TAMARA BOROŠ (46) jedna je od najvećih hrvatskih sportašica ikad. Stolnotenisačica mađarskih roditelja rođena je 1977. godine u Senti, malome mjestu u Vojvodini, koje desetljećima radi na stvaranju igračica i igrača popularnog pingača. Odmalena je ostvarivala velike rezultate, u čemu je nije spriječio ni rat zbog kojeg je početkom devedesetih s obitelji preko Švedske stigla u Zagreb.

U STK Mladost etablirala se kao profesionalna igračica, zatim od 1996. do 2007. bila u mađarskom klubu Statistika, da bi kraj karijere 2012. dočekala ponovno u Zagrebu. Ukupno je osvojila 24 medalje na europskim prvenstvima, od kojih su tri bile zlatne u konkurenciji parova.

Vrhunac je bila pojedinačna bronca na Svjetskom prvenstvu u Parizu 2003. godine. Deset godina prije ni 21 godinu nakon tog povijesnog trenutka nijedna Europljanka nije osvojila medalju na svjetskim prvenstvima. Naravno, gotovo sva odličja pripala su Azijatkinjama, primarno Kineskinjama.

Boroš je u Indexovom Intervjuu tjedna govorila o mladosti, stolnoteniskom razvoju, suočavanju s onima koji su sumnjali u njezin potencijal, mečevima s Kineskinjama i toj čudesnoj azijskoj sportskoj mašineriji, virusnoj upali srednjeg uha koja je, kako kaže, zapravo bila kraj njene karijere, pa i o trenerskim danima u austrijskoj akademiji te sadašnjosti koju živi kao izbornica njemačke ženske reprezentacije.

Što danas kažete na to da Vas zovu jednom od najvećih hrvatskih sportašica ikad?

To je čast, uvijek je to lijepo pročitati i biti u društvu velikih imena hrvatskog sporta jer Hrvatska ima puno dobrih sportašica i sportaša. Sretna sam što sam to zaslužila svojim rezultatima.

Rođeni ste u Senti, malome mjestu u Vojvodini. Otamo dolaze i legendarni rukometni golman Arpad Šterbik te tenisač Laslo Đere. Šterbik je rođen 1979., a Đere 1995. godine. Poznajete li možda nekoga od njih?

Ne poznajem, jer smo 1991., kada sam imala 13 godina, otišli iz Sente u Švedsku. Od 1993. živjela sam u Zagrebu. No pratim ih. Iako ne poznajem Lasla, navijam za njega. Čula sam u kakvim je uvjetima trenirao, to nije bila dvorana, već tvornica namještaja. Svaka mu čast što je došao na visoku razinu.

Što možete reći o Senti, čega se sjećate iz vremena prije selidbe?

Maleno mjesto blizu mađarske granice, roditelji su mi po nacionalnosti Mađari. Sjećam se sretnog djetinjstva i kupanja u rijeci Tisi. Meni je tada samo bilo bitno da imam loptu. Izašla bih na ulicu, a mama bi morala vikati da dođem kući jesti. U školi smo na odmoru igrali gumi-gumi, ne znam ni znaju li današnja djeca što je to. Uglavnom smo bili fizički spremniji nego današnja djeca.

Stolni tenis zavoljela sam s devet godina. Moj prvi trener Igor Kubat me vrlo rano naučio što znače profesionalan pristup i trening, na tome sam mu cijeli život zahvalna. Na prvom treningu pitao je tko želi biti svjetski prvak. Ja sam naivno rekla da želim. Brzo nas je naučio što je za to potrebno. Cijelu sam karijeru bila velik borac i profesionalno sam pristupila sportu.

Godinama ste trenerica. Primijetite li probleme u motorici djece?

Naravno. Treniram seniorke, ali u cijeloj Europi vidim da mladi naraštaji imaju problema s koordinacijom i motorikom. Svjesna sam da na stolni tenis ne dolaze najtalentiranija djeca, ali prosječno su puno ispod naše generacije. No generacije su potpuno drugačije i ne treba ih uspoređivati, treba izvući maksimum od onoga što imamo.

Kakvi su bili stolnoteniski uvjeti u Senti?

Senta je poznata po stolnom tenisu, koji je ondje bio najjači sport. U bivšoj Jugoslaviji ondje je nastalo puno reprezentativaca i trenera. Imali smo dvoranicu sa šest ili sedam stolova, koja je 24 sata bila samo za nas, pa nikad nije bilo problema za trening. Blagodat je kad možeš trenirati kada god želiš.

Kako ste se osjećali kada ste se s 13 godina morali seliti zbog rata?

Nisam toga bila ni svjesna. Sjećam se da sam došla iz škole, a roditelji su mi rekli da idem u Švedsku. Tata je bio na listi za vojsku i naravno da nije htio ići. Mislila sam da odlazimo privremeno, da ćemo se vratiti i da će sve biti u redu. Međutim, oduljilo se.

Nisam bila uplašena, bilo mi je važno samo da mogu trenirati. Roditelji su bili uz mene, imali smo krov nad glavom i nisu pucali pored mene niti su bombe padale. Prije no što je rat počeo, imala sam potpisan ugovor sa Stolnoteniskim klubom Mladost Zagreb. No prije toga smo otišli u Švedsku, gdje sam ponovno dobila poziv Mladosti. Na kraju smo se preselili u Zagreb.

Trener Kubat je ispričao kako ste Vi bili stidljivo stisnuti u kutu dvorane kada je on pitao tko želi biti svjetski prvak. 

Puno mi je ljudi reklo, još kada su me tijekom igračkih dana gledali na televiziji, da sam bila igrački borbena i glasna. Izvan stola sam povučena i introvertna, svi se iznenade zbog razlike. Ne volim biti u centru pažnje iako se volim družiti. Nisam se puno promijenila.

U dokumentarnom filmu o Vama rečeno je da je Kubat zaslužan za Vaša najbolja stolnoteniska oružja – servis i backhand spin. Kako ste radili na ta dva elementa?

Rekla bih da je zaslužan za servis, dok sam na backhand spinu počela raditi u Zagrebu s Nevenom Cegnarom. Ali da, za servis je zaslužan Igor, koji je u Mađarskoj imao prijatelja trenera, čija je kći bila jako poznata igračica. Imala je poseban servis. Kada sam imala 11 godina, Igor mi je rekao: "Idemo automobilom u Budimpeštu kako bi naučila taj servis." 

Bio je to specifičan, visoko bačeni servis na kojem sam puno trenirala kako bih bacila lopticu pet-šest metara u zrak, a da padne točno pred mene. Svaki sam dan prije škole, od 6:30 do 7:15, išla u dvoranu i bacala lopticu kako bih točno servirala u svakom trenutku meča, bez obzira bilo gusto ili ne. Znate, nakon što sam 20.000 ili 30.000 puta bacila lopticu, mogla bih je baciti i da me probudite usred noći, haha.

Pročitao sam da ste imali slab rad nogu. Je li to točno?

Po prirodi nisam osobito brza ni eksplozivna, pa sam morala prilagoditi stil igre. Bila sam izrazito ofenzivna, imala sam kvalitetnu loptu s obje strane stola i naporno sam radila na fizici, odnosno da se motorički podignem. Na kraju sam tijekom karijere, zahvaljujući Nevenu Cegnaru, bila najspremnija igračica na svijetu.

Je li dosadno igrati obrambeno u stolnom tenisu?

Cilj obrambenog igrača je dočekati pogrešku suparnika, odeš od stola i vraćaš loptice. Možda se ne vidi izvana, ali loptica uvijek dolazi s drugačijom rotacijom: koliko ima spina, je li rezana, ide li gore ili prema dolje... Jako je teško prepoznati kakva je. Obrambena igračica treba imati puno strpljenja u takvim dugim poenima. Nisam bila takva, više sam ja voljela napraviti poen.

S ocem Zoltanom ste otišli u Švedsku kada je počeo rat, a onda su došle majka Eva i sestra Barbara. S obzirom na to da ste bili dijete u pubertetu, u osjetljivom životnom periodu, kako Vam je bilo u Švedskoj?

Izgubila sam prijatelje i morala sam steći nova poznanstva. Prvi cilj bio mi je naučiti jezik. Završila sam jedan razred na švedskom. Hvala Bogu, imala sam sport. Mogla sam i dalje trenirati, iako ne tako puno kao doma, jer smo morali putovati 60 kilometara do kluba.

Trenirala sam triput tjedno i klub me registrirao kako bih igrala na turnirima, što me ispunjavalo. Nisu mi stoga toliko nedostajali Senta i prijatelji. Kroz sport sam osjetila zadovoljstvo, ali svakako je bilo teško, ipak sam kao dijete otišla u potpuno novu sredinu.

Najprije ste u Švedskoj trenirali na krovu hotela pretvorenog u prihvatilište u koje su Vas smjestili?

Kada smo došli kao izbjeglice, dva-tri mjeseca nisam uopće trenirala, već sam samo trčala uz more. Promijenili smo nekoliko gradova tijekom godine i pol dana. Dosta smo se selili i bilo je poprilično zanimljivo.

Kada ste se pridružili švedskom klubu, susreli ste jednu ne baš gostoljubivu Kineskinju. Možete reći nešto o njoj i Vašem odnosu?

Bila je to jedna nova igračica, izbjeglica poput mene. U prvom me trenutku nisu dočekali raširenih ruku. No kada su vidjeli da dobro igram za njihov klub, bolje su me prihvatili. U prvim danima nije bilo lako. 

Jeste li kasnije u svijetu stolnog tenisa susreli nekoga od ljudi koje ste upoznali u Švedskoj?

Jesam, kada sam igrala za hrvatsku reprezentaciju, susrela sam cure koje su igrale za Švedsku.

Prije no što je počeo rat i Vi otišli u Švedsku, imali ste dogovor sa Stolnoteniskim klubom Mladost. Kako je izgledao taj "transfer" iz Sente u Zagreb?

Prvo mi je bilo bitno da moji roditelji imaju osiguran posao i stan za unajmiti. Nije to bio velik ugovor, već sam imala stipendiju. Naravno, kako sam ostvarivala bolje rezultate, tako su se ugovori povećavali, ali sve je to bio džeparac kako bih olakšala situaciju roditeljima, koji su radili na Velesajmu.

Četiri sam lijepe godine igrala za Mladost i tijekom tog perioda upoznala sam puno cura s kojima sam i danas dobra. Zahvalna sam Hrvatskoj i klubu što su nam dali priliku, nadam se da smo to uspjeli vratiti.

Dolazite iz Vojvodine, iz mađarske obitelji, bili ste u Švedskoj, zatim živjeli i igrali za Hrvatsku, a potom i za mađarsku Statistiku, dok ste posljednjih godina u Austriji i Njemačkoj. Gdje najviše pripadate i gdje se osjećate kao kod kuće?

Kada me pitaju, nije mi lako objasniti otkuda dolazim. No u Hrvatskoj se osjećam kao kod kuće, kao da sam rođena u Hrvatskoj. To je pokazatelj da sam bila lijepo prihvaćena. Neupitno se osjećam kao prava Hrvatica.

U Mladosti ste upoznali trenera Nevena Cegnara, koji Vas je pratio kroz cijelu karijeru. Kako je funkcionirao Vaš odnos?

Bio je trener Mladosti kada sam došla u Hrvatsku, a kasnije je bio i u reprezentaciji. Kliknuli smo od prvog dana. Užasno je ambiciozan i velik radnik, poput mene. Postavljali smo si ciljeve i vukli jedan drugoga. Za teških mi je dana bilo bitno što je on uz mene, osjećala sam da vjeruje u mene, uvijek me je motivirao nakon slabijih rezultata.

Puno me je ljudi podcjenjivalo do 18. godine, govorili su da promijenim sport. Neven je želio izvući maksimum iz mene, a meni je cilj bio dokazati se. Nisam znala koliko daleko mogu doći i Neven je puno pomogao time što je vjerovao u mene.

Cegnar je kamerom snimao Vaše treninge, kao i mečeve suparnica, pa ste ih zajedno analizirali. Kako je nekada, kada nije bilo današnjih medija, izgledala ta analiza? Ubacili biste kasetu, premotavali je i gledali u mali, debeli ekran?

