PRIČA koju vam donosim počinje kao jedna tipična večernja pljačka u Baltimoreu: 5. ožujka 1976., kako veli policijski zapisnik, Patricia McDonough postala je žrtva uličnog prepada. Policiji je opisala događaj i razbojnika, navodeći i Chevrolet za koji je vjerovala da ga je počinitelj vozio. Nije to puno pomoglo istrazi, posebno ne u gradu u kojem je takav tip kriminala (i takav tip auta) sasvim uobičajen.

Pozivi manijaka

I sve bi vjerojatno tu i završilo da Patricia nije počela dobivati prijeteće anonimne telefonske pozive. U jednom od njih nepoznati manijak joj je rekao da izađe na trijem – tada je ugledala isti onakav Chevrolet Monte Carlo kao i kad je bila napadnuta na ulici. Taj je auto u Patricijinom susjedstvu zamijetila i policija 16. ožujka uspjevši pročitati registraciju. 

Brzo su utvrdili da vozilo pripada izvjesnom Michaelu Leeju Smithu, ali još nisu imali nikakav dokaz da je on na bilo koji način povezan s pljačkom i pozivima. Stoga su u telefonskoj centrali instalirali detektor da utvrde koje brojeve poziva. 

I uskoro su imali crno na bijelo da se radi upravo o osobi koja zove opljačkanu Patriciju. 

Dobili su nalog za pretres njegovog stana, a među ostalim su našli i telefonski imenik s obilježenom stranicom na kojoj se nalazio broj nesretne žene. I njegova žrtva ga je identificirala kao napadača.

Tako je kriminalac uskoro završio ondje gdje je i trebao završiti – pred sudom.

Obrana manijaka

Bilješke o slučaju koji se i dandanas proučava na studijima prava ne kažu nam što je natjeralo blesavog Smitha da prvo opljačka, a onda proganja svoju žrtvu. Za cijelu ovu stvar to nije ni bitno. Puno je važnije kako se Smith odlučio braniti: sasvim očekivano, tražilo se izuzeće svih dokaza prikupljenih detektorom. Naime, on je, glasila je obrana, postavljen bez naloga, dakle, nezakonito.

To sud nije prihvatio i slučaj je otišao na Posebni žalbeni sud države Maryland. Ondje su potvrdili mišljenje suda u Baltimoreu i napasni tikvan poslan je na šest godina hlađenja u prostoru prigodno kreiranom za takve.

"Portret osobnog života"

Žalbeni sud donio je odluku većinom od 5:3, no problem je bio u pravu policije ili bilo koga da bez naloga dozna brojeve koje je netko pozivao. Kosi li se to s četvrtim amandmanom Ustava koji štiti američke građane od bezrazložnog pretresa?

Većinski stav sudaca bio je da tu nema konflikta – brojevi koje pozivate ionako su podatak koji dajete telefonskoj kompaniji i svjesni ste da ona to može uvijek znati. Druga bi stvar bila, rezonirali su suci, da je tko prisluškivao Smithove razgovore, njihov sadržaj je tajna.

Ona trojica sudaca koji su se protivili ovakvoj odluci rekla su da nam i popis brojeva koje netko zove može dati, kako je jedan od njih to nazvao, "portret osobnog života" te stoga nije tek nešto bez sadržaja. 

Tajna veza s nama

Znam da nikome od vas nije žao što je Michael Lee Smith završio u zatvoru, ne bi nas rastužilo ni da su ga ostavili da ondje doživotno trune. Ali nije samo napasni baltimorski luđak pogođen ovakvom presudom. Koliko god cijeli slučaj bio i vremenski i geografski daleko od nas, teško ćete previdjeti koliko to ima veze sa svima nama.

Naime, ovim je sudskim rješenjem državi dana puna ovlast da bez problema dozna koje brojeve pozivate. Istom logikom, oni imaju i sva prava da doznaju koje web stranice posjećujete. Uopće vas o tome ne moraju obavijestiti, vi ste ionako dali pravo Googleu, Facebooku, Twitteru (nabrojite dalje sami) da te jednostavne i naizgled krajnje nevine podatke prikupljaju kako biste navodno dobili reklame po svojoj mjeri.

Nemate se čega bojati?

Neki od vas nehajno će odmahnuti rukom – telefonirate samo rođacima i prijateljima, surfate samo po portalima i Wikipediji, može svatko koga zanima zabiti svoj nos u to. Ako nemate što kriti, nemate se čega bojati, kaže najpopularniji argument kojim se brani pravo internetskih mogula da skupljaju podatke o vama. Po toj logici, vi ćete tražiti poštovanje privatnosti samo ako ste kriminalac. 

Da postavim ovakvo pitanje: imate li pravo otići na planinarenje a da vaše osiguravajuće društvo to ne dozna i ne povisi vam premiju? Ona trojica sudaca iz Marylanda imala su u temeljnom pravo: popis poziva brojeva, kao i popis web stranica koje posjećujete, crta određeni portret osobnog života. Čak i kod vas koji ne pozivate "vruće linije" niti odlazite (barem ne prečesto) na PornHub.

Što će to njima?

Ako su ti podaci tako nebitni, da ponovim onda i nedavno izrečeno pametno pitanje upravo u kontekstu rasprave o podacima – što će im onda?

Nedavno sam instalirao neku beta verziju programa koji bilježi tko prati vaše aktivnosti na internetu. Gle čuda, ispalo je da Google i Facebook pozorno motre koje aplikacije koristim i na što klikam. Za ove prve mi je to donekle jasno, ali čudi me da me prati i Zuckerberg kad sam svoj profil s Fejsa obrisao još prošle godine.

Ako sam već tako nebitan, čemu praćenje i godinu dana nakon što je valjda prestao ugovorni odnos između mene i najveće društvene mreže? Ili oni i dalje imaju pravo da njuškaju što ja to klikam? I što svi mi to klikamo? Usput, podsjećam da je ista tvrtka vlasnik i WhatsAppa, koji bez krzmanja koristi naša policija.

Kao što ste vidjeli, zbog jednog isfrustriranog manijaka, svi smo mi izgubili pravo na privatnost. Nadam se da ste pažljivo pročitali ovaj jednostavni članak i dobro razumjeli da ovdje ne mislim na izvjesnog američkog kriminalca Michaela Leeja Smitha.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.