JESTE li zaboravili pustolovinu američkog predsjednika Georgea W. Busha, koji je 2003. godine izmislio da Irak ima oružje za masovno uništenje te je zbog toga naredio invaziju na tu bliskoistočnu zemlju? Nakon svrgavanja s vlasti iračkog predsjednika Sadama Husseina te okupacije zemlje od američkih snaga uslijedile su godine nasilja, bezakonja, frakcijskih borbi, destrukcije i pobune.

Amerikanci su 2007. godine smanjili vojno prisustvo u Iraku, da bi se službeno povukli u prosincu 2011. godine, ostavivši Irak devastiran do te mjere da se i danas oporavlja. Pitate se je li netko odgovarao za taj zločin? Dajte, budimo ozbiljni.

Arapsko proljeće

A što mislite o Arapskom proljeću kada su se kreatori međunarodne politike u Washingtonu odlučili arapskom svijetu na sjeveru Afrike i Bliskom istoku nametnuti zapadne, liberalno-demokratske svjetonazore po svaku cijenu?

Naravno, Amerikanci nikada nisu priznali da su se kraci njihovih sigurnosno-obavještajnih službi protezali do vođa masovnih prosvjeda i nereda u Tunisu, Alžiru, Jordanu, Siriji, Omanu, Jemenu, ali i Saudijskoj Arabiji kao najznačajnijem američkom savezniku. Zašto bi? 

Ljudi su htjeli promjene, zbaciti odnarođene, korumpirane režime, u većini neposlušne SAD-u, te dovesti mlade, prozapadno orijentirane političare koji će raditi ono što im se kaže iz Bijele kuće. I što s time?

Možda ste zaboravili kako se sve završilo pa vas želim podsjetiti. Libija je nakon brutalnog ubojstva Muammara al Gadafija potonula u krvoproliće surovog, građanskog rata.

Tunis je dugo vremena nakon realizacije dobrodušnih ideja Ujaka Sama i bijega zakonito izabranog predsjednika Zinea El Abidinea Bena Alija pokušavao pronaći ravnotežu između "tradicije i suvremenog".

Otišao je i neprikosnoveni egipatski predsjednik Hosni Mubarak, u veljači 2011. godine. Što tek reći za Siriju i Jemen? Građanski ratovi. Smrt. Razaranje. Ljudska tragedija.

Opet se možda pitate je li netko iz Bijele kuće... A ne, ovog puta se ne pitate, jer znate. Nitko nije ni trepnuo zbog debakla loših ideja i još gore politike namijenjene arapskom svijetu. 

Amerikanci, Hamas i Izrael

Najnovija tragedija, upad Hamasa na teritorij Izraela uz iskazanu brutalnost i zločine nad civilima i surov odgovor Izraela u vidu bombardiranja civila u Pojasu Gaze je samo potvrda neuspjele američke politike prema dugogodišnjem izraelsko-palestinskom sukobu. 

Svi američki predsjednici od Richarda Nixona do Baracka Obame pokušavali su u svojim predsjedničkim mandatima riješiti povijesni zadatak, zaustaviti sukob u Svetoj zemlji. I nisu uspjeli u tom svom pothvatu. Mora se priznati da su ih pored, u nekim slučajevima, osobnih ograničenja sputavali i nesposobni izraelski i palestinski vođe.

Što tek reći za izraelski lobi u SAD-u za koji mnogi analitičari tvrde da ima kapacitet kreirati dobar dio američke vanjske politike? Pretjerano rečeno ili ne, ipak to ne bi smjela biti isprika za katastrofalne pogreške State Departmenta kada se to tiče konflikta između Izraela i Palestinaca. 

Navijački odnos američke administracije

Djelovanje različitih američkih administracija, svejedno je li riječ o predstavnicima republikanske ili demokratske stranke, bilo je u kontinuitetu obojeno hipokrizijom. Umjesto da iskoriste ugled i golemu moć koju je SAD imao na svjetskoj političkoj pozornici te se postave kao posrednici koji ravnopravno tretiraju obje zavađene strane, američke su administracije posrnule pod strahovitim pritiskom moćnog "židovskog lobija".

Upravo, ponašale su se kao "izraelski odvjetnici", vršile pritisak na palestinske čelnike da učine teške ustupke dok su Izraelu davale bezuvjetnu potporu. U biti, pravili su se da ne vide ono što su svi drugi jasno vidjeli, dugogodišnje aktivnosti gotovo svih izraelskih vlada, a posebice vlada Benjamina Bibija Netanyahua, da radikalnim politikama sile potisnu Palestince sa zemlje koja je navodno bila rezervirana za njihovu buduću državu.

U konačnici, Benjamin Bibi Netanyahu nije ni skrivao svoje ciljeve. Zašto bi kad je za svoje planove imao potporu najmoćnijeg lobija na svijetu i jednu od dvije najveće vojne sile na svijetu, ako uzimamo u obzir nuklearno oružje.

