U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Svijet boksa imao je brojne prvake i legende, ali Rocky Marciano bio je jedini teškaš koji je karijeru završio neporažen. Bio je toliko dobar i popularan da ga ni mafija nije mogla kontrolirati, ali razlozi njegova naglog odlaska nikad neće biti potpuno jasni.

BILA je nedjelja popodne u kolovozu 1969. godine kad su trojica muškaraca poletjela jednomotornom Cessnom 172-H s čikaškog aerodroma Midway prema gradu Des Moinesu u američkoj saveznoj državi Iowi. Nakon nešto manje od tri sata leta relativno neiskusni amaterski pilot, 37-godišnji Glenn Belz, kontaktirao je kontrolu leta u Des Moinesu i zatražio pomoć u navigaciji.

Iza Belza sjedio je 28-godišnji Frankie Farell, koji je u Iowi pokretao biznis prodaje osiguranja, a iste večeri je trećem muškarcu, svom prijatelju i bivšem sportašu koji je sjedio uz pilota, namjeravao organizirati party iznenađenja. Ovaj je suputnik, pak, sutradan (1. rujna) slavio 46. rođendan i želio ga je provesti sa suprugom i njihovo dvoje djece svojim domom u Fort Lauderdaleu na Floridi.  

Spustio se mrak i padala je kiša kad je Belz ugledao svjetla grada Newtona, udaljenog oko 50 kilometara istočno od Des Moinesa. Odlučio je sletjeti na lokalni aerodrom, ali do tamo nikad nije stigao. 

Točno u 21:05 Cessna je tijekom poniranja zapela za usamljeni hrast na pašnjaku otprilike dva kilometra od piste u Newtonu. Zrakoplov se počeo raspadati, ubrzo udario u tlo i potom prevrtanjem završio u koritu obližnjeg potoka. Istraga je zaključila da je do nesreće došlo zbog pogreške pilota koji je ignorirao lošu vremensku prognozu i izgubio prostornu orijentaciju zbog niskih oblaka i mraka prije nego što se zrakoplov srušio na livadu pod kutom od 30 stupnjeva.

Alijeve suze i potreseni Liston

Sva tri muškarca poginula su na licu mjesta, ali stradanje samo jednog od njih idućeg jutra obišla je svijet. U Cessni je smrt pronašao Rocky Marciano, bivši svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji, koji je svjetsku slavu stekao ponajprije zahvaljujući činjenici da je jedini u povijesti ove težinske skupine karijeru završio neporažen (49-0). Još za života postao je legenda i uzor milijunima boksača i tako je ostalo sve do danas. Njegovo je ime sinonim za nepobjedivog borca koji odlazi na vrhuncu moći i slave.

U samo šest od njegovih 49 profesionalnih mečeva, suparnici su na nogama dočekali posljednji gong. Svjetski naslov branio je šest puta, a jedino je nekadašnji svjetski prvak Ezzard Charles (1950. do 1951.) u njihovom prvom međusobnom dvoboju izdržao svih 15 rundi. Neumorni, agresivni i pomalo sirovi razbijač poluteškaške građe kojeg nije teško pogoditi, ali istodobno i nemoguće zaustaviti, vjerojatno je najbolji opis Marcianova boksačkog stila i karaktera.

Inače prilično ravnodušni Sonny Liston, još jedan velikan teške kategorije koji će također umrijeti prerano, tek nešto više od godinu dana nakon Marciana, na njegovu je pogrebu rekao: "Ovaj čovjek bio je jedan od najvećih šampiona u povijesti. Odbijao je prihvatiti poraz i zato ga nitko nikad nije pobijedio." Svjedoci tvrde i da je veliki Muhammad Ali zaplakao samo dvaput u odraslom životu, prvi put nakon što je ubijen Malcolm X, a drugi put nakon smrti svog prijatelja Rockyja Marciana.

Na Floridi su Marciana na njegov 46. rođendan uzalud čekali supruga Barbara, 16-godišnja kći Mary Anne i posvojeni 17-mjesečni sin Rocco Kevin.

Imigrantska obitelj sa šestero djece

Rocco Francis Marchegiano rođen je u Brocktonu (Massachusetts) u široj okolici Bostona 1. rujna 1923. kao najstariji sin veterana Prvog svjetskog rata Pierina Marchegiana i Pasqualine Picciuto, talijanskih imigranata iz Abruzza, odnosno Kampanije. Dok je Pierino radio u tvornici cipela, Pasqualina se brinula o kućanstvu sa šestero djece, sinovima Roccu, Peteru i Louisu te kćerima Betty, Alice i Concetti.

Brockton je 30-ih godina bio tipični industrijski gradić u čijim su se tvornicama i radionicama zapošljavali mahom talijanski i irski imigranti, a kasnije i Afroamerikanci. Iako je odrastao u vrijeme Velike depresije, Marciano se iz djetinjstva prisjeća oskudice, ali ne i istinskog siromaštva i gladi.

Kao dvogodišnjak jedva je preživio upalu pluća, ali nakon toga izrastao je u robusnog, mišićavog i živahnog dječaka izraženog apetita. Tijekom odrastanja Rocco nije bio uzoran momak, ali ni delinkvent. Nije baš obožavao školu, posebno je izbjegavao čitanje. Od obrazovanja je odustao kad mu je bilo 16 godina, ponajprije zato što je izbačen iz školske bejzbolske momčadi, unatoč majčinim nadama da će postati liječnik i tako osigurati bolji život od svojih roditelja.

Rocco nije želio završiti kao njegov otac, ali nije imao izbora nego prihvatiti slične slabo plaćene i teške poslove. Dostavljao je ugljen, kopao kanale za postavljanje plinskih cijevi, čistio podove, uređivao okoliš, ali ni na jednom radnom mjestu nije se zadržao više od nekoliko mjeseci.

Boksački počeci u američkoj vojsci 

"Moj ujak John znao je da nisam baš neki učenik i nakon što sam odustao od škole rekao mi je da bih trebao pronaći posao i tako pomoći svojim roditeljima. Poslušao sam ga i sljedećih godina radio sve i svašta. U jednom trenutku čak sam dobio posao zajedno s tatom u tvornici cipela, ali nisam mogao podnijeti smrad štavljene kože i kemikalija. Uvijek sam radije prihvaćao poslove na otvorenom", prisjetio se kasnije Rocco.  

Njegova jedina radost u tim godinama bio je sport. Obožavao je bejzbol i američki nogomet i sanjao o profesionalnoj karijeri. No, unatoč svojoj tjelesnoj snazi, nije bio idealan materijal za vrhunskog bejzbolaša, dok je američki nogomet još bio daleko od današnje popularnosti i nije nudio perspektivnu budućnost. Slabo je bacao i sporo trčao, pa se nikad nije uspio probiti izvan lokalnih amaterskih liga. A onda su Sjedinjene Američke Države uvučene u Drugi svjetski rat i ubrzo se na njegovim vratima pojavio dostavljač s mobilizacijskim pozivom.

Nakon kratke obuke u Massachusettsu, 1943. godine našao se u 150. inženjerijskoj bojni u Cardiffu, glavnom gradu Walesa. Zadatak njegove postrojbe bio je logistička potpora savezničkim snagama koje će se sljedeće godine iskrcati u Normandiji.

Legenda kaže da je Rocco počeo boksati upravo u Walesu. Navodno se u pubu posvađao s jednim australskim vojnikom, znatno višim i snažnijim od njega, te ga silovitom serijom udaraca natjerao na uzmak. Potom su ga njegovi suborci nagovorili da se ozbiljnije posveti boksu, koji je američka vojska u ratno vrijeme poticala kao slobodnu aktivnost za vojnike.

Ponestalo mu sparing-partnera

Međutim, čini se da je Rocco boksačke rukavice prvi put navukao još u domu spomenutog ujaka Johna, a prve prave treninge odradio još na inženjerijskoj obuci u Fort Devensu u Massachusettsu. U svakom slučaju, Marchegiano je u Europi ostao stacioniran samo osam mjeseci i nije sudjelovao u borbama. Očekivalo se da će 150. inženjerijska bojna biti angažirana na pacifičkom ratištu pa je neko vrijeme provela u Fort Lewisu u američkoj saveznoj državi Washington.

"Uskoro mi je ponestalo sparing-partnera pa sam shvatio da u boksu očito nešto radim kako treba", rekao je Rocco, koji je otprilike u to vrijeme počeo paziti na prehranu te prestao piti pivo i pušiti kutiju Camela dnevno. Potom se prijavio za prvenstvo američke vojske u Portlandu i dogurao do finala, u kojem je bodovno izgubio od jednog narednika iz Bostona.

Sve ukazuje kako je baš tada Marchegiano shvatio da bi boks mogao postati njegov život. Oduvijek je imao višak energije, volio se natjecati i dobro se služio šakama, a boks je 40-ih godina prošlog stoljeća bio drugi najpopularniji sport u Americi, odmah iza bejzbola. Za koju godinu, baš kad demobilizirani mladić talijanskog podrijetla bude grabio prema svjetskom vrhu, televizija će boksačke mečeve donijeti u sve američke domove.

Boks bi mladom Roccu mogao omogućiti ono za čime je najviše žudio: bogatstvo, slavu i osobnu afirmaciju. Prepun optimizma i samopouzdanja, odradio je sedam amaterskih mečeva, ali ipak je odlučio pružiti još jednu priliku bejzbolu.

Neuspješni iskorak u bejzbol

Iz američke vojske otpušten je 1946. godine i u proljeće sljedeće godine pokušao izboriti svoje mjesto u momčadi Fayettevillea u Sjevernoj Karolini, s nadom da će jednog dana završiti u slavnim Chicago Cubsima.

"Došao sam u Fayetteville s velikim ambicijama i ostao vrlo razočaran kad nisam prošao probu. Bio sam prespor na nogama i preslab u rukama", rekao je Rocco o propalom iskoraku u bejzbol.

Zakucao je potom na vrata Goldsboro Bugsa, nižerazredne lokalne momčadi iz Wilsona u Sjevernoj Karolini. Nevoljko su ga primili i pružili mu priliku na poziciji catchera, samo da bi ga trener nakon tri tjedna ipak poslao kući.

Rocco se vratio u Brockton, bez novca, bez posla i pomalo osramoćen. Zaposlio se kao građevinski radnik, ali nije zaboravio svoj boksački potencijal. Počeo je potajice sparirati s mlađim bratom Louisom jer majka Pasqualina nije odobravala boks. Naravno, Louis je u pravilu dobivao batine i kasnije se žalio da je Roccove nasrtaje uspijevao zaustaviti samo prijetnjom da će ga cinkati mami.

Marchegiano je boksačku karijeru pokrenuo uz pomoć najboljeg prijatelja i susjeda Ala Colomba, koji ga je motivirao da se ponovo posveti natjecateljskim mečevima.

