PRIJE nego što je vojska ruskog predsjednika Vladimira Putina napala Ukrajinu 24. veljače 2022. godine, prevladavalo je mišljenje da će se ukrajinski otpor brzo slomiti. Američka CIA mislila je tako, kao i Mark Milley, načelnik Združenog stožera američkih oružanih snaga, koji je navodno predvidio da bi Kijev mogao pasti za 72 sata. Ipak, više od godinu dana kasnije ukrajinska vojska nastavlja borbu i postigla je napredak na bojnom polju.

Lani u ožujku je odbijen ruski napad na Kijev i područja sjeverno od grada. Ukrajina je do sredine rujna ponovno zauzela pokrajinu Harkiv, a zatim je napala glavnu rusku obrambenu crtu između Svatove i Kremine u susjednoj provinciji Luhansk. U studenom je prisilila Rusiju na povlačenje iz dijela pokrajine Herson koji se nalazi na desnoj obali rijeke Dnjipro. Ukrajina je dosad oslobodila otprilike polovicu teritorija koji je Rusija zauzela nakon invazije.

Početni pesimizam o šansama Ukrajine, međutim, nije bio nerazuman. Rusija je imala uvjerljivu nadmoć u standardnim mjerilima vojne moći, kao što su broj vojnika te količina i kvaliteta naoružanja. Štoviše, Putin je 2008. pokrenuo vojnu modernizaciju za koju su stručnjaci smatrali da je znatno ojačala ruske oružane snage. Iz tih razloga sam i ja vjerovao da će Rusija pobijediti i da neće biti dugotrajnog rata, za Foreign Affairs piše Rajan Menon, vojni analitičar i profesor emeritus međunarodnih odnosa na City Collegeu u New Yorku.

Tri čimbenika ukrajinskog uspjeha

U svakom slučaju, snažniji moral, superiorno generalsko vodstvo i rusko pretjerano samopouzdanje (i posljedično očekivanje brze pobjede) od velike su važnosti. Dosad je Ukrajina dovoljno pokazala koliko značajni mogu biti ovi i drugi, često nematerijalni elementi. Brojni vojni nedostaci Rusije postali su očiti do te mjere da ih čak i gorljivi proratni ruski nacionalisti otvoreno priznaju, iznoseći da zimska ofenziva nije uspjela bitno pomaknuti liniju bojišnice i dovodeći u pitanje izglede za uspjeh.

Ipak, mnoge zapadne procjene vjerojatnog tijeka i ishoda rata i dalje pretpostavljaju da ništa od toga neće biti previše važno i da će Rusija prevladati jer će učiti na svojim pogreškama i ima materijalne resurse koji daleko premašuju ukrajinske.

Ukrajinska vojska sada se priprema za proljetnu ofenzivu. Na temelju lekcija iz prošlih 13 mjeseci (koje sam istražio tijekom dvaju putovanja u ratnu Ukrajinu, uključujući mjesta u blizini bojišnice) ukrajinski put do pobjede potpuno je vjerojatan - iako ne do tako potpune pobjede kakvu Kijev i njegovi pristaše priželjkuju, piše Menon.

Kako se rat nastavlja, posebno će se Sjedinjene Američke Države, s obzirom na njihovu ključnu ulogu u naoružavanju Ukrajine, suočiti sa sve težim odlukama o troškovima, održivosti i rizicima. Zbog toga je posebno važno razmotriti ograničenije definicije pobjede. Nesavršen ishod još uvijek može predstavljati izvanredno postignuće - a Ukrajini je to nadohvat ruke.

Neki elementi idu na ruku Rusiji. Ali Putin ima puno problema

Kako rat ulazi u svoju drugu godinu, a borbene linije postaju stabilnije, neki promatrači čvrsto se drže uvjerenja da će produljeni rat u konačnici ići u korist Rusije. Jedan element ovog argumenta - da vrijeme ide na ruku Rusiji jer ima mnogo više stanovnika od Ukrajine, a time i mnogo više trupa - ne može se olako odbaciti.