U čemu je najveća pogreška?

Osnovna karakteristika posrednika mora biti nepristranost, odnosno neutralan odnos prema pregovaračima da bi ga pregovaračke strane prihvatile kao medijatora. A što su radile sve američke vlade i svi američki predsjednici bez izuzetka? Zastupali dvojne aršine.

Još se sjećam razgovora vođenih s kolegama iz diplomatskog kora, koji su s podsmjehom govorili o mucanju američkih dužnosnika kada govore o tome kako SAD "bezrezervno podupire" rješenje izraelsko-palestinskog konflikta u pravcu postojanja dvije države na Svetoj zemlji.

Realnost je egzistiranje Izraela i nepostojanje Palestine koliko god se netko trudio deklarirane ciljeve približiti stvarnosti. Zašto bi onda itko više povjerovao da je SAD nepristrani medijator koji zaista želi riješiti problem? Zašto bi u to povjerovali Palestinci? Možda zato što su jako naivni ljudi ili je razlog u tome što nisu imali drugog izbora? Prije će biti ovo drugo.

Tragične posljedice debakla

Trenutačna dešavanja u Izraelu i Pojasu Gaze su, kao i kod događanja Arapskog proljeća, tragična posljedica katastrofalne američke vanjske politike na Bliskom istoku. Službeni stav SAD-a u odnosu na spomenuta dešavanja je osuda Hamasa za njegove "neisprovocirane napade", izražavanje "čvrste podrške" Izraelu i potpuno neprihvatljivo ignoriranje šireg konteksta u kojem se najnovija tragedija događa.

Zanemarivanje razloga zbog kojih neki, premda najekstremniji palestinski elementi, osjećaju kako nemaju izbora nego upotrijebiti brutalnu silu kao odgovor na silu koja se kontinuirano desetljećima provodi protiv njih je kao kad bi žedan čovjek tražio sol da utoli žeđ.

Prosto neshvatljiv, nepromišljen i kratkovidan pristup kreatora američke vanjske politike. A što je zapravo bilo nužno odmah učiniti? Da su američki političari iz obje stranke bili manje strašljivi ili podložni utjecajima lobija, s pravom bi osudili divljaštvo Hamasa, ali u isto vrijeme i okrutna i nezakonita djela koja Izrael rutinski čini u Pojasu Gaze.

Mogu li se stvari popraviti?

Posljednje krvoproliće je težak i tužan podsjetnik da je u međunarodnoj politici moć važnija od pravde. Izrael se uspio proširiti na Zapadnu obalu i desetljećima držati stanovništvo Gaze u zatvoru na otvorenom jer je mnogo jači od Palestinaca. Također, uspio je neutralizirati druge strane kao što su SAD, EU ili Egipat, koje su imale snage suprotstaviti se njegovoj politici i prisiliti ga na pregovore o trajnom miru.

U izravnom konfliktu Hamas ne može poraziti Izrael, ne samo zato što je izraelska vojska neusporedivo superiornija nego i zbog savezništva koje Izrael ima s SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom, prije svih. Ali Izrael nije neranjiv, to su pokazala posljednja dešavanja, a iluzorno je očekivati da će se Palestinci ikada odreći prava na postojanje.

U konačnici, tko bi se mogao odreći tog prava i tko je taj koji bi od njih takvo što mogao zahtijevati? Rat će se kao i uvijek morati završiti primirjem. A na sklapanju primirja ili možda trajnog mira opet bi morali raditi najveći i najmoćniji.

Ako Bidenova administracija izvuče pouke iz pogrešaka svih prethodnih američkih administracija i napravi poteze koji bi u eventualnim pregovorima na nepristran način tretirali obje strane, možda bi ponovo uspjela zadobiti kakvo takvo povjerenje Palestinaca.

Hamas nije jedini predstavnik palestinskog naroda. Naprotiv, ima puno frakcija u lepezi palestinske političke uprave kojima je dosta patnje, sukoba i krvoprolića te koji žele održiv odnosno trajan mir. Međutim za dogovor je potrebno dvoje.

Dakle, potrebno je uvjeriti i izraelske jastrebove da odustanu od svojih maksimalističkih ciljeva, jer Palestinci neće i ne smiju nestati s lica zemlje. Jedini koji mogu s pozicije moći pričati s Izraelom su njihovi glavni sponzori, Amerikanci. Dakle, loptica je prebačena na teren američke diplomacije.

Mogu popraviti pogreške koje su do sada napravili, ako žele i imaju snage iskoračiti iz sjenke suncobrana moćnog "židovskog lobija". Sudeći prema svemu što se do sada dešavalo, teško je u to povjerovati.    

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala