INDEX je u plićaku na dubini od 10-ak centimetara na Korčuli snimio vatrenog crva, morsku životinju koja se s klimatskim promjenama sve više širi prema sjeveru.

Vatreni crv (Hermodice carunculata) je vrsta mnogočetinaša iz porodice Amphinomidae. U Jadranu je vatreni crv autohtona vrsta, no u posljednje vrijeme ima ga sve više u sjevernim krajevima, osobito ljeti.

Prvi put je otkriven u Karipskom moru

Prvi ga je otkrio pruski prirodoslovac Peter Simon Pallas 1766. godine na području Karipskog mora. Rasprostranjen je na području Atlantskog oceana te u Crvenom i Sredozemnom moru. Termofilna je vrsta, što znači da voli toplije vode. Crveno-bijele je boje, a može narasti do 70 centimetara i doživjeti devet godina starosti. Po prehrani je predator i strvinar koji se hrani velikim brojem morskih vrsta, od morskih zvjezdača do riba.

Brani se otrovnim čekinjama

Srodan je kopnenim gujavicama. Tijelo mu je sastavljeno od brojnih kolutića, kojih može biti stotinjak. Oni su plavosivoružičaste boje, a međusobno su odvojeni tankom svijetložutom linijom. Na bokovima ima crvene ili smeđe škrge ispod kojih se kriju bijele hitinske čekinje. One su obično spuštene prema dolje, no osjeti li da je u opasnosti, crv će ih raširiti i podići u obrambeni položaj.

Čekinje su vrlo tanke i čvrste poput iglica, a na sebi nose otrov. Njihovi vrhovi mogu se zabiti u tijelo kupača ili životinje i popucati. Otrov na njima može izazvati jaku iritaciju, crvenilo i dugotrajan svrbež zbog čega je dobio naziv vatreni crv. U osjetljivijih ljudi može čak nastati kratkotrajna paraliza dijela tijela.

Koktel toksina

Profesor Petar Kružić, morski biolog s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, kaže da se dugo pretpostavljalo da su vatreni crvi otrovni i da koriste svoje dorzalne vapnenačke četine za ubrizgavanje toksina.

"Novija istraživanja pokazuju da oni za obranu od grabežljivaca koriste složenu mješavinu toksina koji se nalaze u četinama. Dokazano je i oslobađanje tih otrova iz vrhova četina. Također je sugerirano da bi vatreni crvi toksine mogli izdvajati iz svoje prehrane, uključujući palitoksin (PTX), najjači poznati neproteinski toksin, koji proizvode žarnjaci kojima se hrane", kaže Kružić.

Kako se zaštititi i liječiti?

Ante Žunec s Fakulteta prirodnih znanosti u Puli, magistar ekologije i zaštite prirode, kaže da je zabilježeno da se vatreni crvi znaju hraniti ribama ulovljenim u ribarske mreže zbog čega uzrokuju ekonomsku štetu.

"Uglavnom naseljavaju kamenita područja gornjeg infralitorala do 20 metara dubine, a u toplijim morima javljaju se do dubina od 300 metara. Iako se smatraju autohtonom mediteranskom vrstom, imaju invazivni potencijal, odnosno mogu negativno utjecati na autohtonu bentosku makrofaunu zbog svoje otpornosti na prirodne i antropogene stresore što im omogućava povećanje brojnosti u različitim ekološkim uvjetima. Također, ova vrsta ima malo prirodnih neprijatelja", kaže Žunec.

Pulski znanstvenik tumači da zbog termofilnog karaktera, odnosno zbog sklonosti toplijim vodama, vatreni crvi u posljednje vrijeme postaju sve brojniji na području sjevernog Mediterana, uključujući i sjeverni Jadran, osobito u ljetnim mjesecima. Zadnjih desetak godina oni su se iz južnog Jadrana proširili na srednji i sjeverni dio.

"Ljeti se javljaju u plitkim vodama i mogu biti potencijalno opasni za kupače. Naime, ova vrsta na svojim kolutićima ima snopove četina koje u sebi nose neurotoksin koji u fizičkom kontaktu s kožom može dovesti do boli, oticanja, pečenja, crvenila i svraba. U plićaku često stradaju kupači ili ribari dok čiste ribarski alat. Isto tako mogu stradati i ronioci koji diraju ili se naslone na vatrenog crva prilikom ronjenja.

Ukoliko dođe do slučajnog uboda, mjesto je potrebno očistiti alkoholom, a ukoliko su u koži zaostale četine, potrebno ih je izvaditi pomoću ljepljive trake ili selotejpa. U slučaju jače ili alergijske reakcije najbolje se obratiti liječniku. Unatoč tome, ove vrste se ne treba bojati - lako ju je uočiti zbog njezine intenzivno crvene boje i najbolje ju je jednostavno zaobići", poručio je Žunec.