KORAK naprijed, natrag dva. Tako to izgleda nakon 1:0 poraza od Rijeke u Jadranskom derbiju. To je realnost Hajduka posljednjih nekoliko ligaških utakmica i u takvom ritmu će jako teško biti u svibnju sljedeće godine tamo gdje želi biti. Poraz protiv Rijeke koja igra u vrhunskoj formi nije problem sam po sebi, ali kada izgubiš od Istre i Gorice, onda se moraš vaditi u derbijima.

Prošli tjedan je Hajduk u tome uspio, ali protiv Rijeke se slična utakmica zasluženo prelomila na drugu stranu. Iako je ovo komentar prvenstveno o Hajduku, izrazito bi bilo nepošteno ne istaknuti da Rijeka igra u odličnoj formi od početka prvenstva i u ovom trenutku je zasluženo na vrhu Super Sport HNL-a.

Unatoč ogromnom financijskom teretu koji im je ostavio grozni bivši sportski direktor Robert Palikuča, gubitku ključnog igrača Matije Frigana i šokantnom bijegu trenera u Dinamo, Rijeka je s budžetom za plaće igrača koji je upola manji od Hajdukovog sastavila vrlo ozbiljnu i prije svega balansiranu momčad koja u ovom trenutku ima pravo sanjati titulu prvaka države jednako koliko i Splićani.

Hajduk je najkraće rečeno bio loš. Obrambeno stabilan kao i uvijek, ali prema naprijed već dugo stvari ne funkcioniraju. Lopta još nekako i dođe do zadnje trećine, ali tamo se ne događa baš ništa i rezultat ovisi o inspiraciji pojedinca.

Većina igrača u napadačkoj liniji iz utakmice u utakmicu pokazuje da igraju jer nema tko drugi, u lošoj su formi, a kada na to nadodamo da se glavni igrač Marko Livaja potpuno ugasio zadnjih pet utakmica, dobijemo točno ono što smo gledali protiv Rijeke. Sporu igru, uz puno tehničkih pogrešaka i bez vidljive ideje kako probiti suparnika u kvalitetnom bloku.

Agresivna Rijeka je u prvih pola sata dominirala energijom i trkom

Trener Ivan Leko je iznenadio sastavom za ovu utakmicu. U odnosu na utakmicu protiv Dinama, jednu promjenu je morao napraviti prisilno jer se na zadnjem treningu ozlijedio Filip Uremović, pa je utakmicu započeo Josip Elez na poziciji lijevog stopera.

U veznom redu je startao prvi put za Hajduk u ligaškoj utakmici Mihael Žaper, što je isto bilo očekivano, ali zato je činjenica da je utakmicu na poziciji desetke počeo Anthony Kalik bila jako iznenađujuća.

Kalik nije upisao ni minutu na terenu od 3. rujna i poraza protiv Istre (osim Kup utakmice protiv niželigaša Omladinca), a nije započeo ligašku utakmicu još od 13. kolovoza i pobjede protiv Slavena na Poljudu te je i u toj utakmici bio zamijenjen na poluvremenu.

Bilo je jasno da Leko nešto mora mijenjati jer je Vadis Odjidja-Ofoe bio igrač manje u prošlom derbiju i jasno je da je s Kalikom htio dobiti veću agresiju u veznom redu i time primiriti Rijeku koja živi od ritma i volumena udaraca.

Ipak, zaista je nejasno da ovakvu utakmicu započneš s igračem koji je potpuno izvan ritma i ničim do sada nije pokazao da je njegov povratak iz Gorice bio opravdan. Leko se opire ideji koja se čini logičnom, a to je da upari Niku Sigura i Žapera te gurne Filipa Krovinovića na poziciju desetke kad već Aleksandar Trajkovski nije spreman igrati cijelu utakmicu.

Na samom početku utakmice Hajduk je visoko pritisnuo Rijeku i uspio je natjerati obranu domaćina na nekoliko pogrešaka u predaji lopte. To je Hajduku u 4. minuti donijelo i dobru priliku kada je Dario Melnjak udarcem glavom zatresao vratnicu.

