HRVATSKA je lako prošla u drugi krug Europskog prvenstva, a Srbija, iako su srpski mediji poručivali da je ta reprezentacija postala sila za Hrvatsku, završila je zadnja u skupini i odmah ispala. Komentar o dosadašnjem dijelu Eura za Index je napisao Žika Bogdanović, urednik specijaliziranih portala Balkan Handball i Handball Planet.

AKO vam netko kaže ili negdje pročitate pa vam izmami smijeh konstatacija da se "ozbiljan rukomet počinje igrati kada hrvatski novinari dođu, a srpski krenu kući", znajte da autorska prava pripadaju piscu ovih redova.

Znam točno i trenutak kada sam je prvi put ispalio, negdje u Krakovu sredinom siječnja 2016. godine, prvog dana poslije eliminacije Srbije s Eura u Poljskoj, ugledavši dragog mi hrvatskog kolegu Predraga Žukinu kako se svjež kao ruža spušta stepenicama press-centra dvorane dok smo se mi već ''čekirali'' sa spakiranim torbama. 

Hrvatska košarka i srpski rukomet

Ne mogu reći da sam ponosan na to što je s godinama u stvari postala definicija razlike između hrvatskog i srpskog rukometa, ali ''c'est la vie''. Kao i ona o analogiji između srpskog rukometa i hrvatske košarke. To je negdje to. Netko je spakiran, netko se tek zagrijava. Iz ove se kože ne može.

Svatko ide svojim putem. Za posljednjih 12 godina boravak srpskih rukometaša na Europskim prvenstvima bio je oročen na pet dana, osim u Splitu i Zagrebu 2018. Tri utakmice, pet dana i pakiranje. Još tri dana euforije prije prvenstva, to je ukupno osam, s još dva pljuvačine iz sve raspoložive medijske artiljerije kad se sve završi uz nezaobilazan ''mikrofon je vaš'' trenutak kad svi koji su u svom životu samo prošli pored rukometnog terena znaju sve o svemu. 

I eto, da zaokružimo na 10 dana nekog općeg zanimanja za rukomet u Srbiji u godini. Pa sve ponovo narednog 10. 1., jer kako reče Nikola Jokić, "ne volimo sport već pobjeđivati", a u siječnju, čekajući Đokovića u Australiji, treba potrošiti vrijeme i sagorjeti kalorije poslije praznika.

Mazohistički odnos Srba prema rukometu

I nevjerojatan je taj neki mazohistički odnos koji Srbi gaje prema rukometu. Nema tu ni Balića, ni Duvnjaka, opće poznavanje rukometnih faca stalo je prije 30 godina na nivou Veselina Vujovića i Nenada Peruničića. Prosječan gledatelj uglavnom nema pojma ni o čemu. Sagosen i Gidsel su dobitnici Nobela iz područja fizike i kemije, ali kada krene prvenstvo, kreće opći kaos.

TV-prijenosi su u postotku gledaniji u Srbiji nego u Hrvatskoj, iako su rezultati reprezentacija neusporedivi. Razlika u gledanosti rukometaša protiv Islanda i vaterpolista (inače, dvostruki uzastopni olimpijski prvaci) koji su u Zagrebu igrali za polufinale na EP s Mađarima istog dana bila je čak 600 tisuća ljudi! 

Kad su prije par mjeseci srpski odbojkaši ostali bez plasmana na Olimpijske igre, komentare na sajtovima si mogao pročitati na prste jedne ruke. U posljednjih 48 sati je na Geronu i igrače istovareno toliko klikbejt i anonimnog smeća da bi im Piksi i nogometaši po povratku iz Katara mogli pozavidjeti.

I opet za dva dana sve lagano u zaborav. Čudo je taj rukomet. Prvi kolektivni stres svake nove godine. Nekako očajnički se želi na put gdje su košarkaši i Đoković, a pobjedničkog mentaliteta ni realne kvalitete nema.

Mapa svijeta se promijenila

A u Kolnu i Hamburgu nastavlja se igrati ozbiljan rukomet. Mapa se promijenila, o da. Portugalci, Nizozemci, Austrijanci i svi ovi sa Sjevera koliko ih ima. Jedino se Finci tvrdoglavo drže hokeja i ski-skokova i dalje. Bit će tu i Farana u budućnosti, nemojte se nadati da ćemo ih zaobići. Imaju najmanje tri igrača koji će nositi igru u klubovima gdje mnogi naši iz regije neće moći prići, a škola radi ili radi. Recept je jasan. 

