BIVŠI ukrajinski zarobljenici kažu da su bili podvrgnuti mučenju, premlaćivanjima i elektrošokovima dok su bili u pritvoru u jugozapadnoj Rusiji, što bi predstavljalo ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava. U intervjuima za BBC, desetak bivših zatvorenika puštenih na slobodu u razmjeni zarobljenika navelo je da su ih ruski časnici i čuvari navodno fizički i psihički zlostavljali u istražnom zatvoru u gradu Taganrogu.

Svjedočanstva prikupljena tijekom višetjedne istrage opisuju dosljedan obrazac ekstremnog nasilja i zlostavljanja u jednom od objekata u kojima su držani ukrajinski ratni zarobljenici u Rusiji.

Njihovi navodi uključuju sljedeće:
- muškarci i žene u Taganrogu su premlaćivani, uključujući udarce u bubrege i prsa, te podvrgnuti elektrošokovima tijekom svakodnevnih pregleda i ispitivanja;
- ruski čuvari neprestano prijete i zastrašuju zatvorenike, od kojih su neki dali lažna priznanja koja su navodno korištena kao dokaz protiv njih u suđenjima;
- zarobljenici su pothranjeni, a ozlijeđenima se ne pruža odgovarajuća medicinska pomoć, postoje i navodi da zatočenici umiru u ustanovi.

BBC nije mogao neovisno provjeriti te tvrdnje. Ruska vlada nije dopustila nikakvim vanjskim tijelima, uključujući Ujedinjene narode i Međunarodni odbor Crvenog križa, da posjete objekt koji je prije rata korišten isključivo za držanje ruskih zatvorenika. Rusko ministarstvo obrane nije odgovorilo na nekoliko zahtjeva da komentira te navode. Prethodno je negiralo mučenje ili zlostavljanje zarobljenika.

Razmjene zarobljenika između Ukrajine i Rusije rijetko su diplomatsko postignuće u ratu, više od 2500 Ukrajinaca oslobođeno je od početka sukoba. Vjeruje se da je oko 10.000 zarobljenika ostalo u ruskom pritvoru.

Dmitro Lubinec, ukrajinski povjerenik za ljudska prava i jedan od dužnosnika uključenih u pregovore o razmjeni s Moskvom, kaže da je 90 posto bivših zatvorenika tvrdilo da su bili mučeni u ruskom zarobljeništvu: "Najveći izazov je kako zaštititi naše ljude na ruskoj strani. Nitko ne zna kako to učiniti."

Prva priča. "Trulit ćete ovdje do kraja života"

U rujnu prošle godine poručnik Artem Serednjak već je četiri mjeseca bio u ruskom zarobljeništvu kada su on i još 50 Ukrajinaca prebačeni u istražni zatvor u Taganrogu. Satima su putovali u stražnjem dijelu kamiona a da nisu znali kamo idu, s povezima na očima i rukama.

Po dolasku u Taganrog, prisjetio se Serednjak, jedan časnik ih je pozdravio: "Zdravo, dečki. Znate li gdje ste? Trulit ćete ovdje do kraja života." Zarobljenici su šutjeli. Odvedeni su u zgradu, uzeti su im otisci prstiju i skinuta odjeća, obrijani su i prisiljeni da se istuširaju.

Na svakom koraku, stražari koji su nosili crne palice i metalne šipke tukli su ih po nogama, rukama ili gdje god su htjeli, rekao je Serednjak: "To je ono što oni zovu prijem."

Prije zarobljavanja 27-godišnji Serednjak bio je na čelu snajperskog voda pukovnije Azov, glavne vojne snage u Mariupolju. To ga je, kako je rekao, učinilo ključnom metom zatvorskog osoblja. Serednjak kaže da su ga odvojili od ostalih i odjevenog samo u donje rublje odveli u sobu na prvo ispitivanje. Zatim su ga bacili na pod, s glavom okrenutom prema dolje.