Nakon tih par uvodnih minuta Rijeka se počela dizati iz minute u minutu i svojom energijom je potpuno pretrčala i nadigrala Hajduk. Nije ni Rijeka imala neke velike prilike, ali od vratnice Melnjaka do 30. minute je potpuno gospodarila terenom i odvela utakmicu na svoj mlin visokog ritma i brzog dolaska u završnicu.

Hajduk nije uspijevao pronaći nikakvu stabilnost, posjed nije mogao zadržati nimalo i utakmica se u tom razdoblju svela na hvatanje igrača Rijeke koji su trkački i u duelima pregazili vezni red Hajduka.

Hajduk je do 30. minute prijetio jedino po presječenoj lopti, što su par puta uspješno napravili Krovinović i Žaper, ali tranzicija Hajduka je bila kriminalna, i to ponajviše jer je glavna meta bio Kalik koji bi onda trebao zadržati posjed i gurnuti u priliku Livaju ili Sahitija, što on jednostavno ne može.

Veliki problemi za Moufija i Lekino prisilno kemijanje

Prvi put ove sezone Fahd Moufi je imao problema u čuvanju igrača jedan na jedan. U derbiju protiv Dinama je bio fantastičan i potpuno je ugasio Gabriela Vidovića, ali Marko Pjaca je pokazao kakva je klasa i nekoliko je puta doveo Moufija u velike probleme. Istina je i da Pjaca nema moći u nogama da cijelu utakmicu bude na takvoj razini, ali dok je Rijeka bila u naletu, on je bio glavni odušak za sve akcije.

Nadovezalo se da je Moufi i prema naprijed odigrao jako lošu utakmicu te još uvijek čekamo da vidimo napadačke sposobnosti zbog kojih je i doveden u klub. Istina je i da je pravo čudo da je utakmicu završio bez kartona, što je vjerojatno i jedina zamjerka prema sucu Patriku Kolariću koji je odradio jako dobru utakmicu, imao potpunu kontrolu zbivanja i iza utakmice neće ostati repovi.

Moufijeva reakcija prije kaznenog udarca, kada je rukama povukao igrača Rijeke koji s loptom bježi prema svojoj polovici, frustrirajuća je za navijače jer takve stvari se ne rade ni u pionirskom uzrastu.

Umjesto posjeda Rijeke i preslagivanja momčadi nakon prekida, Moufi svojim potezom domaćinima daje slobodni udarac iz kojeg lopta nesretno pogađa Krovinovića u ruku i utakmica je time riješena. Kazneni udarac je bio čist i možda je malo nepošteno to svaliti na Moufijeva leđa, ali kada cijelu utakmicu odigraš loše, onda i ova pogreška dobije dodatnu dimenziju.

Dio problema za njega je nastajao i zbog toga što Yassine Benrahou nema obrambenu kvalitetu da s pozicije desnog krila zatvara efikasno protivničkog beka te da u nuždi duplira Pjacu. Ali to je bio rizik s kojim je Leko morao živjeti jer osim Emira Sahitija ni jedno prirodno krilo ne zaslužuje minute u sastavu, pa mora izmišljati uloge i formacije kako bi pokušao dobiti opasnost u zadnjoj trećini.

A nedostatak krila vuče sve drugo za sobom jer Benrahou mora igrati desno pa samim time ne može igrati na desetki, a budući da je Odjidja-Ofoe u užasnoj formi, mora nešto pokušavati s Kalikom na toj poziciji.

Sve je to kaša koju je skuhao sportski direktor i, kada se pogleda budžet protivnika te kako je ta ekipa balansirana, jasno je da se negdje teško pogriješilo u slaganju momčadi Hajduka za ovu sezonu iako te greške nisu nepopravljive. Možda će i ostali igrači iz napadačke linije ući u formu kao Sahiti kojeg se isto čekalo, pa ćemo imati drugačiji dojam o samom kadru, ali to se za sada ne čini izglednim.

