JEDANAEST dana. Točno toliko je trajala iluzija o Sergeju Jakiroviću kao treneru koji je na Maksimir stigao u mesijansku misiju i ispravit će baš sve što su njegovi prethodnici i Uprava uspjeli pokvariti u nekoliko zadnjih, a posebno u aktualnom prijelaznom roku.

Nakon vrlo dobre utakmice protiv Sparte u Zagrebu i deklasiranja Rijeke, dio navijača slavio je neki sasvim novi Dinamo, a posebno su u tome bili žustri obožavatelji Zdravka Mamića koji je, prema toj interpretaciji, osobno doveo Jakirovića u Dinamo i time spasio klub. Iako je Dinamo u prvih 45 minuta protiv Sparte odigrao najlošije poluvrijeme sezone iz sada već pozamašne kolekcije, suludo bi bilo uprijeti prstom u Jakirovića kao glavnog krivca.

Uprava je rasprodala momčad i napravila sve da mu oteža posao, a težak poraz može izaći na dobro samo ako će se zahtjevi i očekivanja od Jakirovića prilagoditi onome čim trenutno raspolaže, a to je za Dinamove standarde jako, jako malo.

Jakirović ne smije postati maskota bilo koje od struja koje vode bitku oko Dinamove budućnosti na način na koji je to bio Bišćan, uglavnom ne svojom krivicom. Samo tako će moći stabilizirati momčad i izgurati sezonu na zadovoljavajuć način. Uz to, bilo bi krajnje vrijeme i da odustane od nekih ideja svojih prethodnika koje su se transformirale u fetiš i sredstvo za mučenje Dinamovih navijača.

Zašto je Ristovski protiv Rijeke bio odličan, a protiv Sparte grozan?

Stefan Ristovski je protiv Rijeke bio uz Brunu Petkovića najbolji igrač Dinama, a više puta smo pisali kako njegove dijagonale sa stoperske pozicije mogu biti ključno oružje Dinama u situacijama kada se suparnik brani.

S druge strane, on ne može i ne smije biti starter na toj poziciji bez obzira na suparnika. Obje utakmice protiv AEK-a i uzvrat protiv Sparte su potvrdili tu tezu. U situaciji kada suparnik stisne i kada do izražaja puno više dolaze klasične stoperske kategorije poput duela i skoka, Ristovski je velika kocka.

Njegovim pomicanjem u sredinu Dinamu defenzivno dodatno gubi jer je onda prvi izbor na desnom beku Sadegh Moharrami, a Irancu su obrana i situacijska inteligencija bez lopte daleko najslabiji segment igre.

Ljubičić na boku je neshvatljiva odluka koju se nijednim argumentom ne može obraniti

Ideja o Robertu Ljubičiću kao beku stigla je iz nogometnog udžbenika Ante Čačića, kada je bivši trener Dinama bio kronično nezadovoljan drugim opcijama na toj poziciji. Ako je zbog početnog uspjeha u Europi logično da on nije htio dirati momčad kojoj dobro ide, neshvatljivo je da je ta ideja živa i dan-danas.

Ljubičić nema nikakvu komparativnu prednost pred Bogdanom Mihajličenkom u toj ulozi - ni u ulozi dodatnog razigravača jer Dinamo ne otvara napad preko bokova, ni u obrani, ni u napadačkom učinku u vidu stalnih dolazaka u završnicu i davanja završnog pasa.

S druge strane, Dinamo je bez njega u sredini terena vrlo trom i neenergičan. Mišić je klasa za sebe, ali je spor igrač kojeg suparnik može zatvoriti markiranjem. Bulat se tek navikava na novu ulogu, a Baturinin forte svakako nije odgovornost u obrani.

Nije čudno da je Dinamo puno bolje izgledao u drugom dijelu jer je Ljubičić netko tko može trkom i iskakanjem omogućiti veznoj, a onda i ostalim linijama da se podignu. Osim toga, jedini je igrač u trenutnom rosteru koji ima osjećaj za dolazak iz drugog plana iz centralnih zona.

Protiv AEK-a je baš na tu foru u Ateni zabio gol, a u Pragu je imao mrtvu šansu koja je mogla prelomiti utakmicu na Dinamov mlin. U trenucima kada se Petković mora spustiti po loptu i razigrati momčad, nasušno treba veznjaka koji je spreman napasti prostor iza njegovih leđa.

Dinamov let bez krila

Prvak Hrvatske do kraja prijelaznog roka pod hitno mora dovesti stopera i lijevog beka, ali u trenutnoj konstelaciji su mu najveći problem krilne pozicije. Odlaskom Ivanušeca i ozljedom Stojkovića, Dinamo se sveo na Marina kao startnu opciju, ali njegova igra i voljni moment ničim ne odaju dojam da će imati mjesto u startnoj postavi.

Pisali smo kako je Dinamo postao prilično jednostavna momčad za skautiranje. Istom formulom - isključivanjem Mišića iz igre i dupliranjem Petkovića se poslužila i Sparta. U takvom rasporedu Dinamu se otvarao prostor na krilnim pozicijama, ali Dinamo na krilima nema kvalitetu koja može jamčiti kontinuitet.

Nijedan od trenutnih krilnih igrača ne može driblingom stvarati višak, nije vrhunski u igri bez lopte niti je elitan finišer. S obzirom na profil napadača poput Petkovića, neshvatljivo je da se tako loše selektiraju igrači na pozicijama koji bi od toga mogli uvjerljivo najviše profitirati.

U nedjelju Dinamo igra svoje finale Lige prvaka

Dinamo ovu utakmicu mora zaboraviti. Konferencijska liga nije financijski bitno slabiji ulov od Europa lige, a u ovoj tranzicijskoj fazi se to natjecanje čini i puno primjerenije za zagrebački klub, njegov koeficijent i prezimljavanje.

Klub već u nedjelju igra svoje finale Lige prvaka, protiv Osijeka na Pampasu. Pobjeda u drugom derbiju zaredom bila bi jasan signal da je momčad u HNL-u uhvatila ritam i kupila bi si barem malo mira dok se ne zgotovi prijelazni rok.

Remi ili poraz bi bio višestruko bolan. Hajduk do poljudskog okršaja s Plavima ima lagan raspored i realan je scenarij po kojem će derbi dočekati s osam pobjeda iz osam utakmica. Dođe li Dinamo s više od pet bodova zaostatka u Split, pobjeda Bijelih bi ih odvela na prednost koju su uoči sezone mogli samo sanjati i koju bi vrlo teško ispustili.