Stražari su ga pitali o njegovoj ulozi u vojsci i zadaćama koje je izvršavao. Davali su mu elektrošokove, rekao je Serednjak, u leđa, prepone i vrat: "Tako su radili svima."

U svibnju prošle godine, dok je Mariupolj bio pod ruskom opsadom, ukrajinske vlasti naredile su stotinama vojnika koji su se skrivali u gradskoj željezari Azovstal da se predaju. Serednjak je bio među posljednjima koji su evakuirani. Prvo je odveden u ustanovu u Olenivki, selu u okolici Donjecka, a mjesecima kasnije poslan u zatvor u Taganrogu, u ruskoj pograničnoj regiji Rostov, oko 120 km istočno od Mariupolja.

Tamo su, priča Serednjak, zarobljenike dva puta dnevno pregledavali i bilo što je moglo biti motiv stražarima da ih zlostavljaju: "Možda im se nije svidjelo kako si napustio ćeliju, ili nisi brzo izašao ili su ti ruke bile prenisko, ili ti je glava bila previsoko."

"Tukli su me stolicom dok se nije raspala"

Na jednom od ispitivanja Serednjaka su pitali ima li djevojku. Rekao je da ima i potom mu je čuvar rekao: "Daj nam njezin Instagram. Slikat ćemo te i poslati joj fotografiju." Lagao je, ne želeći je eksponirati, rekao je da nema račun na Instagramu. Potom su ga, kaže, pretukli i odveli u sobu u podrumu zatvora, gdje je sreo ukrajinskog borca od dvadeset i nešto godina. Serednjak kaže da je čovjek bio sklupčan, da se držao za ruke, očito u bolovima, i rekao da su mu policajci zabadali igle pod nokte.

Kako su dani odmicali, Serednjak je primijetio da su zatvorski čuvari bili posebno brutalni s onima koji su pripadali pukovniji Azov, bivšoj miliciji u Mariupolju koja je nekoć imala veze s krajnjom desnicom. Ruski predsjednik Vladimir Putin rekao je, među ostalim, da je ovaj rat pokušaj "denacifikacije" Ukrajine - zemlje koju vodi židovski predsjednik Volodimir Zelenski - a ruske vlasti često ističu tu postrojbu kako bi opravdale invaziju.

Serednjak kaže da je u ispitivanjima optužen da je pljačkao Mariupolj i da je osobno naredio svojim vojnicima da ubijaju civile u gradu, poprištu jedne od najsmrtonosnijih bitaka u ratu dosad. Serednjak je zanijekao te tvrdnje, no činilo se da to nije važno. Sve dok ne kažeš ono što ih zanima i na način na koji oni to žele čuti, rekao je ukrajinski vojnik, neće te prestati tući.

Jednom ga je policajac udario drvenom stolicom, toliko je tukao da se raspala na dijelove. Drugi dan, rekao je Serednjak, pitali su ga može li pjevati himnu Azova. Nije znao ni za kakvu himnu Azova i pretpostavio je da su stražari mislili na Molitvu ukrajinskog nacionalista, zakletvu iz 20. stoljeća koju vojnici obično čitaju naglas prije nego što krenu u borbu. Serednjak ju je nevoljko izgovorio, svjestan kako bi stražari mogli reagirati.

Udarili su ga nekoliko puta. Pao je, udarivši glavom u zid, zadobivši posjekotinu iznad obrve. Ležao je na podu, a batine su se nastavile po cijelom tijelu.
"Kada sam konačno ustao, rekli su mi: 'Nadamo se da smo to izbacili iz tebe'", prisjetio se Serednjak.

Čini se da su neki zatvorski stražari bili pod snažnim utjecajem narativa predsjednika Putina o "denacifikaciji". Za zatočenike je to bilo očito u tome kako su stražari pokazivali poseban interes za sve što bi se, po njihovom mišljenju, moglo protumačiti kao pronacističko. Zarobljenici nisu smjeli imati nikakve osobne predmete pa su njihove tetovaže neminovno privlačile pozornost časnika. Ovo podsjeća na slične optužbe iz ruskih filtracijskih kampova u okupiranim područjima Ukrajine.