U prvom službenom amaterskom nastupu, još u travnju 1946. godine, izgubio je diskvalifikacijom zato što je u nemoći suparnika udario u genitalije. No kasnije je Rocco počeo nizati pobjede, osvajati neke regionalne turnire, pa čak i zarađivati poneki dolar. Colombo mu je u ožujku 1947. pod lažnim imenom Rocky Mack (da ne bi prerano izgubio amaterski status) organizirao pravi profesionalni meč.

Rocco je nokautirao svog suparnika u trećoj rundi i zaradio 50 dolara, no važnija je bila spoznaja da ima što pokazati i u ozbiljnim dvobojima, kao i to što je dobio ime po kojem će ga svijet zapamtiti. Tako su Rocky i Colombo shvatili da za pravi iskorak u profesionalni boks moraju potražiti stručno vodstvo.

"Vjerujte mi, njegove su mogućnosti nevjerojatne"

"Postoji dosta interesa i u Bostonu, ali nas ponajprije zanima menadžer iz New Yorka koji ima kontakte i koji se može adekvatno brinuti o karijeri obećavajućeg mladog teškaša. Vjerujte mi, njegove su mogućnosti nevjerojatne. Morate ga vidjeti da biste shvatili da može do samog vrha", stajalo je u pismu koje je Colombo poslao poznatom njujorškom boksačkom menadžeru Alu Weillu.

Navodno je upravo ovim pismom započela transformacija osrednjeg amaterskog boksača Rocca Marchegiana u vrhunskog profesionalca i svjetskog prvaka Rockyja Marciana. Weill nije bio impresioniran, ali je pismo pokazao treneru poljsko-židovskog podrijetla Charlieju Goldmanu. Ubrzo je u Brockton stigao poziv da ambiciozni teškaš dođe na probni trening. Rocky i Colombo doputovali su u New York u teretnom prostoru kamiona.

"Već nakon njegovih prvih udaraca na vreći jedan trenerski kolega u dvorani rekao mi je da od Rockyja nikad neće biti boksača. Ali smatrao sam da ima snažno tijelo i da dobro udara, a to su preduvjeti za svakog uspješnog boksača. Procijenio sam da nemam što izgubiti ako mu pružim priliku", rekao je kasnije Goldman.

Nitko u tom trenutku u Rockyju nije vidio boksača koji će samo četiri godine kasnije postati svjetski prvak. Kao prvo, visinom od 179 cm i težinom od jedva 85 kg, uopće nije bio teškaš, barem prema današnjim mjerilima. Bilo mu je gotovo 25 godina, dakle bio je prestar za vrhunski boks. Colombo mu, k tome, nije imao srca odmah reći da mu je obrana katastrofalna, a ravnoteža manjkava zbog prevelikog razmaka između nogu, da preširoko zamahuje, da nije u stanju povezati kombinaciju udaraca i da se previše oslanja na desnu ruku.

"Izgledao je čudno u ringu, nizak, pognutih ramena i s dvije lijeve noge. Bio je potpuno sirov kao boksač. Imao je dobru desnicu, ali je 'telefonirao' svoje namjere. Svatko je mogao shvatiti kad se priprema za udarac", rekao je Goldman.

Šest nokauta u prva dva mjeseca karijere

Međutim, osim prilično snažnog udarca i zavidne agresije u ringu, Rockyja je krasila izuzetna odlučnost da trenira, da nauči svoj zanat i potpuno se posveti boksačkom životu. Osjećaj koji ga je pritom vodio nije bila ljubav prema boksu, već očaj i potraga za novcem. Ako ne uspije kao boksač, preostaje mu jedino život radničke klase kojim dominiraju naporan rad, oskudica i anonimnost. Zato je bio spreman žrtvovati baš sve i zdušno je slijedio Goldmanove trenerske upute, čak i kad su bile ponižavajuće, poput spajanja vezica na obući kako bi se naučio pravilnom boksačkom stavu.

Dana 12. srpnja 1948. u Providenceu (američka savezna država Rhode Island), Rocky je imao svoju prvu profesionalnu borbu pod vlastitim imenom. Nokautirao je Harryja Bilazariana u prvoj rundi i zaradio 40 dolara. Tjedan dana kasnije na istom mjestu srušio je Johna Edwardsa. Također u prvoj rundi. U prva dva mjeseca profesionalne karijere nokautirao je šestoricu suparnika zaredom.

Tog ljeta stvoren je Rocky Marciano. Najavljivač u ringu u Providenceu nikako nije mogao pravilno izgovoriti prezime Marchegiano pa je menadžer Weill shvatio da njegov štićenik treba prepoznatljiviji scenski pseudonim. Rockyju se svidjelo prezime Marciano jer je bilo jednostavnije, ali je i dalje ukazivalo na njegovo talijansko podrijetlo.

Weill i Rocky mogli su odabrati i neko potpuno amerikanizirano ime, ali isticanje imigrantskog podrijetla osigurat će Marcianu ne samo unisonu potporu talijanske zajednice nego i mogućnost da se široj publici predstavi kao utjelovljenje američkog sna. Momak iz radničke obitelji, rođen u predgrađu u doba kad se na talijanske imigrante u Americi još gledalo kao na "rasno nečiste", odrastao u teškim vremenima Velike depresije, koji se domovini odužio ratnim angažmanom, a onda u poratno doba sveopćeg optimizma i gospodarskog prosperiteta mukotrpnim odricanjem i marljivim radom na svojim vještinama krenuo put svjetske slave i sportskog uspjeha.

