EUROPA barem više ne mora trpjeti onu otrcanu dosjetku Henryja Kissingera o tome koga nazvati ako želite "nazvati Europu". Ionako nitko ne zove.

Od bezbrojnih geostrateških iluzija koje su uništene posljednjih dana, spoznaja koja najviše otrežnjuje svakoga tko živi na kontinentu trebala bi biti ova: nikoga nije briga što Europa misli. U nizu globalnih žarišta, od Nagorno-Karabaha preko Kosova do Izraela, Europa je potisnuta u ulogu dobronamjerne nevladine organizacije čiji se humanitarni doprinosi pozdravljaju, ali se inače ignoriraju, piše Politico.

Blok s 27 članica uvijek se borio da artikulira koherentnu vanjsku politiku s obzirom na različite nacionalne interese koji su u igri. Unatoč tome i dalje je bio važan, uglavnom zbog veličine tržišta. Međutim, globalni utjecaj EU opada zbog sekularnog pada njezina gospodarstva i njezine nesposobnosti da projicira vojnu moć u vrijeme rastuće globalne nestabilnosti.

Umjesto "geopolitičke" elektrane koju je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen obećala kada je preuzela dužnost 2019. godine, EU se pretvorila u paneuropsku sitnu ribu nudeći određeni stupanj zaprepaštenja pravim igračima za stolom dok se uglavnom samo sramoti usred kakofonije proturječja.

Ako to zvuči grubo, uzmite u obzir prošla 72 sata: nakon Hamasovog masakra nad stotinama izraelskih civila tijekom vikenda, europski povjerenik za proširenje Olivér Várhelyi objavio je u ponedjeljak da će EU odmah obustaviti pomoć od 691 milijuna eura palestinskim vlastima. Nekoliko sati kasnije slovenski povjerenik Janez Lenarčič proturječio je svom mađarskom kolegi inzistirajući na tome da će se pomoć "nastaviti koliko god bude potrebno".

Medijska operacija komisije nastavila se izjavom da će EU provesti "hitnu reviziju" nekih programa pomoći kako bi se osiguralo da se sredstva ne usmjeravaju u terorizam, što implicira da takve mjere zaštite dosad nisu bile uspostavljene.

Što se tiče visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrella, ishod svake revizije pomoći za Palestince unaprijed nosi zaključak: "Morat ćemo podržati više, a ne manje." Ukratko: tijekom samo 24 sata Europska komisija je prešla put od objave da će obustaviti svu pomoć Palestincima do signaliziranja da će povećati protok sredstava.

Zbunjujuć odgovor EU

Odgovor Europske unije na događaje na terenu u Izraelu nije bio ništa manje zbunjujući. Čak i dok je Izrael još uvijek brojao mrtva tijela nakon najužasnijeg masakra u povijesti židovske države, Borrell, inače dugogodišnji kritičar Izraela koji je ondje proglašen personom non grata, pribjegao je objema stranama.

Španjolski socijalist Borrell osudio je Hamasov "barbarski i teroristički napad", ali je također prekorio Izrael zbog njegove blokade Gaze i istaknuo "patnju" Palestinaca koji su doveli Hamas na vlast. Njegov istup bio je u oštroj suprotnosti s istupom Von der Leyen, koja je nedvosmisleno osudila napade i dala projicirati izraelsku zastavu na fasadu svog ureda.

Međutim, ti su potezi odmah izazvali proteste iz drugih dijelova EU, a Clare Daly, vatrena ljevičarska zastupnica u Europskom parlamentu iz Irske, dovela je u pitanje legitimitet Von der Leyen i rekla joj da "začepi".

Do sredine tjedna utvrđivanje europskog stajališta o krizi bilo je poput igranja pikada - s povezom na očima. Usporedite to s porukama iz Washingtona.