Upravo tako. Glavni ždrijeb na Olimpijskim igrama u Sydneyju činile su 32 igračice, a mi smo imali snimku meča sa svakom od njih. Neven je bio spreman na svaku protivnicu, s time da Kinu nije bilo lako pratiti jer je stalno imala nove igračice. 

Godine 1994. bili ste sa seniorskom reprezentacijom Hrvatske na Europskom prvenstvu u Birminghamu. Imali ste 17 godina i niste odigrali najbolji turnir, pa je treneru Cegnaru rečeno da razmislite o promjeni sporta jer je netko mislio da nećete biti ozbiljna igračica. Kako danas gledate na te sumnje?

Kao juniorka sam bila prva u Europi, osvojila sam Europsko prvenstvo i Top 10. Unatoč tome, ljudi i dalje nisu vjerovali da od mene može nastati dobra seniorka. Neven bi od toga stvorio dodatnu motivaciju kako bismo pokazali koliko možemo. Nikada nije klonuo. Pun je energije i danas sa 63 godine. U to nas vrijeme ništa nije zanimalo, samo smo radili na ispunjenju ciljeva.

Od 1996. do 2007. bili ste igračica mađarskog kluba Statistika. Bili ste iznenađeni kada Vam je Cegnar rekao da idete u Budimpeštu?

Statistika je bio pojam od kluba, prvak Europe sa strašnim igračicama. Nisam mogla ni pomisliti da je zainteresiran za mene. Na pripremama za Olimpijske igre u Atlanti (1996., op.a.) pričao je s trenerom Statistike te su došli do zaključka kako bi bilo dobro da im se pridružim. Kada mi je rekao, nisam par dana mogla spavati od uzbuđenja.

Kao igračica Statistike dobili ste smještaj u sklopu dvorane, što ne zvuči raskošno s obzirom na jačinu kluba.

Nije bilo bogato ni raskošno. Imala sam mali stan i bilo mi je dobro jer sam svaki čas mogla otići trenirati u dvoranu. Uvjeti su bili odlični, imala sam strašno dobre sparinge. Triput smo bile prvakinje Europe. Gledala bih lijevo pa desno i posvuda bi bile bolje igračice od mene. Bilo je to veliko iskustvo za mene kao mladu igračicu.

Ne moramo o konkretnim iznosima, no kakva su otprilike bila Vaša tadašnja primanja?

Stolni tenis je, gledajući tada i sada, bio i ostao zlatna sredina u odnosu na ostale sportove. Postoje puno lošije i puno bolje plaćeni sportovi. Velika je razlika u primanjima u muškom i ženskom stolnom tenisu. Naravno da se može zaraditi, ostaviti sa strane i osigurati egzistenciju kada si u top 10. No daleko od toga da si osiguran za cijeli život i da više nikad ne moraš ništa raditi.

Spomenuli ste zaradu u muškom i ženskom stolnom tenisu. Posljednjih su godina sve jače inicijative da se plaće pokuša približiti, ako ne izjednačiti.

Došlo je do toga da se nagradni fondovi pokušavaju izjednačiti, ali muškarci s klubovima i sponzorima imaju četiri-pet puta veće ugovore. Oni kažu da je to rezultat tržišta i interesa. Važno je i gdje si rođen.

Naime, sponzori su mi govorili da bih, da sam iz Njemačke ili Francuske, gdje su tržišta velika, imala tri ili četiri puta veći ugovor. Možemo se ljutiti da je to nepravedno, jer sam bila bolja od nekoga iz Francuske, ali tamo je vrijednost tržišta u milijunima eura, a kod nas u desecima tisuća eura. 

Godine 2002. bili ste druga igračica svijeta, a 2003. osvojili ste broncu na Svjetskom prvenstvu u Parizu. To je ogroman uspjeh s obzirom na to da dotad deset godina nijedna Europljanka nije osvojila medalju, a ni od tada nijednoj Europljanki to nije pošlo za rukom. Jeste li početkom 2000-ih igrali najbolji stolni tenis u životu?

