SITUACIJA u Dinamu nije dobra. Prvak Hrvatske je ispao u trećem pretkolu kvalifikacija za Ligu prvaka, smijenio je Igora Bišćana i trenutno se nalazi na minus osam bodova u odnosu na Hajduk (uz utakmicu manje), a u naredna dva tjedna igra dva meča s praškom Spartom te derbije protiv Rijeke i Osijeka.

Trener je, kako je to u nogometu uvriježeno i normalno, prvi platio ceh lošeg otvaranja sezone. Dolazak Sergeja Jakirovića mogao bi biti brzinska terapija koja treba apatičnoj momčadi, ali Dinamova tragedija leži u tome da je trener doslovno jedina osoba u klubu koju netko ima pravo smijeniti.

Nikakav lanac odgovornosti ne postoji, klub skoro pola godine funkcionira s na brzaka sklepanom upravom, Zdravko Mamić i dalje nije odustao od njega. Krivac za to, suprotno suludim tezama koje u javnost plasiraju mahom fanovi međugorskog vožda koji je Dinamo oštetio za najmanje 118 milijuna kuna, nije "ulica koja je ušla u klub", nego onaj koji je tu oduvijek - Mirko Barišić.

Ne, ulica ne vodi Dinamo. Niti će ga ikad voditi

Čak i među onima koji se nazivaju navijačima Dinama velik je broj onih koji guštaju u trenutnoj rezultatskoj krizi. "Jesmo vam rekli da će ulica i komunisti uništiti Dinamo", zaziva dio plave raje dok rješenje vidi u kriminalcu koji je iz Dinama pokrao barem 118 milijuna kuna, a u slobodno vrijeme tulumario s Legijinim pukovnicima koji su klali po Hrvatskoj.

S druge strane, jedina istina je ta da su navijači imali samo jedan "institucionalni" doprinos u novom preslagivanju karata - svojih sedam povjerenika čije bi ruke na zadnjoj skupštini zauvijek maknule Mamiće od Dinama. No, Zorić i ostala sljedba su odlučili najprije, suprotno svakoj dosadašnjoj praksi i statutu, osporiti njihov status povjerenika, a onda i srušiti kvorum na skupštini.

To je sav utjecaj s kojim navijači raspolažu u vremenima koja slijede. Ulica ne vodi klub niti će ga ikad voditi. Želja navijača za pravom glasa u Dinamu oduvijek je bila motivirana time da Dinamo bude častan klub i rezultatski uspješniji nego što je sad, a ne privatna prćija jedne obitelji koju gleda tristo ljudi na tribini. U cijeloj toj perspektivi najviše je nadrapao Dario Šimić.

Teza o Šimiću koji vodi klub je najpopularnija doskočica nakon deset piva na šanku, a ujedno i najveća glupost

Treba napomenuti da je Šimić ušao u klub kao čovjek koji (barem zasad) uživa povjerenje navijača, ali se čitava situacija dogodila u specifičnim okolnostima čijim zanemarivanjem se ne može shvatiti ono što se trenutno događa u klubu.

Nije Šimić bio dugogodišnji projekt ni produkt navijačke borbe, već nužan kompromis. Podsjetimo, Dinamo je nakon spomenute skupštine održane u ožujku ostao bez Izvršnog i Nadzornog odbora i postoji samo jedno operativno tijelo kluba - Uprava. 

Barišić je zadnjim adutima uz Vlatku Peras, ženu koja je za Mamića nosila kuverte osječkim sucima, u Upravu ugurao Šimića i dvojicu ljudi za koju šira javnost vjerojatno ni danas ne zna - Darka Podnara i Danijela Tomačića. Uprava koja je sklepana doslovno u par sati, bez ijednog tijela koje ju nadzire, funkcionira točno onako kako se moglo zamisliti - nikako.

Podmetanja i nepovjerenje

Kada se zna da Šimić ima samo jedan od pet glasova u Upravi (glas predsjednice Peras vrijedi dva), onda je sasvim jasno kako je teza o "Šimićevom Dinamu" promašena. Štoviše, Uprava se vrlo često ne slaže oko ključnih pitanja, a nije ni najmanje čudno što nema povjerenja između ljudi koji se prije imenovanja nisu ni poznavali.

Štoviše, više primjer pokazuje da Šimić, iako deklarativno vodi sportski segment kluba, ne može ni izbliza odlučivati sam za sebe. Neke igrače je davno "prodao" ili "kupio", ali podršku od Peras nije imao.

Indikativno je da je Šimić jednog igrača koji je u klub stigao u ovom prijelaznom roku snimio "odavno" i taj je trebao s Dinamom započeti pripreme. No, Peras se za savjet obratila drugim djelatnicima kluba koji su podržali Mamića na skupštini i transfer je bio stopiran sve donedavno, a igrač nije prošao pripreme s klubom.

Barišić krade vrijeme, a Dinamo pati

Radi li se o strahu stavljanja potpisa kad se ne zna konačni pobjednik rata, sabotiranju suradnika kao navijačke maskote ili čistom razilaženju u mišljenju, možemo u ovom trenutku samo špekulirati. Ono što je sigurno je to da Dinamo ima krajnje heterogenu upravu.

Ono što je dugoročno opasnije i neodrživo je da nitko iz Uprave nije smjenjiv dok god skupština ne izabere novi Izvršni odbor koji jedini po statutu može smijeniti članove Uprave. I dok se svi boje povući potez u klubu koji proživljava nešto što bi trebala biti tranzicija, glavni krivac je jasan - predsjednik kluba Mirko Barišić.

Radna skupina oko dogovaranja statuta mjesecima je sastančila da pronađe model koji bi barem u minimalnom opsegu zadovoljio sve strane i onemogućio da Dinamom netko ponovno zavlada kao tiranin bez ikakve kontrole. Konačni prijedlog statuta leži u Barišićevim ladicama više od mjesec dana, novu skupštinu je već jednom odgodio, a u međuvremenu šuti i čeka.

Iako je navijačima koji su ga spasili na zadnjoj skupštini obećao promjene u klubu, čini se da vrlo proračunato čeka rasplet europskih kvalifikacija i početka HNL-a. Nemoguće je reći u kojem smjeru razmišlja i zašto točno to radi, ali sve što je napravio između skupštine u ožujku i danas bilo je na štetu Dinama i njegovih navijača.

Novinari odani određenim strukturama u klubu su u medije puštali dogovore oko nacrta novog statuta kao probne balone za javnost. U međuvremenu se nije poduzeo idući korak, a Barišić mirno pušta da Dinamo bude talac nepostojeće organizacije i svih lešinara ovog svijeta koji žele utrčati u prazan prostor koji će postojati dok god klub ne dobije novi statut.