Danski model rada i ogromna popularnost čine čuda na 18 otoka s 52 tisuće stanovnika. Najbolji idu na kopno u danske i švedske akademije i tu se proces stvaranja zaokružuje. Nekako bih više volio vidjeti Kineze ili Amere da tako igraju rukomet, to bi značilo da bi rukomet izgubio prefiks ''europskog sporta'', ali ’ajde, i ovi Farani su tu da pošalju neku poruku.

Kad krenemo kukati kako nam se malo djece bavi sportom i baza stanjila, a taj lelek se čuje i s jedne i s druge strane Batrovaca, primjer Farskih otoka bi nam trebao reći da je jedino bitno kako se mi bavimo tom djecom i koliko entuzijazma imamo?

Hrvatska? Uvijek prst ide prema golmanima i izborniku 

E sad bi trebala uslijediti dramska pauza, nekih par sekundi, da svatko da odgovor ispred ogledala pa da nastavim. Ovo bi mogao biti prvi olimpijski ciklus od onog između Atlante i Sydneyja da Hrvatska nije osvojila medalju ni na jednom velikom natjecanju. To bi simbolički moglo objasniti kakva je situacija trenutno na mapi svjetskih sila, a ono što pojačava dojam je da, od posljednjeg finala na Euru 2020. sa Španjolcima, nije bila ni blizu polufinala.

Narod, međutim, to ne zanima. I oni iz Čakovca, i oni iz Trilja, žele s optimizmom uploviti u novu godinu. I nije da je Hrvatska toliko daleko od polufinala. Tu je ona negdje, ali za to je potrebno imati savršen turnir, dosta sreće i puno nekih sređenih kockica u pravom trenutku.

Ustalio se taj neki uvjetni refleks da, kada ne ide hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji, prst ide k izborniku ili golmanima. Od Červara pa na ovamo, način na koji su se izbornici borili s pritiskom koji ta funkcija nosi u trenucima kad ne ide bio je različit, ali gotovo uvijek pogrešan.

Lino se pozivao na status olimpijka i svjetskog prvaka ne shvaćajući da se ovdje sve oprašta osim uspjeha. Goluža je držao gard visoko i bio je previše krut te je tu lekciju kasnije u karijeri naučio. Babić je slao poruke o "čudu iz Međugorja" koje su nepogrešivo napravile dva tabora, pristalica i onih koji su ga doživljavali neozbiljno tražeći glavu odmah, što su i dobili prvom prilikom, dok se Horvat pravio da ta medijska/internet halabuka u stvari i ne postoji, pa je ono srce u kameru RTL-a poslije eliminacije sa SP-a 2023. bilo kao crveni plašt u San Ferminu. Stampedo je mogao početi.

Sve je to Goran Perkovac mogao gledati iz fotelje i temeljito se spremiti za ono što ga čeka kada se krenu ''rušiti zidovi''. Da je ''old school'', shvatili smo odmah iz prve izjave ''da se i u svinjcu zna tko je glavni, pa mora i u reprezentaciji''. Poslije toliko godina u medijima, meni su sve te neke priče sportaša ''o zastavi, himni, grbu'' passe, izlizane su i više nemaju nikakav efekt.

Priče sportaša o zastavi, himni i grbu su passe

Suštinu tražim ''u svinjcu''. Svi na svijetu imaju i zastavu, i grb, i himnu, i naravno da svi igraju kako bi ljude koje vole učinili ponosnim i da svi hoće biti dio povijesti u onome u čemu se bave, ali iskreno ne mogu zamisliti da Gidselu, kada strpa 10 komada, suza zaiskri kad pobijedi Njemačku jer se sjeća kako su mu preci izgubili rat za Schleswig 1864!? 

Igra zato što mu je dobro, zato što je dio jedne nevjerojatne ekipe, zato što pomiču granice, zato što živi svoj san... Ali napravio je Perkovac neke nesvakidašnje stvari. Zvuči grubo, ali pomogle su mu one početne lekcije od Nizozemske na početku mandata da shvati gdje je došao.