Druga priča. "Prebijali su me kad bi vidjeli tetovaže"

Serhij Rotčuk, 34-godišnji narednik u pukovniji, također je napustio Azovstal u posljednjim konvojima i odveden je u Taganrog tjedan dana nakon Serednjaka. Rekao je da su stražari isprva "tražili svastike ili slične stvari, no ako ste imali tetovažu, smatrali su vas lošim momkom". Rotčuk, koji je liječnik, ima tetovaže na obje noge, ruke i prsima. Tijekom razgovora za BBC u Kijevu podigao je majicu da pokaže gavrana koji mu je prekrivao dio prsa i simbol pješačkog voda na lijevom bicepsu; također je na lijevom bedru imao amblem reda Jedi iz Ratova zvijezda.

"Ove tetovaže mnogo puta su mi stvarale probleme. Prebijali su me kad bi ih vidjeli", rekao je Rotčuk. Serednjak, koji nema tetovaže, rekao je da su borci koji su imali tetovirane nacionalističke simbole, poput ukrajinske zastave ili zlatnog trozuba, često bili meta: "Mrzili su nas jer smo Ukrajinci."
Izvješće Ureda visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za ljudska prava (OHCHR) iz ožujka navodi da Rusija "nije uspjela osigurati humani tretman" prema zatvorenicima.

Kris Janowski, glasnogovornik ureda, rekao je da postoji "dugačak popis loših stvari koje su učinjene" zatvorenicima u ustanovi u Taganrogu. Činjenica da se zatvor koristio za držanje zarobljenika je sama po sebi kršenje međunarodnog humanitarnog prava, rekao je Janowski, budući da ih treba držati na posebno određenim mjestima. Ukrajina se također suočila s nekim optužbama za zlostavljanje zatvorenika, prema izvješću iz ožujka, ali sve u svemu, s njima se "postupalo na bolji način".

Rotčuk je rekao da su zarobljenici "živjeli u trajnom stresu" u Taganrogu. Prisjetio se susreta s muškarcem, također liječnikom, koji je pod prisilom priznao da je uklonio testise ruskom zarobljeniku, očajnički želeći da zlostavljanje prestane: "Rekao je: 'Dobro, samo me ostavite na miru, potpisat ću priznanje.' Policajci su tada zastrašivali ostale medicinare."

"Davali su mi elektrošokove"

Stražari su Rotčuku davali elektrošokove, ali se on opirao. Za kaznu je poslan u samicu na dva mjeseca. Premlaćivanja su se događala gotovo svaki dan, ponekad i nekoliko puta dnevno.

Rotčuk se prisjetio jednog časnika koji je uživao udarajući ga nogom u prsa, zbog čega je osjećao stalnu bol. Žalio se, ali mu nije pružena pomoć. "Morao sam sebi reći: 'Stari, ostani jak, ne možeš kontrolirati situaciju pa je moraš prihvatiti'", prisjetio se Rotčuk.

Ipak, nisu svi imali istu otpornost. Serednjak je rekao da je njegov kolega borac iz Azova u kasnim 20-im godinama razbio malo ogledalo koje je visjelo iznad umivaonika njegove ćelije i upotrijebio krhotinu da si prereže vrat. Spasili su ga drugi zarobljenici, koji su rukama zaustavili krvarenje. Nekoliko dana kasnije, rekao je Serednjak, zatvorsko je osoblje uklonilo ogledala iz svih ćelija.

Ruski liječnici, govori Serednjak, povremeno bi posjećivali zatočenike, ali im nisu nužno pomagali. Porcije hrane koje su dobivali opisao je kao ograničene, ponekad su bile toliko oskudne da je dobivao najviše 300-400 kalorija dnevno.

Serednjak je visok 186 cm, ali je smršavio na oko 60 kg u Taganrogu: "Svaki put kad bih ustao osjećao sam vrtoglavicu. Zamračilo mi se pred očima, nisam mogao napraviti nikakve brze pokrete." Vjerovao je da je to bilo namjerno: oslabljeni, zarobljenici neće pružiti nikakav otpor.