"U ovom trenutku moramo biti kristalno jasni", rekao je američki predsjednik Joe Biden u posebnom obraćanju Bijeloj kući u utorak i dodao: "Stojimo uz Izrael. Stojimo uz Izrael. I pobrinut ćemo se da Izrael ima ono što mu je potrebno da se brine o svojim građanima, da se obrani i odgovori na ovaj napad." Biden je napomenuo da je nazvao Francusku, Njemačku, Italiju i Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi razgovarao o krizi. Na popisu nije bilo nikoga od "čelnika" EU.

Europa mora živjeti s posljedicama pogrešne politike

Borrell je u utorak organizirao hitan sastanak ministara vanjskih poslova EU u Omanu, gdje su se već okupili, kako bi razgovarali o situaciji u Izraelu. Izraelski ministar vanjskih poslova Eli Cohen odbio je sudjelovati, čak i na daljinu.

To nije previše iznenađujuće s obzirom na europski odnos prema Iranu, koji je desetljećima podržavao Hamas i čije je vodstvo slavilo napade tijekom vikenda. Iako Iran niječe izravnu umiješanost, mnogi analitičari kažu da Hamasov pažljivo planirani napad ne bi bio moguć bez obuke i logističke podrške iz Teherana.

"Hamas ne bi postojao da nije bilo potpore Irana", rekao je u srijedu američki senator Chris Murphy, demokrat u senatskom odboru za vanjske odnose i dodao: "Tako da nije presudno jesu li oni bili uključeni u planiranje ovih napada ili su financirali Hamas desetljećima kako bi im dali mogućnost planiranja ovih napada. Nema sumnje da Iran ima krvave ruke."

Unatoč trajnim znakovima zlonamjernih aktivnosti Teherana u cijeloj regiji, uključujući pritvaranje europskog diplomata koji je bio na odmoru u Iranu, Borrell je više puta pokušao stupiti u kontakt s iranskim režimom u nadi da će ponovno pokrenuti takozvani nuklearni sporazum s globalnim silama, iz kojeg je tadašnji američki predsjednik Donald Trump izašao 2018. godine.

Prošle godine Borrell je čak otputovao u Iran u pokušaju ponovnog pokretanja pregovora unatoč glasnim protivljenjima tadašnjeg izraelskog ministra vanjskih poslova Yaira Lapida. Ako ništa drugo, Borrell je dosljedan.

"Iran želi zbrisati Izrael? Ništa novo. Treba živjeti s tim", rekao je Borrell za Politico 2019. godine, dok je još bio španjolski ministar vanjskih poslova. Sada Europa mora živjeti s posljedicama te pogrešne politike i gubitka vjerodostojnosti u Izraelu, jedinoj demokraciji u regiji.

Europska geopolitička nemoć

Još jedan eklatantni primjer europske geopolitičke nemoći je Nagorno-Karabah, sporna i većinski armenska regija u Azerbajdžanu. Veći dio svijeta gotovo je zaboravio tamošnji dugo tinjajući sukob, ali ne i predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, koji je pokrenuo ambiciozni diplomatski napor početkom ove godine usred ponovnog porasta napetosti.

U srpnju je Michel ugostio čelnike Armenije i Azerbajdžana u Bruxellesu, što je bio šesti takav sastanak. Opisao je razgovore kao "iskrene, poštene i sadržajne". Čak je pozvao čelnike na poseban summit u listopadu, na "pentalateralni sastanak" s Njemačkom i Francuskom u Granadi.
Nije bilo suđeno. Azerbajdžan je u međuvremenu zauzeo regiju poslavši više od 100.000 izbjeglica u Armeniju. Europa, kojoj je prirodni plin iz Azerbajdžana bio nužan, bila je nemoćna učiniti bilo što osim promatranja.

Početkom listopada Michel je za fijasko okrivio Rusiju, tradicionalnog zaštitnika Armenije u regiji: "Svima je jasno da je Rusija izdala armenski narod."

Sličan obrazac odigrao se i na Kosovu, gdje su Europljani godinama pokušavali posredovati u trajnom miru između albanskog i srpskog stanovništva. Glavna sporna točka je status sjevernog dijela Kosova, koji graniči sa Srbijom i gdje Srbi čine većinu od oko 40.000 stanovnika.
Borrell je čak imenovao "posebnog predstavnika za dijalog Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja zapadnog Balkana".