Putinovo pozivanje 300.000 rezervista u rujnu ilustriralo je ovu brojčanu prednost, kao i valovi vojnika koje je Rusija koristila u pokrajini Donjeck da zauzme grad Soledar i okolna područja te u dugotrajnoj bitci za Bahmut. Napad ruske vojske na Bahmut, koji je započeo u kolovozu i nastavlja se unatoč ogromnim žrtvama, dovodi u sumnju tvrdnju da je ruska vojska naučila iz ranih pogrešaka i počela se boriti pametnije.

Isto vrijedi i za ponovljene napade na mjesta kao što su Kamjanka, Vuhledar i Avdijivka, unatoč velikom broju izgubljenih vojnika (mnogi su bili novomobilizirani) i opremi koju su osvojile ukrajinske snage. U Vuhledaru su gubici koje su nedavno pretrpjele 40. i 155. brigada mornaričkog pješaštva, potonja je elitna "gardijska" postrojba, bili toliko veliki da su postrojbe odbile zapovijed da nastave borbu.

Iako Rusija ima mnogo više vojne opreme od Ukrajine, njezini su gubici također bili iznenađujuće visoki. Uništenje ili zarobljavanje oko 2000 tenkova moglo bi objasniti okretanje modelima koji datiraju iz 60-ih (T-62), pa čak i 40-ih godina (T-54), kao i nedavnu odluku da se više oslanjaju na motorizirane streljačke jedinice. Unatoč toliko hvaljenim sposobnostima ruskih borbenih zrakoplova i jurišnih helikoptera, moskovske snage izgubile su 78 aviona i 80 helikoptera. Prenamjena protuzračne obrane i protubrodskih projektila za gađanje ciljeva na kopnu i kupnja iranskih dronova također ukazuju na nedostatke.

I Kijev ima probleme

Sad kad je natezanje oko isporuke zapadnih tenkova Ukrajini prošlost, Kijev je počeo primati britanske Challengere 2 te Leoparde 2 njemačke proizvodnje (iz Njemačke i nekoliko drugih europskih zemalja) i na kraju će dobiti američke Abramse M1A1. Što se tiče zračnih snaga, Slovačka je rekla da će poslati 13 borbenih zrakoplova MiG-29 ruske proizvodnje, a Poljska četiri, uz obećanje da će ih biti još. Iako je opskrba zapadnim ratnim zrakoplovima i dalje neizvjesna, nizozemska vlada je rekla da će imati na umu ukrajinske zahtjeve za američkim borbenim zrakoplovima F-16, a francuski predsjednik Emmanuel Macron izjavio je da nije isključio slanje francuskih borbenih zrakoplova.

Predanost Zapada Ukrajini mogla bi popustiti jer se troškovi i rizici povećavaju, a vojne zalihe ponestaju, ali to se još nije dogodilo, nesumnjivo na Putinovo iznenađenje. Ogromne količine zapadnog oružja idu prema Ukrajini dok se sprema proljetna ofenziva. Tenkovi i borbena vozila pješaštva pojačat će ukrajinsku snagu u oklopnom ratovanju: prvi će pomoći u probijanju ruske obrane, a drugi će pješaštvu pružiti bolju zaštitu i veću brzinu. Mobilna artiljerija i protuzračna obrana učinit će napad još moćnijim.

Trebat će mjeseci da stigne svo predviđeno naoružanje, a Kijev se i dalje brine zbog nedostatka topništva i granata. Ipak, nakon što je platila visoku cijenu za zimsku ofenzivu, koja nije uspjela donijeti razmjerne dobitke, i suočena s nedostatkom vojnika, streljiva i opreme, ruska vojska će biti pod velikim pritiskom da u kratkom roku pokrene drugu ofenzivu i možda se već prebacuje na obrambeni stav.

Puno toga ovisi o ukrajinskog protuofenzivi

Puno toga ovisi o uspjehu predstojeće ofenzive Ukrajine. Među ostalim, podupiratelji Ukrajine pažljivo će promatrati događaje, procjenjujući je li pobjeda koju Kijev želi ostvariva. Ali postoji dobar razlog za mišljenje da bi pobjeda mogla biti postignuta i u većoj mjeri nego što skeptici vjeruju.

Ukrajinski vojni čelnici pokazali su se lukavima, agilnima i snalažljivima na razini na kojoj njihovi ruski kolege nisu, a kumulativni učinak dolazećeg zapadnog naoružanja povećat će vatrenu moć kojom raspolažu, piše Menon.