Treća priča. "Nisu nas hranili. Nisu nam dali ni izaći van"

Irina Stohni, 36-godišnja bolničarka u 56. brigadi, opisala je zatočenike kao konstantno neuhranjene: "Nisu nas hranili. Nisu nam dali ni izaći van. Nebo smo mogli vidjeti samo kroz rešetke na prozorima." Stohni je rekla kako su stražari dva puta dnevno tjerali nju i druge žene da se kreću u stresnom položaju, s rukama iza leđa i glavom do koljena, te da su ih vukli za kosu. Druge zarobljenice rekle su da bi ženama bilo naređeno da se skinu gole pred muškim osobljem koje je ponekad omalovažavalo njihova tijela.

Jednog dana, ispričala je Stohni, čuvar ju je optužio da je mučila ruske vojnike u zatočeništvu i zavrtao joj ruke tolikom snagom da ih je zamalo slomio. Rasplakala se nekoliko puta tijekom razgovora za BBC: "U Taganrogu žive i rade samo đavoli." Nakon što je puštena Stohni je bila podvrgnuta operaciji uklanjanja priraslica - ožiljnog tkiva između organa koje mogu biti uzrokovane traumom - koje su se razvile u njezinom bubregu i mjehuru. "Radili su nam sve osim silovanja", rekla je Stohni.

Četvrta priča. "Grčiš se. Ako digneš glavu gore, počnu te tući. I tom krugu nikad kraja"

Denis Hajduk, vojni kirurg, rekao je da su čuvari prilikom "prijema" natjerali njega i ostale zarobljenike da trče pognutih glava dok su ih oni udarali. Zatočenici su udarani čak i nakon što su pali na zemlju, nesposobni ustati. Hajduk (29) je pomagao ranjenima u Azovstalu, a u ispitivanju je optužen da je amputirao i kastrirao ruske zarobljenike. On je to negirao rekavši da su mu dovođeni samo ukrajinski ranjenici.

Dok se prisjećao što se sve događalo u zarobljeništvu, mogao se osjetiti bijes u njegovom glasu. Hajduka su bacili na pod te ga podvrgnuli elektrošokovima sve dok se, kako je rekao, baterija nije ispraznila. Drugi zarobljenici rekli su da su čuvari također koristili vojni telefon za elektrošokove spajajući žice na njihova tijela. "Grčiš se. Ako digneš glavu gore, počnu te tući. I tom krugu nikad kraja", rekao je Hajduk.

Taganrog se također koristi kao transferna točka i na njegovo iznenađenje, Hajduk je tamo držan samo dva dana, prije nego što je pušten u razmjeni zarobljenika. Dok je odlazio, policajci su ga pokušali natjerati da potpiše dokument u kojem je izjavio da je svaka ozljeda na njegovom tijelu bila slučajna. Hajduk je to odbio. Rekao je da su ga stražari tukli te da je osjetio kako se u njegovu tijelu nešto lomi.

Kasnije, nakon povratka u Ukrajinu, dijagnosticirana su mu tri slomljena rebra kao i nagnječenje srca - nagnječenje srčanog mišića uzrokovano traumom.
Na pitanje zašto su se stražari tako ponašali prema ukrajinskim zatočenicima, odgovorio je sljedeće: "Zato što mogu. Ti si zarobljenik i oni te zlostavljaju." Serednjak je ovako odgovorio na isto pitanje: "Tukli su kako bi dobili neke informacije, a onda bi nam rekli da nas tuku kako se ne bismo vratili u borbu nakon razmjene."

