KADA je prethodne godine u regionalnim medijima objavljeno da će se snimati serija o životu Žarka Lauševića, prema njegovom autobiografskom djelu Godina prođe, dan nikad, vijest je dočekana s velikim uzbuđenjem.

Sve je pojačala i činjenica da će se u naslovnoj ulozi naći Milan Marić, jedna od trenutačno najvećih glumačkih zvijezda u regiji. Glumac, u tom trenutku svjež od maestralne izvedbe u Bjelogrlićevom Tomi, za jako kratko vrijeme upustio se u novi još smjeliji pothvat igranja druge jugoslavenske legende.

>>Umro je Žarko Laušević (63)

Također, s obzirom na to da se iza ovog projekta u kreativnom smislu nalazio Bojan Vuletić, redatelj i scenarist serije Porodica, kojom se drznuo obrađivati do tada na ovim prostorima kinematografski netaknute ličnosti i događaje, s pravom smo očekivali velike stvari.

Skriveno remek-djelo?

Nažalost, ovo djelo, bez obzira na sve predispozicije za veličinu, prošlo je prilično nezapaženo, i vjerojatno bi se izgubilo u opskurnosti hiperprodukcije da nas tužna vijest koja nas je ovih dana zatekla nije potaknula da se ponovo za njega zainteresiramo i reevaluiramo.

Dakle, jesmo li napravili pogrešku ignorirajući ovu seriju nonšalantno zaobišavši skriveno remek-djelo?

Odgovor je ipak ne.

Za razliku od Porodice u kojoj imamo pokušaj direktne ekranizacije povijesnih likova koji su nam krojili sudbine mračnih devedesetih, predstavljenih po imenu i prezimenu uz razumljivu ogradu da se ipak radi o umjetničkoj interpretaciji obrane i posljednjih dana Slobe i Mire u njihovoj vili na Dedinju, Pad se od svog uzora iz stvarnog života distancira još dalje.

Ovo nije Laušević, već neki imaginarni Ivan Maslać. Glumac iz paralelnog svemira čija sudbina dovoljno podsjeća na Lauševićevu da bi prije poslužio kao simbol, a ne kao direktno interpretirani lik u filmskoj biografiji.

Naracija je razbacana u nekoliko vremenskih linija koje se simultano prepliću između vitalnih trenutaka u ranim devedesetima, koje su i Lauševiću i Maslaću bile ključne, a tiču se istovremeno i zenita njegove slave i početka pada oličenog u tragičnim i svima poznatim događajima iz srpnja 1993. 

Vuletićeva serija pretendirala je da se odmakne od senzacionalističkih aspekata čitave priče i u fokus stavi čovjeka, glumca, umjetnika, a ne pravog Lauša i time je, iz naizgled plemenitih pobuda, vjerojatno izgubila interes publike.

Maslać je trebao biti svaki čovjek iz tog mračnog vremena, umjetnik uhvaćen u igru sudbine, počinitelj zločina u dugom i mučnom procesu pred sistemom, medijima, društvom, koji su na njega projektirali sve svoje bolesti i frustracije, a on pred novinarima, vještacima, sucima, policajcima, kriminalcima mora braniti svoje pravo na postojanje, obasjan reflektorima sudnice i pozornice.

I u toj igri, kao što i sam u jednom trenutku kaže, ako se oslobodi, kriv je, a i ako se osudi na najstrožu moguću kaznu, opet je kriv. 

Obrnuti Toma

Atmosfera serije je tjeskobna, radnja je, uzevši u obzir temu, premonotona, no uzbudljiva, s nekonvencionalnim stilom i stalnim skakanjem kroz vremenske točke, što više odmaže nego doprinosi njenoj komunikativnosti.

Može se također reći da se ovdje radi o obrnutom Tomi – u Tomi smo gledali naizgled realno dočaranog lika u situacijama koje se vjerojatno nikada nisu dogodile, ali se čine istinitima u duhu i oživljavaju sve ono što se da osjetiti u Tominim pjesmama. U Padu, gledamo imaginarnog lika u situacijama koje pretendiraju da budu vjerna preslika stvarnih događaja, ali opet im, upravo zbog toga što u njima ne vidimo čovjeka po imenu Žarko Laušević in the flesh, nedostaje emotivnog sadržaja. 

A to je šteta, jer Marić likom definitivno više podsjeća na Lauša no na Zdravkovića, i glumački je dovoljno jak da bi ga mogao dočarati, te smo ostali bez potencijalno komplementarnog djela koje bi s Tomom moglo činiti svojevrsni diptih. 

Kao i Toma, Laušević je bio jedan od ljudi čija se sudbina zlosretno poklopila sa sudbinom zemlje u kojoj su stvarali. Toma je, kao predstavnik romantizirane boemije, otišao na samom početku užasa, umrijevši sa svojom zemljom i spasivši se od svega što nas je kasnije zadesilo, ostajući tako zauvijek onaj neokaljani lik kojim povremeno liječimo nostalgiju i čeznemo za nečim čega možda nije ni bilo.

Lauš je pak, kao predvodnik najnesretnije generacije od svih, generacije stvaratelja i umjetnika stasalih osamdesetih, sa svojom zemljom i narodom kolektivno pao u ponor, proživljavajući jednu vrlo tešku i mučnu sudbinu. Težu naravno, reći će mnogi, imale su obitelji onih koji su te kobne noći u Podgorici ostali ležati na asfaltu u čiju obranu i slavu nijedan film ili serija nikada neće biti snimljeni.    

Naposljetku, što god o dotičnom i njegovim djelima mislili i sudili, ne možemo mu poreći da je bio jedan od najvećih. Stoga ga se, ako to želite, prije nego s Padom, valja sjećati uz Oficira s Ružom, Braću po materi, Dogodilo se na današnji dan, Šmekera, Boja na Kosovu, Kaži zašto me stavi ili Bolje od Bekstva.

Pad slobodno i bez zadrške ostavite da ponovo sklizne u hrpu zaborava među svime što se u ovom našem vremenu masovno snima i proizvodi.