Između 2002. do 2005. je bilo moje najbolje razdoblje. Nadam se da će uskoro neka Europljanka uzeti medalju, iako to neće biti lako. U ožujku 2003. bilo je Europsko prvenstvo u Italiji, gdje sam stvarno loše igrala. Bila sam užasno razočarana, plakala sam par dana nakon turnira i rekla da to više ne mogu.

Neven me psihički podigao tijekom pet-šest tjedana uoči Svjetskog prvenstva. Toliko me mentalno podigao da sam vidjela samo stol, lopticu i protivnicu. Nije lako postići takvo mentalno stanje. Iako sam u trima mečevima gubila 1:3 i 2:3 na četiri dobivena seta, uspjela sam u onome na čemu sam radila sa sportskim psihologom, a to je da sam svaki poen igrala zasebno, bez obzira na rezultat.

Fascinantno je kako se stolnotenisači i tenisači vraćaju u mečeve nakon što im kola krenu nizbrdo.

Tako je, to je razlika između dobrih i odličnih igrača. Nije tolika razlika između forehanda i backhanda, već je važno koliko si mentalno stabilan. Pitanje je hoće li loš period trajati dva-tri poena ili dva-tri seta. To se najteže trenira.

Od Vaše svjetske bronce nijedna Europljanka nije osvojila medalju na svjetskim prvenstvima. Koliko je to zabrinjavajuće za europski stolni tenis?

Postoji nekoliko Europljanki u 15-20 na svijetu, ali mislim da je razlika između njih i Kineskinja te Japanki jako velika. S Tajvanom ili Hong Kongom se može igrati, ali Kina i Japan su predaleko.

Legendarni hrvatski stolnotenisač Zoran Primorac u našem Intervjuu tjedna prokomentirao je uspjehe kineskog stolnog tenisa. Što, po Vama, Kineskinje i Kineze čini toliko moćnima?

Prvo to što je stolni tenis u Kini nacionalni sport, igraju ga stotine milijuna ljudi. Ondje stolni tenis igraju najtalentiranija djeca i oni od par milijuna biraju najboljih 100. A mi smo sretni kada djeca dođu u dvoranu, gdje ih prvo moraš naučiti trčati. U Europi treneri moraju misliti na puno više stvari, a u Kini imaju sistem kojeg se svi drže. Tko izađe iz njega, postat će svjetski prvak.

Kineski treneri koji rade u Europi imaju problem zato što se ovdje zahtijeva puno više individualnog rada i ostalih aktivnosti. U Kini se koncentriraš na igru. Kod nas netko može biti mentalno slabiji, imati manje osjećaja za igru ili tvrđu ruku, pa i sporije noge, te moraš raditi na više toga. U Kini je prirodna selekcija - tko izdrži, pričat će.

Bili ste velika prijetnja kineskim igračicama. Što Vas je činilo posebnom da ste mogli pobjeđivati Azijatkinje dok se ostatak svijeta s njima mučio? Osim Wang Nan, koju nikad niste nadigrali.

Kako bi imao šansu s Kinezima, moraš imati barem jednako dobar servis kao oni te jedan poseban tip udarca. Ja sam imala backhand, koji je tada bio poseban u ženskom stolnom tenisu. Kineskinje su se mučile s mojom servom i backhandom. Nitko nema šanse s njihovim stilom, u igri blizu stola i dugim poenima. Moraš imati poseban udarac kako bi ih iznenadio.

Kineski treneri su Vas proučavali i stvarali Vaše klonove, odnosno igračice koje igraju poput Vas kako bi se mogle bolje pripremiti.

Snimaju mečeve i, pošto imaju toliko igračica, mogu jednoj reći da pogleda snimke mečeva i idućih šest mjeseci igraju kao, recimo, Tamara Boroš. Kada nakon toga igračice dođu na meč sa mnom, već znaju na koji način moraju igrati.

A ja nikad nisam znala što me čeka, uvijek bi došla nova igračica za koju ti treba set ili dva kako bi shvatio kako igra. Nije lako okrenuti meč ako krenete s 0:1 ili 0:2 protiv Kineskinje.

Zašto nikad niste uspjeli pobijediti Wang Nan?

