmak od prethodnog načina života kao novu normalu.

Još jedno objašnjenje spremnosti Rusa da se prilagode jest da je Putin mobilizaciju - u vojnom i emocionalnom smislu - zamijenio demobilizacijom. Upravo sada, zemlja je u fazi demobilizacije: u svojim govorima i državnim posjetima, Putin naglašava socioekonomska pitanja. Iako vlada traži nove mobilizacije, izbjegava ih tako nazvati.

Između autoritarizma i totalitarizma

I dokle god Rusi doživljavaju rat kao djelomičan, a ne potpun, malo je vjerojatno da će zbog toga biti pretjerano zabrinuti. Prema Centru Levada, obični Rusi i dalje pokazuju sve manji interes za događaje u Ukrajini.

U rujnu, kada je objavljena djelomična mobilizacija, oko 66 posto stanovništva izjavilo je da u većoj ili manjoj mjeri prati rat. Međutim, do ožujka ta je brojka pala na jednostavnu većinu od 53 posto, pri čemu je 47 posto priznalo da pridaje malo ili nimalo pažnje ratu.

Rusko društvo sada živi na čudnoj granici između autoritarizma i totalitarizma, između obveze da se u svemu uvažavaju zahtjevi države i mogućnosti korištenja određenih sloboda, koliko god ograničene, u privatnom životu. Zemlja je postala granična država u svim značenjima te riječi. Ruske granice su sada mobilne.

Kako god rat završio, Putinov režim će nastaviti s represijom

U ovom trenutku vrlo je teško odrediti kako bi izgledala pobjeda ili poraz Putina i njegovih aktivnih ili pasivnih pristaša. Čak i ako se uspije ispregovarati prekid vatre, čini se da će sukob vjerojatno biti osuđen na razdoblja smrzavanja i odmrzavanja.

I bez obzira na to što se dogodi u Ukrajini, Putinov režim nastavit će s represijom nad svima koji misle drugačije ili koji pružaju bilo kakav otpor - ili ga samo odbijaju javno podržati. Ova će se politika nastaviti neovisno o tome vodi li Rusija aktivno rat protiv Ukrajine i Zapada ili se nalazi u hladnoj ili uspavanoj fazi sukoba. I mogla bi naići na podršku putinizirane javnosti.

Za sada Putin možda ima dojam da među njegovim narodom postoji istinsko jedinstvo; da rat postaje - kako kaže spin doktor iz Kremlja Sergej Kirijenko - "narodni rat"; da se pojavljuje skupina frustriranih vojnika i njihovih obitelji koji bi željeli vidjeti osvetu Zapadu i Ukrajincima za sve što su prošli. Dosad je Putin uspijevao držati elite pod kontrolom.

Također je uspio vratiti šovinističku i mesijanističku ideologiju i preokrenuti modernizaciju društva koje je bilo deideologizirano i modernizirano. Mobilizirao je mnogo ljudi da podrže rat - i u društvenom i u vojnom smislu. Nije ni čudo što sebe smatra svemoćnim.

Putinu je sad ostao otvoren samo jedan put

Putin je uspio koncentrirati ogromnu moć u svojim rukama. Ali što više moći akumulira, to će mu biti teže opustiti se i prepustiti uzde. Ne može si priuštiti liberalizaciju sustava ili smanjenje svoje diktatorske ovlasti. Ostaje mu samo jedan put otvoren, držati se vlasti do gorkog kraja. Putin je u istoj poziciji u kojoj se Staljin našao početkom 50-ih godina.

Upravo u tim kasnim godinama sovjetski diktator morao je pribjeći apsurdnim i iracionalnim mjerama kako bi učvrstio svoju moć, od paranoidnih prijetnji najbližim pratiteljima do borbe protiv "kozmopolita bez korijena" i podržavanja opskurnih teorija u znanosti. Iz tog razloga, Putin treba stalni rat s onima koje smatra "stranim agentima" i nacionalnim neprijateljima - svojim "kozmopolitima bez korijena".