BUDUĆI da sam naišao na nekoliko osvrta koji nastavak Bubimira opisuju kao "besramni cash grab", započet ću recenziju trenutačno nepopularnim mišljenjem - drugi Bubimir bolji mi je od prvog.

Odmah ću razjasniti, jedinicu sam volio i tijekom života sigurno je pogledao barem pet puta, ali film mi se oduvijek više sviđao kao ideja nego kao film koji me istinski zabavio. Cijenio sam Burtonovu viziju zagrobnog života, Winona Ryder u tom je periodu bila omiljena američka glumica većine mračnjaka među klincima, a Michael Keaton postao je službeno jedini glumac kojeg ste u ulozi mogli zamisliti. 

Crtić koji je uslijedio i koji se prikazivao i kod nas dodatno je zacementirao kultni status, ali zanimljivo je ponovno to da sam vjerojatno više gledao animiranu seriju nego film od kojeg je sve započelo. 

Iznenađujuće zabavno

Burton je 36 godina kasnije zaključio da je došlo savršeno vrijeme da nastavi priču filma koji ga je, barem što se mene tiče, "stavio na kartu". I iskreno, ne mogu se složiti niti s jednim kritičarem koji u ovome vidi besramni i bezidejni pokušaj da redatelj ili studio izvuku novac od vjernih fanova. Kao prvo, film koji je 1988. bio deseti najuspješniji film godine nije baš taj ziheraški potez koji osigurava masnu paricu na blagajnama. 

Bubimir je s vremenom stekao kultni status, ali taj status stekao je i Blade Runner pa nastavak iz 2017. nije uspio opravdati ni troškove. 

U svakom slučaju, Burton je odlučio oživjeti svoju morbidnu komediju i rezultat je iznenađujuće zabavan film, koji je u mnogočemu bolji od prethodnika. Nakon obiteljske tradicije, članice obitelji Deetz vraćaju se u svoj dom u Winter Riveru, koji i 36 godina kasnije i dalje opsjeda duh Bubimira.

Delia Deetz i dalje je kompletno luda i ozbiljno izgubljena u svojim umjetničkim instalacijama, Lydia je postala uspješna TV voditeljica, a njezina kći Astrid Deetz s njom gotovo da i ne razgovara zbog zamjeranja vezanih za njezinog poginulog oca. 

Razgranata priča

I dok je ovaj osnovni dio priče kristalno jasan, Burton i scenaristi malo ga zakompliciraju što se tiče razgranate priče plejade ostalih likova među kojima su Rory, ljigavi producent s kojim je Lydia u vezi, mrtvi glumac Wolf Jackson, koji u zagrobnom životu postaje detektiv, mladić iz susjedstva Jeremy u kojeg se Astrid zaljubljuje i Delores, Bubimirova uskrsla supruga koja traži osvetu. I premda se sve na kraju uspije spojiti u donekle suvislu priču, u jednom ćete se trenutku zapitati o čemu se u ovom filmu radi. 

No ako vas stvari poput "ima li sve ovo ikakvog smisla" pretjerano ne zabrinjavaju, mogli bi se odlično zabaviti jer da si ne lažemo, ni prvi dio nije bio savršena kombinacija pretjerano suvislih glavnih i sporednih priča. 

Ono što je zanimljivo je da film predstavlja svojevrsni odmak od standardnog Burtonovog stila i premda je prepun prepoznatljivih ideja i rješenja, zagriženim bi se fanovima mogao učiniti kao "Burton light", što djelomično i jest, ali iz nekog razloga, unatoč svojem "burtonofilstvu", to nisam doživio kao nedostatak. 

Odlični glumci i 105 minuta vrhunske zabave

Michael Keaton i dalje je briljantan u ulozi i čini se kao da je ovog puta još opušteniji, zbog čega i šale bolje sjedaju. Winona i Catherine O'Hara također su se vratile u punoj snazi, a Jenna Ortega savršeno se snašla u ulozi Astrid i čini se kao idealan i očit izbor za Burtona, koji je s njom već pronašao zajednički jezik radeći na Wednesday. Od ostatka ekipe vrijedi spomenuti još Justina Therouxa čiji je Rory odličan dodatak priči, dok su Willem Dafoe i Monica Bellucci likovi koji su tu kao filleri bez kojih bi film funkcionirao identično kao i s njima. 

Sve u svemu, radi se o 105 minuta vrhunske zabave koju, bit ću iskren, nisam očekivao jer ovo mi je na papiru djelovalo kao nepotreban film čije si postojanje nisam mogao opravdati. Međutim ispostavilo se da sam u nastavku uživao više nego u originalu jer sve što sam volio ponovno je tu, ali je ovog puta zanimljivije. 

Doduše, razumijem sve one koji su na ovom filmu odrasli. Njima ništa ne može zamijeniti osjećaj koji su imali gledajući film kao klinci. 

No ja sam jedan od onih koji su film pogledali, ali nisu s njim odrasli. Bubimir nikada nije bio u istoj kategoriji s Gooniesima, Povratkom u budućnost ili drugim Terminatorom jer to su filmovi koji me automatski vraćaju u djetinjstvo i zapravo ne mogu ni zamisliti nastavak (ili nedajbože remake/reboot) koji bi mi mogao izazvati jednako oduševljenje iz vrlo jednostavnog razloga - više nisam klinac. 

Za nas ostale koji nemaju tu dubinsku povezanost s prethodnikom, Bubimir Bubimir je fenomenalno zabavan film. 

Ocjena: 8/10