Vodila sam u jako puno mečeva, 3:2, 3:1, 8:4, ali ona u trenucima najvažnijih poena nije griješila. Čudesno. Naravno, ponekad sam i ja više griješila nego ranije u meču, ali ona bi prebacila u višu brzinu. Na Olimpijskim igrama u Sydneyju gubila je 2:1 i 20:14 od Singapurke, još kada su se setovi igrali na 21 poen, ali je Wang Nan dobila taj set, pa i meč te postala olimpijska prvakinja.

Wang Nan je, čini se, bila otporna na stres u takvim situacijama. Kako je stres utjecao na Vas tijekom igračke karijere?

Stolni tenis je izuzetno stresan. Fokus i koncentracija su jako važni kako bi reakcija bila brža. Čim si pod stresom, slabije vidiš i tako gubiš poen. Radila sam vježbe disanja, a puno mi je pomogla vizualizacija mečeva. Cilj mi je bio svaki poen tretirati jednako.

Nisam se uplašila kod 10:10 i čekala pogrešku protivnice. Mentalni sklop je najvažniji u individualnom sportu, dok u ekipnom možeš izaći iz igre i tako sakriti stres. U stolnom tenisu si sam, nitko ti ne pomaže.

Bilo Vam je zabranjeno trenirati s kineskim igračicama i posjećivati njihov kamp?

Tako je. Zapravo, velika je čast kada ti zabrane trenirati u Kini. Da bi išao u njihov klub ili stolnoteniski centar, oni moraju tražiti dozvolu Saveza te moraju dati imena osoba koje bi došle. Kada su vidjeli moje ime, Kinezi su me prekrižili kako ne bih nešto naučila i priviknula se na njihov stil igre.

Je li Vam ikad došlo da, poput kolega tenisača, razbijete reket?

Naravno. Bacila sam i ja reket, ali tijekom karijere nijedan nisam slomila. 

Jeste li ikad imali jako nervoznu suparnicu?

Prije meča znaš koje igračice znaju poludjeti. Samoj bih sebi govorila da samo gledam lopticu i zamislim zid kod mreže. Neke su znale "odustati", pa se činilo da se ne žele boriti, a onda bi počele igrati kada bi meni pala koncentracija. Atmosferu i motivaciju treba držati na visokoj razini, što ponekad nije lako. 

Konkretan primjer? Kada sam s 19-20 godina počela pobjeđivati najbolje Europljanke, bilo je starijih igračica koje su me pokušale isprovocirati. Dva-tri meča bih izgubila jer sam ih previše poštovala. Neven i ja smo radili na tome da stvorim jedan "zid" između nas i da reagiram samo na lopticu, ne na protivnicu. Trebalo je vremena za privikavanje, ali uspjela sam.

Kako isprovocirati nekoga u stolnom tenisu?

Slično kao u tenisu. Primjerice, pripremi se za serviranje, a zatim podigne ruku kao znak da joj je potrebno još malo vremena. Ili bi skakale kada sam imala svoju visoku servu. Pokazale bi mi i srednji prst.

Tko je za Vas najbolja stolnotenisačica, a tko stolnotenisač?

Wang Nan, ali ne zato što je nisam pobijedila, već ona stvarno jest ikona. Veći je izbor stolnotenisača i uvijek ću ostati kod Europljana, bez obzira na to što Kinezi imaju bolje rezultate. Primjerice, švedska generacija s Jan-Oveom Waldnerom, Nijemac Timo Boll, naš Zoran Primorac, Francuz Jean-Phillipe Gatien...

Nisu mi bitni samo rezultati već i karakter sportaša. Jako mi je bitno kako se ponašaju izvan stola, kada su skromni i "normalni". Na kraju je samo bitno kakav si čovjek.

Koliko stolnotenisačice i stolnotenisače promijeni slava?

Nisu razvikani kao nogometaši, ali ima ih koji zbog rezultata počnu letjeti iznad oblaka i postanu egoistični te arogantni. Vidjela sam takve primjere kao igračica i trenerica. Uvijek sam si govorila da moram ostati na zemlji. Svi ljudi su jednaki bez obzira na to što igram bolji stolni tenis. Svaki čovjek je vrijedan za sebe.

Je li Vaša skromnost posljedica života u malom mjestu iz kojega dolazite?