Ukrajinski ombudsman Lubinec kaže da su ruske vlasti stvorile "sustav mučenja" za ukrajinske zarobljenike, obično u pritvorskim centrima u Rusiji i na okupiranim područjima Ukrajine. Ukrajina je otvorila svoje objekte stručnjacima. Rusija je, međutim, ograničila posjete na samo neka mjesta. Janowski iz OHCHR-a kaže da je Moskva odbijala UN-ove zahtjeve za pristupom bez navođenja "bilo kakvih legitimnih razloga". Budući da je većina mjesta zatvorena za vanjske promatrače, rekao je Lubinec, ruski vojnici mogu učiniti bilo što s ukrajinskim zarobljenicima.

Peta priča. "Bilo je mnogo udaraca. Osjećao sam se kao lopta"

Tijekom svog "prijema", 40-godišnji narednik u 36. brigadi marinaca Artem Diblenko čuo je kako stražari pričaju o nogometu sa zarobljenicima. Bio je zaintrigiran. "Ono što nisam znao je da ćemo mi biti lopta", rekao je Diblenko. Zavezanih očiju dobio je naredbu da trči, a onda je pao: "Bilo je mnogo udaraca. Osjećao sam se kao lopta."

Diblenko kaže da je u rujnu jedan od njegovih cimera u ćeliji doživio srčani udar, što je pripisao stalnom fizičkom zlostavljanju. Nitko ga nije došao liječiti i čovjek je preminuo u dobi od 53 godine. Tri tjedna kasnije Diblenko je uključen u razmjenu i u Ukrajini je slučaj prijavio vlastima. Tijelo je, kako je rekao, vraćeno krajem prošle godine: "Njegovom sinu su dali fotografije. Bilo je užasno." Ukrajina je priznala da su tijela razmijenjena u prosincu, ne navodeći pojedinosti o identitetu žrtava, niti kako i gdje su umrle. Sin preminulog rekao je da čeka rezultat DNA testa i nije želio ništa komentirati.

Ukrajinska organizacija Medijska inicijativa za ljudska prava zabilježila je navode o najmanje tri smrti u zatvoru Taganrog, očito zbog mučenja i nedostatka hrane i zdravstvene skrbi. Marija Klimik, jedna od istražiteljica organizacije, kaže da je to "jedno od najgorih mjesta za ukrajinske zatočenike u Rusiji".

Čula je priče o muškarcima koji su odvođeni na ispitivanje i pitani imaju li djece. "Ako netko kaže da nema djece, tuku ga po genitalijama. Stražari objašnjavaju da je to zbog sprječavanja razmnožavanja", rekla je Klimik. A nekim ukrajinskim vojnicima je suđeno, a kao dokazi protiv njih korištena su očigledno lažna priznanja koja su dali u pritvoru.

Nakon gotovo 12 mjeseci zatočeništva, od kojih sedam u Taganrogu, Serednjak je pušten u razmjeni zarobljenika 6. svibnja, zajedno s još 44 ukrajinska borca. Rekao je da će taj datum slaviti kao drugi rođendan. Ista je razmjena uključila liječnika Serhija Rotčuka, koji je kasnije otkrio da je imao prijelom prsne kosti, stanje povezano sa značajnom traumom prsnog koša, za koju je okrivio zlostavljanje.

BBC je posjetio Serednjaka četiri tjedna nakon njegova povratka, u stambenom kompleksu na lijevoj obali Kijeva, između njegovih fizičkih i mentalnih rehabilitacijskih terapija. Liječnici su mu dijagnosticirali slomljeno rebro te ciste na jetri i bubregu koje su, kako su rekli, vjerojatno nastale od udaraca. Serednjak je već vratio nešto od izgubljene težine, ali je i dalje patio od bolova u donjem dijelu leđa i ponekad mu je bilo teško hodati.

Na reporterovom mobitelu prvi put je pogledao video njegove zamjene, koji je objavila ukrajinska vlada. Zarobljenici su snimljeni kako uzvikuju "Slava Ukrajini!" i kako ih pozdravlja razdragana gomila. Pokazujući na neprepoznatljivog nasmiješenog čovjeka, Serednjak je rekao: "Ovo sam ja! Bio sam blijed, mršav, bez pristupa sunčevoj svjetlosti. Bili smo poput šišmiša, živjeli smo u polumraku."