Razdoblje boljeg Hajduka bilo je kratkog vijeka

U 30. minuti Hajduk prvi put u utakmici uspijeva smisleno dodavanjima probiti prvu liniju obrane Rijeke, a domaćini su se činili ispuhanima nakon pola sata visoke razine energije. Upravo iz te situacije iz zaleđa zabija Livaja, a nekoliko minuta kasnije Benrahou sjajno proigrava Sahitija čiji je udarac obranio Nediljko Labrović. U tim trenucima se činilo da je Hajduk pronašao balans i smanjio tempo utakmice, što je bio i osnovni cilj prije početka.

Ali bilo je to kratkog vijeka, to razdoblje je trajalo deset minuta jer se pred kraj poluvremena Rijeka ponovno digla i nakon jedne pogreške Eleza imala odličnu priliku preko Marca Pašalića koji je pogodio vratnicu.

Rijeka do kraja utakmice nije ponovno dizala ritam kao u prvih pola sata, ali je stabilnim obrambenim blokom ugušila Hajduk koji nije imao nikakvih rješenja da stvori opasnost pred vratima domaćina osim traženjem nekog prekida. Željko Sopić je dobro osjetio da je Hajduk ušao u ritam sredinom poluvremena i prebacio je fokus svoje momčadi s visokog pritiska i velike trke na čekanje prilika iz tranzicije.

Vezni red Hajduka se nije proslavio, ali ono što su pružili igrači u prednjoj liniji bilo je ispod svake razine. Tehnički problemi u primanju lopte, sporo donošenje odluka i općenito slabo kretanje bila su obilježja napadačke linije gostiju.

I ti problemi traju već duže, ali naravno da isplivaju na površinu kada se utakmica izgubi. Nije puno drugačije bilo protiv Dinama i Lokomotive, ali pobjede su te probleme privremeno bacile u drugi plan i tinjala je nada da će se neka rješenja lakše pronaći nakon izlaska iz krize, što su porazi protiv Istre i Gorice svakako bili.

Livaja je debelo najbolji igrač Hajduka i zaslužio je sve kredite svijeta, ali ne može se zanemariti činjenica da je u posljednjih pet utakmica potpuno nestao te da je prvi put od dolaska u klub u izrazitoj lošoj formi. Iako se pretjeruje u komentarima da je njegov obrambeni doprinos nepostojeć, jasno je da mu je to najmanje dobra stavka u igri, ali sada nema golova i asistencija kojima bi pokrio činjenicu da sve manje sudjeluje u igri te je dojam da na terenu ne postoji.

Nedostatak golova i asistencija bi se mogao prožvakati da Livaja dolazi u situacije da bude opasan, ali to se ne događa. Je li to samo do njega ili načina na koji Hajduk igra, ostaje otvoreno pitanje, ali neke stvari sigurno nemaju veze sa sustavom ili suigračima. Livaja živi u zaleđu već preko mjesec dana i to postaje frustrirajuće za gledanje.

Livaja će se vratiti u formu jer njegova kvaliteta nije nestala preko noći. Standardi na koje nas je navikao su vrlo visoki, a Hajduk bez njegovog učinka nema nikakve šanse da se bori za naslov prvaka.

Možda je nepošteno očekivati da ponovno sam nosi momčad, ali nije nepošteno očekivati da doprinese nešto igri, izađe iz zaleđa i počne sudjelovati na drugačije načine ako ga golovi i asistencije trenutno zaobilaze.

Na poluvremenu Leko vuče logičan potez i uvodi Trajkovskog u igru umjesto Kalika. Reprezentativac Makedonije je već demonstrirao da ulaskom s klupe može promijeniti tijek utakmice te da se jako dobro slaže s Livajom.

I dobro je Hajduk krenuo u drugom poluvremenu jer je s Trajkovskim na terenu puno lakše kombinirao i smisleno dolazio u zadnju trećinu, ali to je trajalo samo do 61. minute, kada je Krovinović skrivio kazneni udarac.

Rijeka se nakon vodstva smisleno povukla i ugasila sve jalove pokušaje Splićana, ali opet se nije pretjerano povukla i time dala priliku Hajduku da dugim loptama radi nered u blizini njezinog vratara. Sopić je izmjenama održavao dobru energiju svoje momčadi i Hajduku nije dozvolio ništa.