Nositelj te funkcije Miroslav Lajčák, bivši slovački ministar vanjskih poslova, nije imao puno sreće. Iako je Lajčáku ta grandiozna titula pripala prije više od tri godine, dvije strane su danas udaljenije nego ikad prije.

EU je potrošila nebrojene milijune pokušavajući stabilizirati regiju, financirajući organizacije civilnog društva, škole, pa čak i policiju. Međutim, kada su napetosti prijetile da prerastu u sveobuhvatnu borbu nakon upada srpskih paravojnih snaga na sjeverno Kosovo u rujnu, EU je bila prisiljena pribjeći svom provjerenom mehanizmu za rješavanje kriza - Ujaku Samu.

"Kritiziraju nas zbog premalo vodstva u Europi, a zatim zbog previše", rekao je američki diplomat Richard Holbrooke 1998. godine, nakon što je Washington uvukao svoje nevoljke europske saveznike u pokušaj zaustavljanja kampanje "etničkog čišćenja" koju je na Kosovu pokrenuo jugoslavenski vođa Slobodan Milošević.

Jaz između europskih geostrateških težnji i stvarnosti

"Činjenica je da Europljani neće imati zajedničku sigurnosnu politiku u doglednoj budućnosti. Dali smo sve od sebe da ih zadržimo uključenima. Ali možete zamisliti koliko bih daleko stigao s Miloševićem da sam mu rekao: 'Oprostite, gospodine predsjedniče, vraćam se za 24 sata nakon što porazgovaram s Europljanima'", dodao je Holbrooke.

Ne treba tražiti dalje od Ukrajine u potrazi za dokazom da njegova tvrdnja podjednako vrijedi i danas. Iako je EU učinila što je mogla, osiguravajući desetke milijardi eura financijske, humanitarne i vojne pomoći, to nije ni približno dovoljno da pomogne Ukrajini da drži Ruse na distanci. Da nije bilo američke potpore, ruske trupe bile bi stacionirane duž cijelog istočnog krila EU, od Baltika do Crnog mora.

Situacija u Ukrajini naglašava jaz između europskih geostrateških težnji i stvarnosti. Iako Europa nije predvidjela rusku invaziju, godinama je govorila o potrebi poboljšanja svojih obrambenih sposobnosti. "Moramo se sami boriti za svoju budućnost, kao Europljani, za svoju sudbinu", izjavila je 2017. tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel. A onda se ništa nije dogodilo.

Realnost je da će uvijek biti lakše osloniti se na Washington nego postići europski konsenzus oko vanjske politike i vojnih sposobnosti. Zato europske rasprave o sigurnosti više zvuče kao fantasy football nego kao Riziko.

Nakon što je Biden odlučio poslati američki nosač zrakoplova u istočni Mediteran kao odgovor na napad Hamasa ovog tjedna, Thierry Breton, francuski povjerenik za EU, rekao je da Europa mora razmisliti o izgradnji vlastitog nosača zrakoplova. Čak je i u Bruxellesu komentar izazvao tek nešto više od komičnog olakšanja.

Unatoč svoj retorici o nužnosti da Europa igra globalniju ulogu, čini se da ni čelnici najvećih članica EU, Francuske i Njemačke to ne misle ozbiljno.

Dok je Biden sjedio u Situacijskoj sobi Bijele kuće kako bi razgovarao o krizi u Izraelu, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz bili su zauzeti sastancima u Hamburgu. Nakon što su pristali udvostručiti svoje napore za smanjenje birokracije u EU, krenuli su na krstarenje lukom sa svojim partnerima.

Čelnici su svoje uspješne rasprave proslavili na lokalnom pristaništu uz pivo i Fischbrötchen, hamburški riblji sendvič. Čak se i sunce pokazalo. Ali što je najvažnije, nikome nije zazvonio telefon.