Eksploatacija etničkih i rasnih razlika

Još dvije okolnosti išle su na ruku budućem šampionu. Svijet je krajem 40-ih i početkom 50-ih godina ubrzano grabio u televizijsku eru. U sve više američkih domova moglo se uživo pratiti vrhunske boksačke mečeve kojih je tih godina bilo u izobilju pa je Marcianovo lice ubrzo postalo prepoznatljivo. Televizijskim kućama, s druge strane, u tim tehnološkim počecima bilo je kudikamo jednostavnije i lukrativnije producirati prijenose iz ringova veličine dvadesetak četvornih metara nego s bejzbolskih i nogometnih stadiona.

Druga okolnost koja mu je išla u korist bila je rasna razlika između njega i njegovih prethodnika. Bijela Amerika se u to doba pomalo umorila od tamnoputih boksačkih prvaka poput Joea Louisa, koji su godinama vladali teškom kategorijom, pa je tražila nova, mlađa, uzbudljivija i po mogućnosti svjetlija lica.

Ne treba imati iluzije, boks je oduvijek isticao i iskorištavao etničke i rasne razlike. Kao i u svakom šoubiznisu, u boksu također netko mora biti negativac da bi mogao postojati heroj. Kad se u ringu nađu bijelac i crnac, bijeloj publici puno je lakše prodati ulaznice ako se crnca predstavi kad "bad guya".

Od svih tamnoputih boksača u američkoj povijesti, možda se jedino Muhammad Ali uspio othrvati ovom stereotipu. A Marcianova karijera na njemu je profitirala iako on sam nije imao nikakvih rasnih predrasuda. Štoviše, nekoliko tjedana prije smrti Rocky je s Muhammadom Alijem dogovarao turneju po američkim crnačkim getima kako bi propovijedali rasnu snošljivost.

Kad se govori o Marcianovoj karijeri, nemoguće je zaobići njegovo poznanstvo s istaknutim pripadnicima organiziranog kriminala. Nema nikakvih dokaza da je Marciano ikad u ringu profitirao zahvaljujući mafijaškim vezama, ali isto tako nema nikakve sumnje da je bio blizak mafiji i nije isključeno da je mafija financijski pomagala i/ili profitirala od njegove karijere. Konačno, mafija je u to vrijeme kontrolirala ne samo profesionalni boks nego i kompletnu američko-talijansku zajednicu.

Već sama činjenica da je Marcianov menadžer sve do 1952. bio Weillov posinak Marty dovoljno je suspektna. Al Weill je potkraj 40-ih godina bio matchmaker International Boxing Cluba (pa bi mu pozicija Marcianova menadžera donijela optužbe za sukob interesa), monopolističke korporacije iz New Yorka koja je od 1949. do 1955. promovirala 47 od 51 meča za svjetske boksačke titule održanog u SAD-u.

Dva milijuna dolara ako namjerno izgubi

A danas se zna da je International Boxing Club (IBC) bio oruđe u rukama organiziranog kriminala, ponajprije Frankieja Carba i Blinkyja Palerma, mafijaškog dvojca iz njujorške obitelji Lucchese, koji su praktički vladali američkim profesionalnim boksom sve do početka 60-ih godina. Glavni legalni prihod bila su televizijska prava na dva boksačka eventa svakog tjedna u Madison Square Gardenu.

IBC je vjerojatno bio toliko moćan da uopće nije morao namještati mečeve. Dvorane, prvaci, izazivači, treneri, menadžeri i novinari bili su pod mafijaškom kontrolom i tko god je na američkom tlu želio ostvariti iole uspješnu boksačku karijeru, morao je platiti proviziji IBC-ju.

Marciano je vjerojatno bio prešutni partner, kao i svaki šampion tog vremena i još godinama kasnije. Nije izravno surađivao s organiziranim kriminalom i javno je negodovao kad se talijansko-američku zajednicu poistovjećivalo s mafijom, ali je očito prihvatio činjenicu da će se poznati kriminalci kretati u njegovom užem krugu.

Marcianova je kći Mary Anne godinama kasnije tvrdila da je mafija ponudila njenu ocu dva milijuna dolara (što bi danas vrijedilo otprilike 11 puta više) da izgubi dvoboj za svjetski naslov protiv Britanca Dona Cockella 1955. u San Franciscu.

"Rocky, ako pustiš ovaj meč, bit ćeš financijski osiguran za cijeli život. Uvijek ga možeš pobijediti u revanšu", navodno je mafijaš govorio svjetskom prvaku u hotelskoj sobi.

Marciano se naljutio i ovim riječima izbacio mafijaša iz sobe: "Gadiš mi se. Sram me je što se predstavljaš kao Talijan. Izlazi i ne vraćaj se više."

U ringu je Cockell trpio strašne batine, dvaput padao pod Marcianovim jurišima, sve dok sudac nije prekinuo meč nakon 54 sekunde u devetoj rundi.

Druženje s Vitom Genoveseom

Netko drugi bi za ovakav neposluh skupo platio, ali ne i Marciano. Iz mafijaških sjedišta u Chicagu i Philadelphiji stigla je zapovijed da se svjetskog prvaka ostavi na miru. Mafijaškim kumovima Raymondu Patriarci, Carlu Gambinu i Franku Costellu bilo je važnije sačuvati Rockyjev imidž talijansko-američkog sportskog idola nego zaraditi na njegovu porazu i naštetiti karijeri svog zemljaka.