Sve promjene koje je Leko dalje radio nisu mu donijele ništa na terenu osim potvrde da neki igrači trenutno ne zaslužuju ni ulazak s klupe. Hajduk je do kraja utakmice uspio stvoriti jednu jedinu priliku koju je nakon ubačaja u 93. minuti propustio Filip Čuić i slavlje domaćina je moglo početi.

Zvonimir Šarlija jedini zaslužuje istinske pohvale

Hajduk nije odigrao puno smislenog u utakmici i trener Leko se nema za što uloviti i reći da na temelju pokazanog može nešto graditi za sljedeće utakmice. Ako Hajduk nastavi biti sterilan, jako će teško pobjeđivati utakmice, a kamoli pobjeđivati u serijama, što je nužno ako želi biti u borbi za titulu do kraja sezone. Nije sve ni crno, ali porazi od Istre i Gorice su velik teret i Hajduk mora puno bolje igrati da pobjedama nadoknadi te izgubljene bodove.

Od svih igrača Hajduka mora se kao pozitivan primjer istaknuti Zvonimir Šarlija. On je i protiv Rijeke odigrao jako dobru utakmicu, najbolji je stoper lige prema SofaScore ocjenama i vjerojatno je jedini igrač Hajduka koji drži konstantno dobru formu bez oscilacija od početka sezone.

Čak je i u očajnoj predstavi momčadi protiv Gorice bio dobar, zabio gol i spasio jedan na gol-crti. Ako nastavi s ovakvim igrama, a ne pokazuje znakove posustajanja, zaslužuje i da ga izbornik Zlatko Dalić uzme u ozbiljno razmatranje.

Utakmica protiv Rijeke ne mijenja previše stvari. Hajduk je bio ispod razine koju navijači očekuju od njega, ali niti je Rijeka sada bolja nego što je bila niti je Hajduk lošiji nego što je bio. Splićani su odigrali vrlo sličnu utakmicu protiv Dinama koju je odlučio jedan bijeg Sahitija, a sada ju je odlučio kazneni udarac za domaćine.

Također, Hajduk protiv Dinama nije titulu osvojio, a protiv Rijeke ju nije izgubio. Još je jako puno do kraja i svaka će momčad imati krize i oscilacije te će kroz ciljnu ravninu prvi proći onaj koji ta razdoblja svede na minimum.

To ne znači da treba zatvarati oči na očite probleme koje Hajduk ima, koji se prvenstveno odnose na napadački dio momčadi koji ne doprinosi ni približno koliko bi trebao. Kako god Leko posložio momčad, uvijek ostaje dojam da fali jedna karika koja bi to povezala u smislenu cjelinu, ali to je trenerov problem za koji mora naći rješenja. Nije lijepo otići na stanku s porazom, ali možda je to dobra prilika da se svi skupa malo resetiraju, i to ponajviše Livaja koji se vraća u krug reprezentacije.

Poraz u Rijeci boli, ali najveća opasnost Hajduku prijeti ako dozvoli da ga to baci u depresiju i pomisao da je sve izgubljeno. To se Bijelima često događalo u prošlosti i sada moraju pokazati da su sposobni ostaviti lošu utakmicu iza sebe i u sljedećoj pokazati zašto su najskuplja momčad Hajduka u povijesti kluba.

Ova momčad na papiru i po plaćama mora dominirati protiv svakoga u ligi osim Dinama jer ovo više nije razdoblje od prije nekoliko sezona, kada je Rijeka imala veću financijsku moć u slaganju momčadi. Te uloge su sada obrnute, a iako nije sramota izgubiti od ove Rijeke, to se sada ipak mora smatrati podbačajem. 

Jer ne treba se zavaravati i ignorirati činjenicu da je Hajdukova ambicija jasna od samog početka sezone, a ako momčad ne može pratiti te ambicije, netko je za to i odgovoran. Hajduku potresi ne trebaju, ali svi skupa u klubu se trebaju pogledati u ogledalo i zapitati se je li ovo razina koja je dovoljna za napad na titulu. Protiv Rijeke to nije izgledalo ni približno dovoljno.