Nedavni obrasci razmještaja ukrajinskih i ruskih trupa te izgradnja ruskih obrambenih linija sugeriraju da bi se ukrajinska ofenziva mogla usredotočiti na probijanje prema jugu, u dijelove pokrajine Zaporižje koje drži Rusija, kako bi presjekla ruski kopneni koridor do Krima. Ako ukrajinske snage dođu do Berdjanska ili Mariupolja, ključnih luka na obali Azovskog mora, odsjeći će ruske snage u Hersonu na lijevoj obali i u Zaporižji jedne od drugih, povećavajući njihovu ranjivost na okruženje i otežavajući opskrbu i obranu Krima - čak i ako most u Kerčkom tjesnacu bude u potpunosti popravljen do srpnja, kako je planirano. Alternativni vektor napada mogao bi biti od Hersona prema samom Krimu iako bi to zahtijevalo težak prijelaz rijeke Dnjipro.

Ipak, vojne okolnosti mogle bi natjerati ukrajinske čelnike na popuštanje: unatoč svim naporima, njihova vojska možda neće moći istjerati Rusiju sa svih izgubljenih teritorija. Nakon što to shvati, Zapad bi mogao pritisnuti Kijev da donese teške odluke jer želi izbjeći beskrajan i još skuplji rat - tim više ako se zapadna gospodarstva počnu suočavati s još jačim ekonomskim problemima i ako umor zavlada Ukrajinom.

Ovaj scenarij, iako nije neizbježan, ne može se odmah odbaciti. Svaki kraj rata osim potpunog ruskog poraza zahtijevao bi od ukrajinskih čelnika da učine bolne ustupke koji bi bili krajnje nepopularni. Ipak, tijek rata, zajedno s političkim i ekonomskim trendovima na Zapadu, može zahtijevati od njih da prihvate kako nastavak borbe neće donijeti pobjedu pod uvjetima koje oni žele.

Dva scenarija za kraj

Postoje različiti načini zamišljanja ishoda koji nisu idealni, pa razmotrimo sljedeća dva. U prvom Rusija bi se povukla na borbene linije prije invazije, zadržavajući Krim i teritorij u Donbasu koji su dvije promoskovske državice okupirale prije rata.

U drugom Ukrajina bi vratila cijelu Zaporižju, a time i obalu Azovskog mora, te Herson, uključujući dio crnomorske obale koji je okupirala Rusija. Rusija bi zadržala Krim i veći dio Donbasa - pokrajinu Luhansk i dio pokrajine Donjeck - ali bi se odrekla kopnenog koridora do poluotoka koji sada ima kroz južne dijelove regija Donjeck i Zaporižje.

Čak bi i potonji scenarij bio značajna ukrajinska pobjeda. Putinov plan da uspostavi kvislinšku vladu u Kijevu i podijeli Ukrajinu aneksijom njezinog sjevera, istoka i juga, uključujući obalu Crnog i Azovskog mora, ne bi uspio, kao ni njegov pokušaj od prošlog rujna da pripoji pokrajine Donjeck, Luhansk, Herson i Zaporižju, od kojih je tri u to vrijeme samo djelomično kontrolirao.

Ukrajina bi zadržala približno 93 posto svoje kopnene površine prije invazije i oko 89 posto svog teritorija prije 2014. godine. Iako bi rješenje u tom smjeru bilo daleko od idealnog raspleta za Kijev, poštedjelo bi Ukrajinu budućih smrti i razaranja, omogućilo bi joj da nastavi s ogromnim zadatkom poslijeratne obnove te milijunima izbjeglica i interno raseljenih osoba (zajedno gotovo 14 milijuna) da se vrate kući.

Čak i ako se Kijev na kraju bude morao zadovoljiti političkim rješenjem koje zahtijeva ustupke, Putin neće uspjeti podrediti Ukrajinu, odsjeći goleme dijelove njezina teritorija ni priključiti ih "Velikoj Rusiji". Kad je počeo rat, činilo se da će uspjeti postići sve to, a možda i više. Sada je ukrajinska pobjeda, čak i ako ne bude odgovarala kijevskom idealu, postala ne samo zamisliva nego i vjerojatna, zaključuje na kraju analitičar.