Mafijaši su ga poštovali i voljeli jer je predstavljao ono što su oni zapravo željeli biti - kul mačo muškarci, istinski ratnici, najbolji i najopasniji na svijetu.

Kakav je zaista bio Marcianov odnos s mafijom saznalo se iz jedne anegdote desetljećima nakon njegove smrti. Teško bolesni mafijaški boss Vito Genovese zamolio je Rockyja da ga posjeti u zatvoru Leavenworth u Kansasu. Proveli su zajedno nekoliko sati, a na odlasku je Genovese znakovito rekao: "Rocky, učinio si sve nas ponosnima."

I tako je Al Weill djelovao kao Marcianov menadžer iz sjene, a službeno je ovu poziciju preuzeo tek 1952. godine, nakon što je napustio International Boxing Club. Pažljivo je birao njegove suparnike, vodeći računa da svog relativno neiskusnog pulena ne izloži pretjeranom riziku. I serija nokauta se nastavila do svibnja 1949. i stala na broju 15. Izvjesni Dan Mogard uspio je dočekati na nogama kraj 10. runde.

Marciano se uglavnom borio u Providenceu, oko 70 kilometara jugozapadno od rodnog Brocktona, gdje je na kraju odradio 28 mečeva. Potkraj 1949. godine Weill je procijenio da Marciana treba predstaviti široj američkoj publici. Tako je 2. prosinca 1949. u Madison Square Gardenu nokautom u drugoj rundi pobijedio Pata Richardsa.

Upitna pobjeda protiv Rolanda LaStarze

Nakon Marcianove 23. pobjede zaredom, od čega 21 nokautima, dogodila se prva kriza u njegovoj karijeri. Pretposljednjeg dana 1949. godine, sada već prilično brutalni udarač Rocky u Madison Square Gardenu ušao je u meč zakazan u 10 rundi protiv Carminea Vinga. Međutim, Marcianov je suparnik tako teško nokautiran u šestoj rundi da je s teškim ozljedama mozga završio u bolnici i danima se borio za život.

Marciano je bio toliko potresen da je ozbiljno razmišljao o prekidu karijere, no Vingo je preživio (zbog teških posljedica više nikad nije boksao) i nagovorio ga da nastavi. Iako je do tada boksao barem jednom mjesečno, Weill je Marcianu omogućio gotovo tri mjeseca stanke kako bi se oporavio od šoka. A onda ga je poslao u ring protiv četiri godine mlađeg i bitno iskusnijeg Njujorčanina Rolanda LaStarze, koji je do 24. ožujka 1950. bio nanizao čak 37 pobjeda.

Pred 13.658 gledatelja u Madison Square Gardenu Marciano je bio agresivniji, a LaStarza precizniji u vrlo ravnopravnom meču. Junak naše priče je, doduše, bacio suparnika u nokdaun u četvrtoj rundi, ali mu je sudac u ringu oduzeo osmu rundu zbog nepropisnog udarca. Publika se na trenutke čak izrugivala Marcianovim nespretnim promašajima, ali on nije pokazivao znakove posustajanja ili manjka samopouzdanja.

Proglašenje pobjednika pratilo se bez riječi, a kad je objavljeno da su bodovne liste izjednačene i da je ringovni sudac Jack Watson, u skladu s tadašnjim pravilima u New Yorku, pobjedu omjerom 9-6 dodijelio Marcianu, dvoranom se prolomilo isto toliko zvižduka koliko radosnih povika.

Okupljeni su novinari smatrali da je LaStarza pobijedio, no, osim u stožeru poraženog borca, nije bilo previše negodovanja jer su nakon tako tijesne borbe svi očekivali revanš.

Ali Weill i Marciano imali su druge planove. Nakon nove tromjesečne pauze, Rocky je do kraja 1950. upisao još pet uvjerljivih pobjeda, a onda odlučio da je vrijeme za ženidbu. Smatrajući da je postao dovoljno financijski neovisan, unatoč Weillovu negodovanju, na Silvestrovo se oženio Barbarom Cousins, plavokosom kćeri policijskog narednika iz Brocktona, te na svadbu s 550 uzvanika potrošio sve što je zaradio u meču protiv LaStarze.

Preko Joea Louisa do borbe za svjetski naslov

Nakon što je 12. srpnja 1951. u šestoj rundi nokautirao Rexa Laynea, Marciano se nametnuo kao konkurent za svjetski naslov u teškoj kategoriji. Silovita i efikasna boksačka predstava, iako na trenutke i dalje gruba i sirova, suparniku nije ostavila ni najmanje izgleda i izazvala je 20-minutne ovacije navijača u Madison Square Gardenu.

Kod kuće u Brocktonu njega i suprugu Barbaru gradskim je ulicama vozio kabriolet dok su ih pozdravljali razdragani sugrađani. Iznad svega, veselili su se što im sportski uspjeh nije oduzeo Rockyja. I dalje je njihov Rocco živio među njima. Cijela Amerika počela se identificirati sa svojim novim sportskim junakom, njegove pobjede postale su njihove pobjede.

Međutim, Marcianove šampionske ambicije odgođene su nakon što je prvi izazivač Jersey Joe Walcott detronizirao svjetskog prvaka Ezzarda Charlesa. Budući da je odmah dogovoren njihov revanš, Marciano je prihvatio meč protiv nekadašnjeg prvaka Joea Louisa, koji se vraćao u ring kako bi otplatio porezne dugove. Menadžer Weill protivio se ovoj borbi, ali trener Goldman je vjerovao da je Rocky spreman za meč protiv 37-godišnjeg Louisa.