Onda je pozvao 33 igrača u jesenjoj EHF nedjelji, nešto što se ne radi, što nema smisla s aspekta treninga, ali očigledno ciljano i s porukom ''vidite koliko vas ima, igrat će tko zasluži''. Disciplina. Čak i ovo odricanje od nadimka Kauboja, iako popraćeno serijom dobrih fora po mrežama, jasna je poruka.

Kako se stvara kult reprezentacije?

Kako se stvara kult? Kako se vraća? Pa recept je ''prost kao pasulj'' i alkemija u isto vrijeme. Izgovorio ga je legendarni Nebojša Glogovac: ''Znaš kako se postaje šampion? Tako što izađeš na teren i pobijediš.'' I onda pustiš da svi drugi odrade svoje, stvori se priča, rode se Vatreni, Kauboji i neki novi...

Kad je Hrvatska prava, ona može u 60 minuta svakoga pobijediti. E, to nije floskula. Vidjeli smo protiv Danaca prošle, vidjeli smo protiv Španjolaca ove zime. Pravo je pitanje koliko često može biti prava? Šteta je što to demontiranje Furije nema nikakav efekt jer su Austrijanci spakirali Riberu i Dušebajeva za produženi odmor kad mu vrijeme nije. Baš šteta.

Turnir je dug, Španjolci bi čistili ždrijeb, ali bi u svakom eventualnom krugu s Hrvatskom kretali s -10. Velik hendikep bit će izostanak Martinovića, ali Klarica je odličan, Srna se razgoropadio, Mandić-Kuzmanović su par koji će skinuti anatemu s hrvatskog gola. Perkovac je drugačije raspodijelio glavne uloge i želi dati svoj pečat. Širok je hrvatski sastav, a na ovakvim turnirima to je jako važno.

Tradicija je nastavljena

Pravi turnir počeo je utakmicom s Trikolorima. Tradicija je nastavljena. Francuzi obično ne igraju ta Europska prvenstva u olimpijskoj godini, nisu došli do polufinala ni 2012., ni 2016., ni 2020,. prespavaju ih, ali ovaj put Nikola Karabatić ima svoj ''last dance'', kamere su uključene, prate ga, biće to gas do daske.

Igra prvu postavu s 40 godina i završit će idućeg ljeta s punim plućima najveći svih vremena. Treba ga gledati, uživati i aklamirati. Sve što smo propustili za napisati u njegovu sportsku slavu, sad je posljednji trenutak da boldamo ili barem da ponovimo ono što smo žvrljali od kada se Nišlija-Trogirac pojavio tamo neke 2003.

Nijemci nemaju igračku kvalitetu za medalju, šlepa se taj tim na fenomenalnom Wolffu, ali Njemačka? S milijun prodanih karata, novim svjetskim rekordom na stadionu, strašnim TV rejtinzima i ovolikim hajpom? Teško da će propustiti priliku, ne treba im puno, znamo kakva su pluća kada 20 tisuća ljudi diše za tebe i po neki put se zviždaljka čuje kad ne bi trebalo. 

Krenuli su čistiti sve pred sobom, prvi je pao Island, doduše teško i uz vrhunsko suđenje Načevskog i Nikolova, a sad imaju još Austriju, pa Mađarsku i za kraj Hrvatsku. Tu negdje treba i locirati hrvatski put do polufinala. Svima je sve jasno tri kola prije kraja. Hoćete polufinale? Upropastite Nijemcima zabavu pred 20 tisuća navijača i neka padne osveta za 2019. na istom mjestu.

Danska je svijet za sebe

Ali ako me netko pita, tko može s Danskom? Možda ih netko može pobijediti jednom nekad, to nije isključeno, ali tko je najbolji? Danska. Tko će biti najbolji? Danska. Ljudi su stvorili takav sustav, došli su na takav nivo produkcije igrača da im golmani i bekovi iz Flensburga, PSG-a i Berlina sjede kući i gledaju turnir preko TV-a jer nema mjesta u svlačionici.

I Danska 2 bi ovdje igrala u drugoj fazi, potpisujem. S Gidselom su počeli praviti razliku u odnosu na konkurenciju krajem prošlog ciklusa. Pojava Pytlicka na prošlom SP-u 2023. je ustanovila činjenicu da oni igraju rukomet na drugom nivou i brzini u odnosu na ostale, a dodatak Emila Nielsena uz Niklasa Landina na golu - e to je ''touchdown'' u utakmici protiv ostatka svijeta.

Gledajte u budućnost i vidjet ćete crvene dresove.