OD PRVOG posjeta u lipnju 1980. godine pa do onog posljednjeg, svetištu Lourdes u kolovozu prošle godine, Ivan Pavao II. je ukupno osam puta posjetio Francusku, koliko i rodnu Poljsku, ali u odnosima između Vatikana i "starije kćeri Crkve" u zadnjih četvrt stoljeća nisu bili uklonjeni svi vjekovni nesporazumi.

Okvir tih složenih i pokadšto proturječnih odnosa određen je samim Papinim riječima, izgovorenim u Bourgetu u lipnju 1980 : "Francuska, starija kćeri Crkve, jesi li vjerna obećanjima sa svoga krštenja?" i onim koje će pokojni papa uputiti 11. veljače ove godine, a odnose se na francuski pojam "laicizacije", odvajanja crkve i države, kad je pozvao na nastavljanje "konstruktivnog dijaloga u duhu vrijednosti slobode, jednakosti i bratstva, kojima je narod Francuske toliko, i s razlogom, privržen".

Odluka francuska vlade da se u povodu smrti Ivana Pavla II. na svim državnim ustanovama zastave spuste na pola koplja, kao i odluka predsjednika Jacquesa Chiraca da prisustvuje misi u pariškoj katedrali Notre-Dame, kao i pokopu u Rimu, te uistinu besprimjeran medijski publicitet koji je dan agoniji i ukopu Ivana Pavla II., izazvali su stanovite kritike kako na desnici, tako i na ljevici te obnovili javnu raspravu o odnosima crkve i države.

Socijalistički zastupnik Arnaud Montebourg pozvao je gradonačelnike da ne popuste pred "tim napadima na temeljna pravila o odvajanju interesa Crkve i interesa Republike", dok Francois Bayrou, praktički katolički vjernik i čelnik stranke Saveza za francusku demokraciju, koja izrasta iz demokršćanske tradicije, ocjenjuje da "to ne služi razlikovanju koje treba činiti između duhovnih uvjerenja i nacionalnih političkih smjernica".

Pojedini komentatori pak ukazuju kako "papopoklonstvo" u Francuskoj nije vjesnik neke nastupajuće vjerske obnove, najmanje one s klerikalnim naglascima, već više rezultat procesa medijatizacije, utjecaja samih medija s kojima se, i s toliko dara, služio preminuli Pontifex maximus.
Za tu tvrdnju podastiru i dokaze o narasloj "sekularizaciji" francuskog društva, o "privatizaciji" vjerskog osjećaja, o stalnom padu broja krštenja, ili svećeničkog poziva, s 30.909 koliko ih je Francuska imala 1992. na 23.452 godine 2002.

Domovina "laičke" koncepcije društva, odvajanja države i crkve, Francuska je ujedno bila i poprište "antikoncilskog" pokreta biskupa Lefebvrea, koji će biti ekskomuniciran 1988., ili "afere Gaillot", kad je biskup Evrya, monsinjor Jacques Gaillot, medijski vrlo naglašen borac za prava obespravljenih, "ljudi bez papira", ili homoseksualaca, udaljen bio 1995. iz svoje dijeceze te imenovan biskupom in partibus infidelium, u Mauritaniji.

To su možda i razlozi zašto je utjecaj "starije kćeri Crkve" u samom Vatikanu pao u odnosu na pontifikate Ivana XXIII. ili Pavla VI., unatoč "strastvenim odnosima" koje je s Francuskom imao Ivan Pavao II., "papa Poljak", osobnim odnosima pojačanim dubokim političkim i kulturnim vezama Francuske i Poljske.

Sam predsjednik Chirac, u četrdeset godina svoje političke karijere, oslanjao se sad na konzervativniju sad na moderniju struju u francuskoj političkoj javnosti, i u ovisnosti od političke konjunkture zastupao različita mišljenja o zakonu o prekidu trudnoće, na primjer, ali se zato, u ime "laičkog karaktera Francuske republike" istrajno protivio unošenju u europski ustav pozivanja na kršćansko nasljeđe.

No, kad je u pitanju njegov temeljni vjerski stav, moglo bi se reći da je zastupao, za razliku od svoje supruge Bernadette koja ja praktički vjernik, ono stajalište koje je možda ponajbolje izrazio Anatole France kad je napisao : "katolicizam je još uvijek najprihvatljiviji oblik vjerske ravnodušnosti".

Piše: Frano Cetinić