Slavni teškaš držao je svjetsku titulu od 1937. do 1949. i žudio je dokazati da je još uvijek najbolji na svijetu. Nije bio oduševljen što se mora suprotstaviti mladom i moćnom Marcianu, ali nije imao previše izbora, a i zaradio je 300.000 dolara.

Borba je održana 26. listopada 1951. Naravno, u Madison Square Gardenu. Marciano je postao prvi čovjek koji je nokautirao Louisa nakon Maxa Schmelinga davne 1936. Ostarjeli šampion nije imao nikakve šanse protiv zahuktalog i divljeg Rockyja koji ga je prvo rušio sredinom osme runde, a onda 30-ak sekundi kasnije serijom krošea i aperkata izbacio iz ringa. Sudac nije ni pokušao brojati Smeđem bombarderu. Velikanu svjetskog boksa dugo se ukazivala pomoć dok je ležao ispod konopaca.

"Žao mi je što sam ovo morao učiniti baš njemu"

"Vidio sam da dolazi udarac desnom, ali nisam mogao ništa učiniti. Bio sam strašno umoran. Valjda sam prestar za sve ovo", rekao je Louis još iste večeri. Više nikad nije ušao u ring.

"Drago mi je da sam pobijedio, ali žao mi je što sam ovo morao učiniti baš njemu", kazao je Marciano prepun poštovanja prema slavnom kolegi.

Pobjedom nad Louisom, Marciano je postao prvi izazivač i izborio je priliku boksati za naslov 23. rujna 1952. protiv tamnoputog Jerseyja Joea Walcotta (u tom trenutku 49-18-1), koji je sa svojih 38 godina bio dotad najstariji svjetski prvak. Meč dogovoren u 15 rundi na Municipal Stadiumu u Philadelphiji (srušenom 1992. godine) pratilo je 40.379 gledatelja, ukupan prihod od ulaznica bio je 500.000 dolara.

Walcott je bio favorit na kladionicama, a razvoj meča opravdavao je takvu prognozu. Svjetski prvak boksao je superiorno, dobro se čuvao Marcianovih bombi i bio bodovno dominantan sve do samog kraja. Izazivaču je malo toga polazilo za rukom, a nakon jedva minutu borbe prvi put u karijeri našao se na podu. Walcott ga je srušio dobro odmjerenim lijevim krošeom.

"Trener mi je vikao da ostanem na podu dok ne čujem da je sudac odbrojao do osam, ali odmah sam ustao. Bio sam više ljutit sam na sebe nego uzdrman", rekao je kasnije Marciano.

Bila je to najteža borba u njegovom sportskom životu. Polako, ali sigurno klizio je prema prvom porazu. Više nije bilo vremena za bodovni preokret. Unatoč tome što se stalno kretao naprijed, Rocky nije uspijevao ozbiljnije ugroziti samouvjerenog šampiona. Umorni izazivač sve je više promašivao, a sve manje pogađao. Pojavila se i krvava posjekotina ispod njegova lijevog oka. Gubio je meč i bio je toga svjestan.

Siloviti i kratki desni kroše posred brade

I dok su novinari već smišljali kako će opjevati još jednu veliku Walcottovu pobjedu, Marciano je u 13. rundi niotkuda izvukao silovit i kratak desni kroše posred brade. Slomljeni prvak nemoćno je čučnuo uz konopce, glavom se naslonio o pod i, dok je sudac brojao do deset, samo se ugasio.

"Vrijeme prekida je 43 sekunde u 13. rundi. Pobjednik i novi prvak svijeta u teškoj kategoriji, Rocky Marciano!" začulo se na stadionu, a tisuće njegovih navijača nahrupile su prema ringu. Policija je bila nemoćna.

Samo četiri godine nakon prvog nastupa pod imenom Rocky Marciano, najstariji sin iz siromašne imigrantske obitelji postao je svjetski prvak u teškoj kategoriji. Boksač iz predgrađa, skromnog karaktera i katoličkog odgoja, ne odveć talentiran, ali vrlo uporan i radišan, u kojem su u početku svi vidjeli mnogo mana i vrlo malo kvaliteta, stigao je do vrha bez poraza. Ima li boljeg dokaza da je američki san dostižan svakome?

"Samo su me dvojica mogla pobijediti te večeri, a jedan od njih bio je Bog", rekao je Walcott, implicirajući da je drugi Marciano, koji je istodobno uživao u uspjehu: "Može li išta biti bolje od šetnje gradom sa spoznajom da si svjetski prvak u teškoj kategoriji?"

Deset mjeseci kasnije dogovoren je revanš u Chicagu, ali ovaj put je Marciano nokautirao Walcotta nakon samo dvije minute i 25 sekundi borbe. Walcott se nakon toga povukao iz boksa.

Kudikamo teži posao Rocky je imao u dvjema borbama u ljeto 1954. godine protiv još jednog tamnoputog bivšeg svjetskog prvaka, Ezzarda Charlesa.

U prvom meču Charles je pružio solidan otpor i uspio ostati na nogama do kraja 15. runde. Bodovni suci su zasluženo i jednoglasno pobjednikom proglasili Marciana, no tri mjeseca kasnije svjetski prvak ponovo je plesao po rubu poraza. Iz teške, gotovo bezizlazne situacije izvukao se zahvaljujući briljantnom boksačkom umijeću.