Ima i u tome istine. Cijeli sam se život borila za svoje mjesto pod suncem. Često smo se selili, pa sam se morala prilagođavati raznim ljudima i kulturama. Karakterno sam također takva da se ne volim isticati.

Je li Vam slava ikad smetala?

I danas se čudim kada me netko prepozna kada dođem u Hrvatsku. Ne igram 12-13 godina, a još uvijek me se sjećaju. Lijepo mi je što me i danas prepoznaju, što sam to zaslužila svojim rezultatima. Ponekad mi bude neugodno, eto takva sam.

Godine 2006. imali ste upalu živca u unutarnjem uhu, odnosno neuronitis, što je utjecalo na centar za ravnotežu. Koliko Vas je ta bolest unazadila?

Bilo je to 16. srpnja 2006. godine, nikada neću zaboraviti taj dan. Tada sam još bila u top 10 na svijetu, no u stvari je to bio kraj moje karijere. Godinama sam se pokušavala vratiti, ali ta je bolest jako teška u kontekstu stolnog tenisa. Oči i refleksi trebaju brzo raditi, a meni nakon toga više nikada nije bila čista slika leta loptice, uvijek bi mi treperila.

Danas sam zdrava što se tiče svakodnevnog života, ali ravnoteža mi od tada nije najbolja, ne spavam dovoljno i vrti mi se kada sam iscrpljena. Nevjerojatno da takva bolest može uništiti neke stvari u tijelu.

Kako ste se osjećali u početnim tjednima nakon oboljenja?

Dotad nisam ni čula za tu bolest. Prva tri mjeseca praktički nisam mogla ustati iz kreveta i otići do WC-a, toliko mi se vrtjelo da sam se držala za zid. A to se dogodilo naglo. Bila sam na odmoru na Krku. Ležala sam na plaži i krenula kući, ali nisam mogla hodati. Sve se dogodilo u jednoj sekundi. To je virusna upala živca unutarnjeg uha povezanog s centrom za ravnotežu.

Liječnici su odmah rekli da ćete imati doživotne posljedice?

Nisu znali. Dobivala sam simptomatske lijekove tijekom godine i pol, ali ni danas se ne može vidjeti koliko se živac upalio i koliko se oporavio. Netko nema nikakve posljedice, a netko ih osjeća i danas. Bitno da sam sada dobro za svakodnevni život.

Umirovili ste se 2012., kada Vam je bilo 35 godina. Zašto tada?

Posljednjih četiri-pet godina nakon bolesti bio mi je jako težak period. Bila sam u depresiji, stalno sam čekala povratak na nekadašnju razinu. Tinjala je nada, nisam si htjela priznati da više neću biti ona stara Tamara.

Godine 2011. dobila sam ponudu da postanem trenerica u austrijskoj akademiji, nakon čega sam odlučila pokušati se plasirati na Olimpijske igre u Londonu kao svoje zadnje natjecanje.

Četiri nastupa na Olimpijskim igrama, ali nijedna medalja. Kako to komentirate?

Godine 2004. sam bila najbliže, u četvrtfinalu sam izgubila od kasnije pobjednice (Zhang Yining, op.a.). Bio je to jedan od najboljih mečeva u mom životu. Prije meča nisam vjerovala da mogu dobiti tu Kineskinju. A onda je došla prilika. Imala sam 11 set-lopti u četiri seta i nisam iskoristila nijednu. Izgubila sam 0:4, a zapravo sam je mogla pobijediti 4:0. 

Danas svojim igračicama govorim da moraju vjerovati prije meča. Uđeš li u meč s mislima "samo da me ne ubije" i "samo da ne ispadnem smiješna", nećeš iskoristiti priliku. 

O Vama je snimljen dokumentarni film. Pogađa li Vas bilo koji prizor iz njega?

Velika mi je čast što je Ante Rozić to napravio. Upoznali smo se prije toga filma te i danas održavamo kontakt. Danas, kada vidim trenutak u kojem sam 2003. osvojila medalju, točno mogu osjetiti što sam tada osjećala, tu sreću i olakšanje. Naježim se kada pogledam zadnji poen, nakon kojeg sam pala na pod. 