Posljednji meč protiv ostarjelog poluteškaša

U šestoj rundi Rocky je obilno krvario iz velike posjekotine na nosu, a ubrzo se otvorila i rana iznad njegova lijevog oka. Da se to dogodilo kasnije u meču, vjerojatno bi izborio bodovnu pobjedu, ali nije bilo šanse da izdrži do kraja 15. runde. Sudac ga je upozorio da je samo pitanje vremena kad će na intervenciju liječnika morati prekinuti borbu.

Na odmoru uoči osme runde trener Goldman je rekao šampionu da ima još samo tri minute da nokautira suparnika. I odlučni Marciano je 24 sekunde prije kraja runde učinio upravo to. Kombinacijom teških udaraca dvaput je rušio izazivača pred 34.000 gledatelja na Yankee Stadiumu u New Yorku. Nakon drugog nokdauna Ezzard se nije uspio oporaviti.

Godinu dana kasnije, 21. rujna 1955. na istom stadionu 61.574 gledatelja vjerojatno nisu slutila da uživo prate posljednji meč jedinog neporaženog teškaškog prvaka u povijesti boksa. Marciano je ponovo boksao protiv ostarjelog crnog izazivača. Archie Moore je slavu stekao u poluteškoj kategoriji, a u meč je vjerojatno ušao u petom desetljeću života (nije sasvim jasno je li rođen 1913. ili 1916. godine) i s čak 175 profesionalnih nastupa.

Iskusni izazivač, po mnogočemu Marcianova suprotnost, iznenadio je prvaka nokdaunom u drugoj rundi, no čini se da ga je samo uhvatio izvan ravnoteže. Marciano se odmah pridigao i poput radilice nastavio s neumornim i razornim krošeima. U nastavku borbe nekoliko puta je rušio Moorea, a u devetoj rundi ga i nokautirao. 

"Rocky nije poznavao boks dovoljno dobro da bi znao što je finta. Nikad nije pokušavao nadmudriti suparnika, želio je jednostavno razbiti svakoga tko bi mu stao na put. Ako te promašio jednim udarcem, odmah je stizao drugi. Imao sam samopouzdanja, vještine i hrabrosti, ali to nije bilo dovoljno. Marciano me svejedno slomio", rekao je kasnije Moore, koji je ostao u boksu još punih osam godina i boksao protiv teškaških prvaka Floyda Pattersona i Muhammada Alija. 

"Dobro sam situiran i ne bojim se budućnosti"

U tom trenutku ništa još nije ukazivalo da je Marcianova boksačka karijera završena. Govorilo se o revanšu protiv Moorea, meču protiv Pattersona i nekih manje poznatih izazivača, turneji po Europi.

Međutim, sam šampion priznaje da i mirovina dolazi u obzir: "Moja obitelj vrši veliki pritisak da se povučem. I moja majka želi da prestanem boksati. Moj tata i moja žena također. Sve to predstavlja prilično teško iskušenje za njih. Ne znam što bih trebao učiniti. Osobno ne osjećam da bih se trebao povući."

Sedam mjeseci kasnije, u travnju 1956. godine, Marciano je sazvao konferenciju za novinare i svijetu rekao da se predomislio: "Ako se ne dogodi nešto potpuno nepredviđeno, recimo, teško siromaštvo, više me nećete vidjeti u ringu. Dobro sam situiran i ne bojim se budućnosti."

Otišao je na vrhuncu popularnosti i boksačke moći, nakon samo osam godina profesionalne karijere, sa savršenim učinkom u ringu od 49 pobjeda i ušteđevinom od dva milijuna dolara. Imao je nepune 33 godine.

Gene Tunney također se umirovio kao teškaški prvak svijeta, ali u svojim poluteškaškim danima pretrpio je bodovni poraz od Harryja Greba. I Joe Louis i Jim Jeffries odlazili su kao aktualni teškaški prvaci, ali nisu dugo izdržali i vraćali su se u ring samo da bi trpjeti poraze.

Marciano se uspio othrvati svim unosnim ponudama za povratničke mečeve, a bilo ih je napretek još godinama nakon njegova odlaska iz boksa. Za dvoboj protiv švedskog šampiona Ingemara Johanssona, koji je prethodno nokautirao Pattersona (olimpijskog pobjednika 1952.), nudili su mu 1.250.000 dolara. Da je pristao boksati protiv Alija, dobio bi okrugla dva milijuna.

Dugo se nagađalo zašto se Marciano zapravo umirovio tako rano. Jedni tvrde da se želio posvetiti obitelji, drugi da je imao zdravstvenih problema, a slavni trener i njegov blizak prijatelj Lou Duva vjeruje da mu je dojadila ugovorna obveza prema menadžeru Weillu. Polovica svega što je Marciano zaradio u ringu i izvan njega završavala je u njegovom džepu.

Nije bio obiteljski tip

"Mislim da je Rocky otišao jer više nije želio poslovati s Alom Weillom. On je bio loš čovjek i zapravo je pljačkao svog štićenika", rekao je Duva.

Čini se da je Duva najbliži istini jer Marciano se nije javno žalio na svoje zdravlje niti se pokazao kao obiteljski tip. Njegovi su roditelji ostali u Brocktonu, a on se sa suprugom i kćeri smjestio u Fort Lauderdaleu u široj okolici Miamija. Međutim, gotovo nikad ga nije bilo kod kuće i njegov brak je s vremenom kopnio.

Prepustio se nomadskom životu, lutao je Amerikom, praktički na dnevnoj bazi. Nije odbijao pozive na zabave, sportske događaje, društvena okupljanja; držao je govore, gostovao na televizijama, sudjelovao na dobrotvornim večerama. Upustio se u brojne i često rizične poslovne pothvate, od restorana u Marylandu, preko dvorane za kuglanje na Floridi do tvornice kobasica u Ohiju. 

Imao je neobičan odnos prema novcu, uvijek galantan i široke ruke prema prijateljima, ali i neznancima, kojima je posuđivao stotine tisuća dolara. Naravno, nije sve uspio povratiti, ponekad iz jednostavnog razloga što je zaboravio kome je koliko pozajmio. S druge strane, nije se gurao platiti račune u restoranima, rado je prihvaćao pozive na plaćena putovanja i evente i nije se volio angažirati besplatno.

"Rocky je bio vrlo inteligentan čovjek, ali u biznisu se ponašao vrlo glupo. Volio je zaraditi novac, bio je pošten i mislio je da su svi ljudi takvi", rekao je njegov prijatelj i knjigovođa Frank Saccone.

Marciana je obilježio cjeloživotni prijezir prema bankama. Smatrao je bankarstvo prevarom i jednostavno nije želio imati ništa s tim. Zato je u svakodnevici baratao isključivo gotovinom koju je skrivao i spremao na raznim mjestima po cijeloj Americi. Vjerojatno je tako izbjegavao obvezu prema menadžeru Weillu koja je potrajala i neko vrijeme nakon njegova odlaska iz ringa.

Na kraju se ova Marcianova navika pokazala skupom po njegovu obitelj. Naime, nakon njegove iznenadne smrti pronađen je samo dio njegove ušteđevine. Unatoč potragama, do danas nije otkriveno gdje su stotine tisuća, a možda i milijuni Marcianovih dolara.

Kompenzacija za spartanski život

Lutalački i nemiran način života, u kombinaciji sa slavom, bogatstvom i brojnim socijalnim kontaktima, Marciana je u konačnici odveo u zagrljaj brojnih žena. Njegovi prijatelji svjedoče da se radilo o stotinama ljubavnih afera. Možda je to bila kompenzacija za spartanski život koji je morao voditi tijekom svojih boksačkih dana.

Marciana se danas uglavnom opisuje kao ljubaznu, empatičnu i vrlo tolerantnu osobu (čak i za mjerila 21. stoljeća), umnogome i zbog toga što je održavao prijateljske odnose s mnogim svojim suparnicima poput Louisa i Walcotta, koji je za njega rekao: "U ringu je bio žestok, ali izvan ringa vrlo blag." I još nešto, nikad nije nokautirao nijednog svog sparing-partnera. Takva vrsta bildanja ega nije mu bila potrebna. 

Unatoč činjenici da je postao i ostao jedini neporaženi svjetski prvak u teškoj kategoriji s rekordnim učinkom od čak 87.76 posto nokauta te da je samo dvaput u 49 mečeva bio u nokdaunu, Marcianovo mjesto u boksačkoj povijesti nerijetko se osporavalo zbog relativno slabe konkurencije u njegovu šampionskom mandatu.

Spočitavaju mu ne samo da je boksao protiv ostarjelih izazivača godinama nakon njihovih najboljih dana, nego i da nikad nije sasvim ovladao svim boksačkim vještinama. Zato se nikad nije našao na vrhu u relevantnim izborima najboljih teškaša u povijesti. Najbolje je prošao kad ga je časopis The Ring 2017. godine rangirao kao četvrtog, iza Muhammada Alija, Joea Louisa i Jacka Johnsona, a ispred Larryja Holmesa.

Više brutalni razbijač nego graciozni majstor boksa

"Rocky nije znao boksati kao Gene Tunney, nije bio lukav i taktičan kao Jack Dempsey i vjerojatno nije mogao udarati precizno kao Joe Louis, ali bio je najčvršći, najjači i najposvećeniji boksač koji je ikada ušao u ring. Strah nije postojao u njegovom rječniku, a bol nije imala nikakvo značenje", napisao je novinar i dobitnik Pulitzerove nagrade Red Smith.

Doista, Marciano je više bio brutalni razbijač nego graciozni majstor boksa. Lomeći svoje suparnike polako i nemilosrdno, utirao je put prema pobjedi. Poput bijesnog grizlija, kojeg se može usporiti i ozlijediti, ali ne i zaustaviti. Malo tko je mogao izdržati njegov ritam. I prije ili kasnije, gotovo u pravilu pronalazio je priliku za odlučujući udarac. Publika će rijetko tražiti i očekivati više od toga.

Manama unatoč, bio je bez sumnje najbolji teškaš svoje generacije i posljednji veliki američki bijeli šampion.

Kasno navečer one nedjelje s početka priče, Rockyjev brat Peter ušao je u dom njihovih roditelja u Brocktonu i objasnio im što se dogodilo: "Prvo što je moja mama na talijanskom izustila bilo je: 'Moj sin, moje srce, moj život!' Moj tata je bio povučen i miran tip. Nije ništa govorio. Samo je sjedio, a niz njegovo lice tekle su suze. Nikad nam nije bilo teže nego te večeri."

Cijenjeni čitatelji i ljubitelji Retrosportive, obavještavamo vas da ćemo sljedećih pet tjedana uzeti stanku kako bi se cijela redakcija što bolje posvetila praćenju nogometnog Eura. Normalnom ritmu i s novim pričama vraćamo se od 21. srpnja. Nadamo se da ćete nas i dalje čitati i uživati kao i dosad.