Danas gradite sjajnu trenersku karijeru, no koliko se često prisjećate igračkih dana?

Kada sam postala trenerica, odlučila sam se ne uspoređivati s igračicama koje ću voditi. To ne vodi dobrome. Naravno, neka iskustva pokušavam prenijeti, ali ne govorim im, recimo, "ja nisam vjerovala, pa ti moraš". Igračice me pitaju što sam napravila u kojoj situaciji, ali ne bih im rekla kako treba igrati backhand samo zato što sam ga ja tako igrala.

Prije desetak godina radili ste u akademiji Werner Schlager u Beču. Što možete reći o tom iskustvu?

U njoj sam provela četiri godine, tijekom kojih sam stekla veliko iskustvo na početku trenerske karijere. Bilo mi je jako lijepo. Dolazile su igračice iz cijeloga svijeta, dvorana je bila puna, imali smo 30 stolova... Nažalost, akademija je bankrotirala nakon četiri godine. Potom sam jednu godinu radila s igračicom iz Luksemburga, a od 2017. sam u Njemačkoj.

S obzirom na to da ste disciplinirani, vjerujem da ste se lako prilagodili germanskom mentalitetu.

Jesam, to nije bio problem. Od 2017. do 2021. bila sam pomoćna trenerica, a zadnje tri godine sam izbornica ženske njemačke reprezentacije. Sedam godina radim s istim igračicama. Sada je počeo novi olimpijski ciklus u kojem je potrebno podići novu generaciju.

Iskreno, morala sam se naviknuti na uvjete. Primjerice, uoči Igara u Parizu pitali su me što mi je potrebno za pripreme. Rekla sam da mi trebaju samo dvorana, stol i loptice. Pitali su me želim li originalni stol kakav je bio u Parizu. Pitala sam je li to moguće. Nabavili su i originalan pod. Nisam znala kakve su sve mogućnosti, ni sama se svega toga ne bih sjetila. Polako učim, haha.

Kakve su njemačke stolnotenisačice u usporedbi s hrvatskima?

Njemačka je najbolja reprezentacija u Europi, dvaput zaredom smo osvojile Europsko prvenstvo, dok smo na Svjetskom prvenstvu uzele broncu. Hrvatska ima mlađe generacije s kojima treba puno raditi kako bi se našle na pravom putu.

Živim u Düsseldorfu, gdje je centar reprezentacije. Uvjeti su nevjerojatni, među ostalim imamo tri dvorane sa 60-ak stolova. Tko je spreman na težak rad, taj mora uspjeti.

Nedostaju li Vam Hrvatska ili Senta?

Naravno. Ja sam ovdje radi posla, u kojem provodim gotovo cijeli dan, ali nedostaje mi dio života koji imam u Zagrebu. Nedostaju mi obitelj, prijatelji, druženja i opušteniji život jer je posao stresan. U životu ništa nije idealno, treba se prilagoditi.

Kakvi se problemi pojavljuju u radu sa stolnotenisačicama?

Svakodnevno radim s osam igračica u reprezentaciji. S curama zbilja nije lako raditi, više sam psihologinja nego trenerica. Bilo je i razgovora zbog privatnih problema kako ne bi predugo bile tužne i kako to ne bi utjecalo na atmosferu u ekipi. Takve stvari najviše iscrpljuju, najlakše je doći u dvoranu i odraditi trening.

Nikad nisam trenirala stolnotenisače. Čujem od kolega da je s muškima lakše. Muškarci si kažu što misle, pošalju jedan drugoga kvragu i život ide dalje. Kod cura se ne razgovara tjedan dana. Važno je kojim tonom nešto kažeš, koje riječi koristiš... Kompliciranije je. Iako sam i ja cura i žena, ne znam jesam li bila toliko komplicirana.

Više ste puta spomenuli da volite čitati knjige. Čitate li trenutno nešto?

Čitam na mađarskom, hrvatskom i engleskom jeziku. Njemački još nije na toj razini, ali nadam se da će uskoro. Trenutno čitam autobiografiju Naomi Osake, nakon koje me čeka o Elonu Musku. Volim se prisjetiti što sam pročitala o teškim trenucima nekih ljudi, to me nadahnjuje i tako učim.